Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“

Omiljeni Šokac umirovljen je kao član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Ne ljuti se ni na koga, ali svjestan je propusta i nebrige u vlastitoj branši. Siguran je samo u to da je s mirovinom kakvu imaju samostalni umjetnici – umjetnost (pre)živjeti.

“Godina iza nas odnijela je previše dragih ljudi. Ako su još bili i tvoji prijatelji, sjeti i tuzi nigdje kraja. Otišao je i Krunoslav Kićo Slabinac, istinski profesionalac i vrhunski umjetnik. Otišao je simbol Slavonije i Hrvatske. Moj prijatelj, dobronamjerni savjetnik i čovjek kojega sudbina baš i nije milovala. Hvala mu za sve. Hvala im svima, jer su svjetlo koje će sjati i u budućnosti” –  riječi su kojima se Šima Jovanovac (68) prisjetio velikana koji su nas napustili u 2020.

Cijelo desetljeće je predavao glazbu

Ni njemu prošla godina nije bila lagana. Planirao je šest velikih obljetničkih koncerata, a održana su dva. Ipak, Šima je sretan što se, uz punu pažnju medija i uz radio prijenos i televizijsko snimanje, održao prvi, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku i drugi u Požegi gdje je Šimunovo bilo sastavni dio festivala.

Zbog pandemije su svi ostali koncerti odgođeni računajući i onaj u okvirima Vinkovačkih jeseni. Šima najviše žali radi neodržavanja „Šimunova u Lisinskom“ kojeg krasi petogodišnji uspješni slijed. Omiljeni tamburaš smatra kako će ove godine biti teško nadoknaditi propušteno. No godina ga, kaže, nije ubila, piše, snima, radi…

– Bodre me i dragi prijatelji i štovatelji mojeg arta, konzumiraju moje takozvane kovid uratke na društvenim mrežama. Svi se zajedno nadamo skorom viđenju uz glazbu. Kad ćemo, baš kao prije kovida sjesti i prepričavati lijepe uspomene iz dragih nam vremena – kaže Šima.

Veseli se svemu što dolazi; cjepiva je sve više u Hrvatskoj, broj oboljelih se smanjuje no odnos prema glazbi, priča, promijenjen je i ljudi se bore sa svojim sudbinama. Ništa ga nije poljuljalo i u njemu probudilo želju da se povuče iako je u mirovini već tri godine.

– Moja profesija ne razmišlja o godinama koje su na pomalo potrošenim plećima. Vječita smo djeca, mladi u srcu i beskrajno otvorene duše. Rasadište smo pozitivne energije. Kad se još publika stopi s nama u jednu cjelinu, ljubav i istina traju do posljednjeg daha – govori nam Šima.

Manje je poznato da je ovaj vrstan glazbenik u rodnom Gradištu , gdje je i sam u nižim razredima činio prve glazbene korake u tamburaškoj sekciji, cijelo desetljeće predavao glazbeni.

– Djeca su najiskreniji kritičari, bez zadrške i kalkuliranja. Sve ono što iskustveno nosim od učiteljskog života je osnova u ovom zabavljačkom poslu sa sedam kora kruha. Zbog tih malih velikih ljudi sam napisao puno pjesama namijenjenih upravo njima. Sretan sam kad ih vidim vedre i nasmijane – priča Jovanovac.

U višim razredima osnovne škole kao i gimnaziji usporedno je svirao u tamburaškim orkestrima i pop grupi “Crveni makovi”. Prve skladateljske radove javno je kao kantautor izvodio još kao srednjoškolac u Županji . Aktivirao se još kao mladić na glazbenom i kulturološkom polju svog kraja i danas je predstavnik šokačkog slavonskog melosa , plodan skladatelj ,te jedan od vođa i utemeljitelja tamburaškog pokreta. Zadužio je hrvatsku glazbenu scenu no i dalje su mu, kaže, djeca najveće veselje.

Je li status umjetnika socijalna kategorija?

– Supruzi i meni život uljepšava devetero unučadi i dvoje praunučadi. Dar od djece i od Boga. Sara, Nora, Petra i Tamara su završile Osnovnu glazbenu školu. Anja je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Sin Branimir je u glazbi ušao još kao dječarac. Jednostavno je naukovao cijelim bićem sve što glazbu čini onakvom kakva je. Uspješnost potvrđuju brojni Porini u njegovoj vitrini u studiju „Mak“ – ponosan je Šima.

Živi na selu u svom Gradištu koje ga ispunjava cijeli život. Voli drvodjelstvo, vožnju biciklom i još štošta …

“No Bog je meni i supruzi Branki podario male anđele i s njima nadoknađujem sve ono što sam uskratio svojem Branimiru, Siniši i Višnji kotrljajući se po svim meridijanima zemaljske kugle gdje živi i radi naš rod.”

Sinove nagrade draže su mu i od vlastitih, a naš najpoznatiji bećar ima se čime pohvaliti. Iza njega su brojna priznanja i nagrade među kojima izdvaja Orden Danice s likom Marka Marulića za izuzetne doprinose u kulturi.

– Struka je zamijetila rad malog sa sela. Slično je i ponaosob s kolegama – priča.

Šima Jovanovac, Foto: Promo

Gotovo je nemoguće nabrojati sve čime se Šima bavi, no, sve se svodi na jedno. Ostati svoj i činiti sve za promociju svog kraja, tambure i izvorne glazbe. Zato su i svi njegovi albumi uvijek bili na temeljima narodnih vrela,  uvijek uvažavajući od struke i publike , ali i nikada ne popuštajući pred naletima raznoraznih, kako ih naziva, “glazbenih novih valova”. Iza njega su mnogobrojne turneje diljem svijeta. Čovjek je kojeg dijaspora nosi u srcu kao što i on nosi naše ljude razasute posvuda. Za njih je napisao biserni niz uspješnica. Umirovljen je kao član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a status umjetnika dobio je 2005. Do danas je vjeran profesiji i javnim nastupima kako u domovini tako i širom svijeta. Motor je, ističe, i strast prema glazbi ali i ljudska obaveza prema onima koji očekuju vaša djela i vaše riječi.

– Jer, ponekad je sve to putokaz života ljudima i cijelim zajednicama. Na ovom svijetu svako od nas treba odraditi zadani životni put, a moj je, očito, glazba – kaže nam Šima.

Kao umirovljenik ne ljuti se ni na koga ali svjestan je propusta i nebrige u vlastitoj branši. Ponekad se upita je li status umjetnika socijalna kategorija ili priznanje arta. Siguran je samo u to da je s takvom mirovinom umjetnost (pre)živjeti.

Napravio je musical „Budi sretna Slavonijo“

– Volio bih da oni koji govore u naše ime ne rade to kampanjski ili u političkim igrama. Briga je potrebna stalno i stvari se trebaju planirati u realnom okruženju zajednice – govori Šima.

Zabrane koncerata nisu ga omele u poslu. Radi, kaže, i više nego prije korone. To mu čuva mir, a sam želi sačuvati dostojanstvo. Teško mu je slušati o sudbinama dragih kolega kojima polako nestaju načini uzdržavati sebe i obitelji.

– Zaplače mi se na oglase u Njuškalu „Mijenjam harmoniku za pet metra ogrjevnog drveta“  ili „Gibson“ gitaru sa „Fender“ pojačalom mijenjam za Hondinu frezu – govori.

Zgoda i anegdota bilo je iznimno puno na njegovom životnom i glazbenom putu. Teško se, priča, i nemoguće odlučiti koja je situacija ili događaj takav da stane u dvije rečenice. No, vragolasto govori, u bećarac ipak može, pa se odmah dosjetio jednog „Aoj Šima brkovi ti žuti k’o u snaše na stražnjici skuti“. Otpjevao mu je to profesor Ivan Herman („Frola traktorista“) na „Šokačkom sijelu“ u Županji. On danas, prisjeća se, hoda zvjezdanim putevima a pjesma živi u narodu.

Šimini planovi u 2021. ne razlikuju se od lanjskih. Isti su, smije se, svaki dan, svaku godinu, svako desetljeće. No publici ne propušta zahvaliti što njegovu obitelj i njega uzdržava punih 55 godina.

– Rad i samo rad. Molim se da u ovoj godini krenu kazališta, a time i postavljanje mog musicala „Budi sretna Slavonijo“ u nekom od njih – završava.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”