Umirovljenica Kristina (86): 'Ne dozvoljavam si da ostanem nepokretna'

Umirovljenica Kristina (86) ima degenerativnu bolest zglobova. Svaki dan joj je teško jer trpi velike bolove. Prije toga je hodala, trčala i bila aktivna, priča nam, dok nije dobila tu dijagnozu. Bez obzira na teškoće, trudi se svaki dan ići van i popričati sa susjedima. Redovito se čuje i s kolegicama s posla, ali i škole, iako se više ne vide. 

'Živci su mi odumrli na nogama'

Kirurg je umirovljenici Kristini rekao da se radi o degenerativnim 'malim zglobovima', što je genetska bolest. Od toga se ne umire, ali se pati i nema pomoći, kaže nam i dodaje kako joj je to jedini problem, posebno jer je psihički opterećuje svakodnevno. Puno joj znače kolica da može izaći. Nije jedina, isto nam je ovdje rekla i umirovljenica Mira.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Živci su mi odumrli na nogama i teško sam pokretna, sada je krenulo i na ruke. Pala sam i slomila jedan kralježak, onda sam išla na magnetnu rezonancu. Ustvari sam dva puta pala, slomila sam butnu kost, desnu pa lijevu i to mi je poremetilo kralježnicu. Zadnje tri godine idem s kolicima. Imam društvo, izađem, ne dozvoljavam si da ostanem nepokretna. Ne želim djeci biti na teret do kraja, ispričala nam je Kristina.

Ima mirovinu od 1.300 eura

Umirovljenica Kristina je završila višu ekonomsku i to uz rad. Htjela je ići i dalje, ali je onda odustala, kaže, nije htjela učiti 'cijeli život'. Radila je 31 godinu u Željezničkom transportnom poduzeću (ŽTP), današnje Hrvatske željeznice (HŽ). 

– Ni ne razmišljam da je HŽ danas jer sam cijeli radni vijek radila u ŽTP-u. Radila sam 31 godinu i onda je počeo rat i prestao prijevoz, bio je višak radne snage i dokupili su mi radni staž, četiri godine do 35, tako da sam dobila punu mirovinu. Nas je takvih bilo na tisuće, a ukupno je bilo 44.000 radnika. Mi koji smo imali bilo kakve uvjete mogli smo, ja sam poželjela ići u mirovinu, rekla je umirovljenica koja je jako zadovoljna svojom mirovinom od oko 1.300 eura. Veliku mirovinu ima i 89-godišnji Miroslav, a što nam je još rekao pročitajte ovdje.

'Bio je ljepši život nego što mladi danas imaju'

Posao joj je ostao u lijepom sjećanju, znala je često i otputovati s prijateljicama iz firme, njih šest, sedam, dok su muževi ostali kod kuće s djecom. Kao izrazito drago putovanje izdvaja Istanbul u Turskoj gdje je bila dva puta. Radi djece išle su i drugi put. Štefica i Ksenija kolegice su s posla koje desetljećima njeguju prijateljstvo, a o tome čitajte ovdje.

– Tamo je jedan poseban duh ljudi. Bar su se oni tako odnosili prema nama. Sviđa mi se kompletna arhitektura, Aja Sofija, sultanov dvorac, Topkapi dvorac, Plava džamija. Išli smo Bosporom, u Mramorno more na azijsku stranu. Pogledam nekad turske serije pa vidim ja sam prolazila tamo… U sjećanju mi je najviše ostalo to naše društvo, bili smo složni. Još imam i školskih kolegica s kojima se čujem, prije smo se nalazili na godišnjici mature, sad nas je malo, ali još uvijek se čujemo. Smatram da je bio ljepši život nego što mladi danas imaju. Nema onoga što smo mi imali između sebe, prijateljstva. Više se iz škole ne vidimo, ali se čujemo na mobitel i znamo sve o sebi.

'Imala sam siromašno djetinjstvo, bili smo željni'

Umirovljenica Kristina sada živi s kćeri jer je operirala kuk. Do njezine operacije isto je dovela genetika, kaže nam da je i njezina mama imala takav problem. Inače je iz Vinkovaca, a s nama je podijelila i svoju priču iz djetinjstva, koje unatoč teškoćama pamti po bezbrižnosti.

– Moj tata je iz Splita, on je dobio premještaj u Vinkovce, tamo sam i ja završila školu. Tata je umro 1944. kad je imao 29 godina. Mama nije radila, i nije dobila ništa od njega jer nije imao radnog staža. Brat je imao šest mjeseci. Bilo je tada bombardiranje Vinkovaca, ni ne znam točno jer mami nisam kasnije htjela otvarati rane. Sad mi je žao što nisam više pitala o tome. Tata je na kraju umro od tifusa, a brat s dvije godine od meningitisa. Nije bilo penicilina, mama se poslije udala. Bio je dobar očuh, prvo se meni kupovalo, nije došao, a da nije pitao jesam li ja ručala, objasnila nam je 86-godišnjakinja.

Unuk joj studira u Nizozemskoj, ističe, jako je zadovoljan jer je to jedna od najuređenijih zemalja. Već je dobio dom na pet godina, a jedino što izdvaja kao 'loše' je da nemaju obroke, ali svatko u stanu ima svoju sobu i druže se.

– Imala sam prekrasno i bezbrižno, ali i siromašno djetinjstvo. Nismo bili gladni, no željni puno stvari. Došla sam kasnije u Zagreb, tu su se i djeca rodila. U Vinkovcima je bilo posebno lijepo, zadnji put sam bila 2000. kada mi je mama umrla, išla sam kasnije na Sisvete na groblje samo, ali sad više ne idem, zaključila je umirovljenica Kristina.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.