Priče Umirovljenik Alen (56) branio je Vukovar: 'Očajnički smo se nastojali probiti i pomoći'

Umirovljenik Alen (56) branio je Vukovar: 'Očajnički smo se nastojali probiti i pomoći'

Ivana Moslavac
Ivana Moslavac

18. studeni 2026.

Google Dodajte Mirovina.hr kao željeni izvor na Googleu
Umirovljenik Alen (56) branio je Vukovar: 'Očajnički smo se nastojali probiti i pomoći'

Umirovljeni branitelj Alen Kiš | Foto: Privatna arhiva

Branitelju Alenu 18. studeni nije samo državni blagdan. Sjećanja na ratne dane bude se s dolaskom jeseni. Uz veliku tugu, ovih dana osjeća i ponos.

Za umirovljenog branitelja Alena Kiša (56) iz Osijeka ovo su dani velike tišine i tuge, ali i neizmjernog ponosa. Dragovoljac je Domovinskog rata i njegova primarna zadaća u 106. brigadi Hrvatske vojske bila je zaštita i obrana grada Osijeka, no zbog prodora neprijatelja on i njegovi suborci bili su i kod Vukovara. Nije mu bilo lako prisjetiti se ratnih dana u povodu 18. studenog, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, ali osjeća da to 'duguje' onima kojih nema i da će upravo kroz priču o njihovoj žrtvi, oni nastaviti živjeti.

'Dijelili smo zadnji komad kruha ili dim cigarete'

Dan sjećanja za Alena nije samo datum u kalendaru ili državni blagdan, već nešto duboko što mu je teško i opisati riječima. Uz veliku žalost, ovih dana osjeća i ponos jer je sudjelovao u obrani i stvaranju domovine. Mjesta zajedništva su četiri veteranska centra, kojih će se iduće godine graditi još pet, o čemu čitajte ovdje.

– Kao što i kaže pjesma 'iz krvi i bola niknut će cvijeće'. Iz te naše patnje, rana i žrtve niknula je naša slobodna Hrvatska koju imamo. Nije onakva kako smo je zamišljali, ali generacijama koje dolaze iza nas ostavljamo vrlo važan zadatak… To je dan kad u mislima stajemo rame uz rame, jedan uz drugog. To je bilo vrijeme strahovitih borbi, blato, hladnoća, neizvjesnost, nikad ne znaš što te čeka, ali vrijeme izuzetnog zajedništva. Mi tamo nismo bili samo vojnici, ratnici, bili smo obični ljudi, braća. Jedan drugom čuvate leđa, dijelili smo zadnji komad kruha ili zadnji dim cigarete, to je možda za ove generacije koje dolaze nešto neshvatljivo, ali to je tako bilo. To je period života gdje ste jednostavno spremni u svakom trenutku dati život za čovjeka pored sebe, taman da nikad i niste vidjeli u životu prije toga, ispričao nam je Alen koji je u rat krenuo vrlo mlad, imao je 20 godina.

'Jesen je izuzetno emotivna za nas, čim lišće počne padati'

– Kada smo dobili zadatak da se planira pokušaj proboja preko Marinaca, Bogdanovaca do Vukovara, dakle to je bilo tamo početkom studenog, bez razmišljanja smo otišli i bili smo stacionirani u selu Nuštar. Prije toga je u samom selu bilo borbi i uspjeli smo selo obraniti, nisu ga uspjeli zauzeti. Međutim, u tom pokušaju proboja na Vukovar nismo uspjeli. Bili su prejaki, a mi smo bili preslabo naoružani, ispričao je branitelj Alen.

Ono čega se najviše sjeća je nadljudska žrtva i želja. Priznao nam je da su se i tijekom razgovora emocije dodatno probudile.

– Stoji knedla u grlu, ali evo probat ću jer smatram da imam moralnu obavezu. I nakon više od 30 godina jednostavno srce zadrhti i grlo se stisne, čim lišće počne padati. Nadljudsko je bilo srce koje je jednostavno htjelo iskočiti iz grudi. Očajnički smo nastojali probiti se kroz te neprijateljske linije, kroz njih u obruč da pomognemo tim dečkima, suborcima i civilima u kojima smo svaki dan slušali na vijestima kroz koje patnje prolaze i u tom opkoljenom gradu, Vukovaru. Mi se vraćamo u te dane, taj period jeseni je period koji je izuzetno emotivan za nas. Rane od ranjavanja mogu zacijeliti, to vam je kao kad se porežete, prođe i dobro, ali ono što ostane u psihi, u duši, sjećanja na prijatelje, nažalost izgubljene, to vam uvijek ostane, to se ne zaboravlja. Meni je najbolji prijatelj iz djetinjstva, Ivica Abramović, odrasli smo zajedno, poginuo u selu Dalj 1. kolovoza 1991. godine. To sve kao da se jučer dogodilo. Kažu da ti vrijeme pomogne da zaboraviš, ali nema toga, to se ne zaboravlja, rekao je umirovljeni branitelj Alen.

'Odlazak u Vukovar se ne može preskočiti'

Svake godine je 'ista priča', kod Alena se bude jednaki osjećaji i to istog intenziteta i jednostavno ne popušta. 

– Ne može se kroz riječi ni opisati sve to što smo mi živjeli, bol, strah, patnju, hladnoću, glad… Sve emocije koje su se vrtjele u tim trenucima, mi to proživljavamo u ovom periodu godine. Opet, koliko god to sve je bilo bolno, osjećam obavezu pričati o tome, bol me tjera. Dokle god ja i ovakvi kao ja budemo pričali o tim poginulim, o ranjenima, o njihovoj žrtvi, još će to sve živjeti. I oni će biti uvijek tu negdje s nama. Odlazak u Vukovar se jednostavno ne može preskočiti. Koliko god su emocije jake, koliko god mami uzdah i bol u grudima izaziva, jednostavno iz poštovanja prema ljudima koji su tamo položeni, imam moralnu obavezu se tamo pojaviti, istaknuo je 56-godišnji Alen.

Alen je od početka 2000-ih godina u invalidskoj  mirovini. U rat je otišao 30. lipnja 1991., a nakon glavnih bitki se vratio na svoj posao. Ponovno se za vrijeme Oluje vratio u vojsku.

– Pokušao sam se vratiti u civilni život, pokušao sam raditi, ali jako veliku grešku sam napravio, a to je bilo potiskivanje emocija. 'Nije meni ništa, ja sam premlad, daj što ću ja psihijatru'. Pogotovo što je društvo već krenulo stigmatizirati, počelo se svašta pričati već u ono vrijeme o nama braniteljima, kako smo klošari, pijandure... Krenula je takva agenda, sve je otišlo u krivom smjeru. Imao sam problema na poslu i s kolegama na poslu. Koliko god sam tražio nekakve izlaze, nisam uspio. Poslije toga je bilo nekoliko hospitaliziranja po psihijatrijama i tu se moram zahvaliti doktorici Marijani Braš koja radi u Klinici za psihološku medicinu u Zagrebu, jako mi je pomogla. Zahvaljujući njoj, ja sam danas živ i normalan, rekao je Alen.

'U rat nismo išli iz mržnje, nego iz ljubavi i potrebe'

Udruzi branitelja u Osijeku se pridružio tek prije godinu dana. Priznaje da ranije nije mogao jer su emocije bile prejake. Izbjegavao je bilo kakve udruge i događaje, odnosno većinu toga što je vezano uz Domovinski rat. Tko to nije proživio, naglasio je Alen, ne može shvatiti i razumjeti na isti način. Najveća mu je želja da mladi ljudi shvate da su Hrvatsku branili obični mladi ljudi. 

– Radio sam u vodovodu, neki moji vršnjaci su išli na fakultete, neki su planirali vjenčanja, živjeli smo svakodnevni normalan život, izlazili, zezali se, igrali nogomet, bavili se sportom, živjeli život sto posto. Preko noći smo morali ostaviti sve te svoje životne navike, pa i obitelji i uzeti pušku u ruku. U taj rat nismo išli iz mržnje prema nekom, zato što je Srbin ili zato što je bilo koja druga nacionalna manjina, samo iz ljubavi i potrebe. Prvenstveno čak potrebe da zaštitimo svoju obitelj, svoje najmilije, svoj dom, selo i grad. I na kraju krajeva svoju državu i da jednostavno izborimo tu svoju neovisnost, istaknuo je Alen.

Posebno bi volio da se cijeni mir i sloboda jer je oboje stečeno teškom mukom.

– Vjerujte mi, plaćeno je najvišom cijenom. Moj prijatelji koji su poginuli ili su ranjeni, ali i jako puno nepoznatih dečkiju su temelj ove države tako da su u nju ugradili svoju mladost, zdravlje i živote. To bih volio da klinci cijene i da na tom tragu nastave stvarati bolju i ljepšu ovu našu Hrvatsku, zaključio je branitelj Alen.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.