Verica (83): 'Ne mogu za toplice otkinuti od mirovine, a i hrana je skupa'

Umirovljenica Verica (83) najdulje je radila u poznatom izdavačko-knjižarskom poduzeću Mladost koje je bilo u Ilici. Tvrtka je propala 1991. godine i morala se snaći za drugi posao. Odlučila je otvoriti svoju firmu za špediciju. Kasnije ju je preuzeo njezin sin koji isto radi i dan danas. U mirovini je izrazito aktivna, redovito vježba, a nedavno je upisala i Sveučilište za treću dob.

'Išla sam u prijevremenu mirovinu zbog stečaja'

Vrlo rano se iz rodnog Zagorja preselila u Zagreb, već sa 16 godina. Kasnije se redovito vraćala tamo kod jedne sestre kako bi joj pomogla sa svim seoskim poslovima. 

– Sestra je bila najstarija. Puno sam radila kod nje, skoro svaki vikend sam joj pomagala, ona je na selu živjela, radila sam sve ono kaj treba na selu radit', branje kukuruza, grožđa, šljiva, pečenje rakije. Išla sam tamo skoro svaki vikend. Bila je sama, a njoj je suprug rano umro tako da sam vodila brigu o njoj. Nije imala djece, ja sam bila najmlađa u familiji, nas je bilo sedam, kazala nam je.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Kada je došla u Zagreb pomoglo joj je što je stanovala kod brata.

– Tu mi je brat u Gajevoj stanovao, bila sam kod njega, on me zaposlio u Rade Končaru, tamo sam jedno vrijeme isto radila. Nakon svega toga sam neke tečajeve završila, daktilografiju i stenografiju. To je u ono vrijeme bilo aktualno. Carinski ispit sam završila u firmi, oni su mi to omogućili tako da sam radila u carinskoj službi. Išla sam u prijevremenu mirovinu zbog stečaja firme, ispričala je.

'Premala je mirovina, hrana je skupa'

Mirovinom je donekle zadovoljna. Ne očajava, ali joj je žao što si neke stvari koje bi htjela ipak ne može priuštiti.

– Prije tri godine mi je suprug umro pa sam dobila i dio obiteljske mirovine. Zadovoljna sam, ali nije to to, trebala bi mirovina biti puno, puno veća. Ja još plaćam i zdravstveno. Sad će 1. siječnja porez na mirovinu ukinuti, pa hajde, to bude nešto. Uglavnom, neke stvari si ne mogu priuštiti, recimo da si uplatim negdje toplice. Ne mogu to otkinuti od mirovine. Tako da, velim, premala je mirovina za dostojan život. Hrana je skupa. Garderobu nosim i po 40 godina, neke sitnice si kupim samo kad mi treba. Išla bih u te toplice, nisam ih nikad koristila. Bilo bi lijepo da dobijem recimo od socijalnog dva tjedna, osam dana, da me nagrade za to kaj sam cijeli život plaćala, pojasnila je Verica.

'Onda je svaka kuća imala puno djece'

Živjeti na selu puno je drugačije nego u Zagrebu. Verica su dani provedeni u rodnom kraju bili baš lijepi. Dragutin nam je rekao da je za njega Zagorje raj, a o tome čitajte ovdje.

– I danas kad dođem gore s tim starijim ljudima pričam kako je to bilo lijepo, kako smo se družili, puna kuća djece je bila, igrali smo se. Onda je svaka kuća imala puno djece. Ljudi su živjeli na selu, od toga su živjeli. Danas mladi idu na posao dosta daleko. Stariji održavaju oko kuće, sade krumpir. Krava više nema gore, imali smo mlijeko, sir, vrhnje, to smo sve radili. Imali smo osim krava i konje, svinje, sve puno mladine, guski, raci, puno dvorište. Lijep je život bio u djetinjstvu, naglasila je.

'Lijepo se osjećam nakon pjevanja'

Upisala se na Sveučilište za treću dob. Svaku srijedu u pola 12 ide na tečaj za mobitele, a ponedjeljkom na pjevanje. Umirovljenica Tuga je polaznica Sveučilišta već 26 godina, o čemu čitajte ovdje.

– Djeca nisu sa mnom i onda kad trebam nešto pitati za mobitel, nemam koga. Mislim si neću ih maltretirati, idem se upisati pa ću ja to naučiti… Ja se tako lijepo osjećam nakon pjevanja. To je jedan sat, pjevamo naše pjesme. Volim pjevati, veseljak sam po prirodi. Najdraža mi je pjesma 'Zagorski sam veseljak'. Inače se sama brinem o sebi, sama čistim i stan, sve, sve kaj treba. I žarulju promijenim kad treba na plafonu tako da ne maltretiram djecu da mi trebaju doći za tako neku sitnicu, kazala je.

U dobrim je odnosima sa svojom djecom, sinom i snahom. Ima i unuka Vida koji je 'friško' završio za magistra novinarstva. Kaže nam da trenutačno šalje molbe za posao pa se nada da će mu se netko javiti. Za kraj je svim umirovljenicima rekla da bi trebali biti aktivniji.

– Vježbam doma svako jutro kad se probudim, nekih deset minuta. Bitno je da su ljudi u kontaktu, da ne leže i ne sjede nego da hodaju i gibaju se, da rade nešto, naglasila je umirovljenica.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.