Štefica (88): 'Selo volim više od ičega, ovi na položaju upropaštavaju seljaka'

Umirovljenica Štefica (88) uz svoju mirovinu dobiva i dio obiteljske od muža. Smatra da mnogi umirovljenici žive jako 'slabo' i da je ona jedna od njih. Žali se i na mlade danas koji su jako izbirljivi po pitanju posla, dok je ona počela raditi već kao djevojčica i bila je zahvalna što je dobila priliku. Umirovljenica Vera se isto zaposlila jako mlada, već sa 17 godina, o čemu čitajte ovdje.

'Premalo mi je 500 eura mirovine jer puno trošim na lijekove'

Ima 27 godina radnog staža. Bila je zaposlena na više mjesta, u jednom muzeju, u tvornici Karbon koja proizvodi tintu, a ima i iskustvo rada u inozemstvu.

– Država bi sve lijene podmirila. Dok sam radila u muzeju, vidjela sam da oni novce koje dobivaju od države troše od nemila do nedraga. Mladi ljudi koji trebaju delati primaju pomoć ako im se posao ne sviđa, a to ne valja, treba raditi. Ja sam i vani radila kao sobarica. Bila sam samo godinu dana pa nemam mirovinu, oni su mene isplatili, a to je bilo još 70-ih godina. S 14 godina sam brala mahune i paradajz. Jako nam je bilo teško, ali smo bili sretni i zadovoljni, glavno da smo to dobili. Mladi danas ne znaju kaj bi od oholosti delali. Omladina je prije išla u radne akcije, a danas su u kafiću i ne žele raditi na zemlji, istaknula je.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Kao i mnogim drugim umirovljenicima i Štefici je teško živjeti s nekoliko stotina eura mirovine.

– Premalo mi je 500 eura jer jako puno trošim na lijekove. Sad mi se nekaj na koži pojavilo pa imam još i neku operaciju, a to moram ići privatno, rekla je 88-godišnjakinja.

'Oduvijek jedem ono što sama napravim'

Rodom je iz Zaprešića i jedna je od četvero djece. Kasnije se preselila kod muža u Brdovec, mjesto u blizini Zaprešića gdje živi i danas.

– Ja selo volim više od ičega. Tamo ljepše ne može biti, priroda, mir, mogu si sve priuštiti hraniti, kokoši hranim i jaja od njih dobijem. Imam i vrt, izraste koliko meni treba. Treba zemlju delati da bi imali što jesti. Oduvijek jedem ono što sama napravim, imali smo i krave, sad više nemam. Meni ta zdrava hrana znači, ne bih doživjela tako visoke godine da nisam to jela. Danas mladi jedu sve što uvezemo iz drugih država, to je sve otrovno i svi su već na pola ludi od te hrane, rekla je Štefica.

'Sve mi dajte, ali ja idem iz grada'

Umirovljenica kaže da se danas poljoprivrednike uopće ne poštuje, a da nema njih nitko ne bi imao za jesti. Umirovljenik Stipan cijeli život se bavio poljoprivredom, a što nam je još rekao pročitajte ovdje.

– Seljaku treba dati više nego profesoru, kaj bu profesor jeo ako nema hrane? Ovi koji su na položaju upropaštavaju seljaka. Seljak se isto pokvario, ne mogu reći, neki varaju državu za poticaje koje dobiju od države. Nisu svi ispravni, ali pretežno jesu. Mnogi mladi ljudi se bore, ali uvijek ih nešto mora spriječiti, kazala je.

S druge strane, smatra da se danas lakše može opstati u poljoprivredi jer je lakše obavljati posao s razno raznim strojevima.

– Mi smo sve na ruke kopali, danas imaju za sve traktore i druge mašine, ali treba seljaku dati više. Isto mora kuću napraviti, odgojiti djecu. Ja da sam u Vladi, iako nikad nisam željela, prvo bih seljaku i radniku dala sve kaj treba, a ovi ostali se natrpaju po kancelarijama i više im nitko ništa ne može. Seljak se može žaliti i mora kopati na najvećem suncu. Seljaka strašno poštujem i jako sam sretna kaj sam na selu. Sve mi dajte, ali ja idem iz grada, zaključila je Štefica.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.