Glavna inspektorica socijalne skrbi otkriva kako devet inspektora nadzire cijelu Hrvatsku

Pri Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku samo je devet viših inspektora socijalne skrbi koji provode nadzor nad čitavom Hrvatskom. Premalo je to inspektora koje pokriva previše smještajnih kapaciteta. Cilj im je, kažu, s trenutačnim kapacitetima obići sve domove za starije u pet do šest godina, a mjesta koja nude skrb i smještaj djeci svake dvije do tri godine. S trenutačnim brojem inspektora čak i ovakav plan djeluje ambiciozno.

Nakon tragedije u Andraševcu, gdje je u ilegalnom obiteljskom domu za starije i nemoćne “Zelena oaza” život izgubilo šest nepokretnih štićenika koji su bili smješteni u preuređenu šupu, mnogi su se pitali što uopće rade te inspekcije koje bi trebale kontrolirati stvarno stanje na terenu.

Obratili smo se Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, te smo obavili razgovor s Načelnicom sektora za nadzor pri tom ministarstvu, gospođom Suzanom Diklić, koja nam je pojasnila o kakvom se poslu tu zapravo radi.

Prije svega, skrb za starije je područje u kojem vjerojatno nikada neće cvjetati ruže, a sustav nadzora je kompliciran i jasno je da je premalo ljudi zaduženo za kontrolu svih objekata koji pružaju uslugu skrbi i smještaja starijim ljudima. Dodatno, ista inspekcija nadzire i ustanove koje iste usluge pružaju i djeci i invalidima, što samo povećava broj lokacija koje bi inspektori trebali obići u Hrvatskoj.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Tko su inspektori?

Poslove inspektora socijalne skrbi može obavljati osoba koja ima završen studij socijalnog rada, socijalne politike, prava, psihologije, socijalne pedagogije ili edukacijske rehabilitacije. Uz to, moraju imati položen državni stručni ispit i najmanje četiri godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima u djelatnosti socijalne skrbi. Najčešće su to pozicije u Centrima za socijalnu skrb ili pak u samim ustanovama koje pružaju usluge iz socijalne skrbi (domovi za starije i nemoćne itd.).

Viši inspektor mora imati šest godina radnog iskustva na odgovarajućim poslovima u djelatnosti socijalne skrbi, te se mora dodatno educirati iz tog područja na raznim seminarima i slično.

U našem Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku zaposleno je devet inspektora, a pored njih inspekcijski nadzor ovlaštena je provoditi i načelnica Samostalnog sektora za nadzor i predstavke, naša sugovornica Suzana Diklić.

Imaju godišnji plan mjesta koje obilaze, a izvanredno idu na mjesta gdje postoji prijava o mogućim nepravilnostima

Više od 70% mjesta koja obiđu ipak se tiču objekata u kojima su smješteni stariji, no moraju obuhvatiti i druge korisničke skupine – djecu, invalide, beskućnike i druge korisnike sustava socijalne skrbi.

“Godišnji plan u principu uvijek ispunimo, ali znamo da ćemo tijekom godine imati puno izvanrednih nadzora koji se temelje na prijavama, pa ga nekako složimo u smislu da na naš broj inspektora obuhvatimo nadzor objekata koje brinu o djeci svake dvije do tri godine, a odrasle svakih pet do šest godina”, kazala je Suzana Diklić.

No, s devet inspektora na terenu čak i ovakve brojke djeluju malo preambiciozno.

Napominje kako se ovdje govori o pružateljima usluga koje su evidentirane u sustavu, dok za one koji rade na crno ne znaju sve dok netko to ne prijavi. Na temelju takvih prijava odmah izlaze, no tu se događaju i nepredviđene okolnosti. Vlasnici ilegalnih obiteljskih domova ih ne puštaju u kuću, pa moraju zvati policiju, ali te osobe ni policiju nisu dužne pustiti na privatan posjed, sve dok ne ishode rješenje Prekršajnog suda o pretrazi stana.

“Mi njima moramo predati zamolbu da nam izdaju rješenje, jer mi sumnjamo da oni u tom objektu skrbe o starim i nemoćnim osobama mimo zakona, a ne želi nas pustiti unutra. Nije to uvijek tako jednostavno kako ljudi misle”, kaže nam Suzana Diklić.

Jedna inspekcija većeg doma za starije može potrajati više od 10 dana

Svi inspektori su smješteni u Ministarstvu, što znači da prilikom inspekcije moraju putovati u udaljene krajeve Hrvatske na redovitoj bazi. Uvijek putuju u paru, a za veće ustanove koje skrbe o 300-600 štićenika potrebno im je oko četiri inspektora i četiri dana inspekcije.

“Mi imamo ustanove za stare od čak 600 korisnika, to zahtjeva nadzor od četiri dana i četiri inspektora. Obično se radi o više lokacija. Nadzire se sve što se tiče zakonitosti rada i stručnog rada. Zakonitost rada odnosi se na opće akte, upravno vijeće, ispunjavanje uvjeta za ravnatelja, uspoređujemo rade li sukladno pravilnicima i podzakonskim aktima.

Ako utvrdimo neke nepravilnosti iz drugih područja za koje nismo nadležni, onda o tome obavještavamo sanitarnu inspekciju, zdravstvenu inspekciju, inspekciju Ministarstva financija, komore”, kazala nam je Suzana Diklić.

Prva stvar koju inspektori naprave jest pregledavanje prostora, provjeravaju imaju li objekti potrebnu opremu za pružanje usluge socijalne skrbi, a kod obiteljskih domova utvrđuju i gdje stanuje obitelj. Inspektor pravnik tada najčešće pregledava dokumentaciju o korisnicima i zaposlenicima, utvrđuje je li zadovoljen broj radnika, provjerava opće akte doma, dok inspektori iz područja socijalne skrbi razgovaraju s korisnicima, radnicima, ravnateljima i drugim odgovornim osobama.

O svemu tomu na licu mjesta vode zapisnik koji na kraju inspekcije odgovorna osoba mora potpisati, ili dodati primjedbe na inspekciju. No, priča tu ne završava.

Uredski dio posla oduzima još toliko vremena

Nakon obavljene inspekcije, inspektori se vraćaju u Zagreb na svoje radno mjesto i tada kreće drugi dio inspekcije, donošenje rješenja:

“Ljudi se pitaju zašto nismo stalno na terenu, mi ne možemo biti stalno na terenu jer imamo velik broj drugih poslova koji nakon nadzora moramo obaviti. Inspektori kod obavljanja navedenih postupanja moraju biti upoznati s velikim brojem zakona i podzakonskih akata”, kaže Suzana Diklić.

Rješenja moraju biti u skladu s većim brojem zakona, a najmanja greška je dovoljna da sud zbog toga poništi rješenje. Zbog različitih oblika pružatelja usluga smještaja starijima i nepredvidljivih nepravilnosti i problema na terenu, inspektorima treba i nekoliko dana da napišu rješenje. Sveukupno, posla oko jedne inspekcije bude oko deset radnih dana.

“Rješenjem se domu naređuju mjere i rokovi za ispunjavanje tih mjera. Inspektori moraju poznavati dosta zakona, nije to samo dva zakona, oduzima vam to vremena. Uvijek su neke nepredviđene situacije gdje pronalazimo razne oblike nepravilnosti. Kada utvrdimo da je počinjen prekršaj, podnosi se optužni prijedlog, obavještavaju se druge službe ako je nešto u njihovoj domeni itd. Moramo i kao svjedoci ići na sudove kada se netko žali na našu inspekciju. U prosjeku, više od polovice radnih dana u godini provodimo na terenu”, kaže Diklić.

Evo kako je izgledao inspekcijski nadzor u 2019. godini:

• Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku provelo je ukupno 218 inspekcijskih nadzora
• Od tog broja, 160 su bile nad pružateljima usluga smještaja starijima
• Od tog broja, 65 je bilo obiteljskih domova, 19 udomiteljskih obitelji, 45 drugih pružatelja pravnih osoba (vjerske zajednice, udruge itd.), 19 županijskih domova i inspekcija 12 lokacija gdje se radilo na crno
• Od ukupnog broja, kod 130 pružatelja usluga uočene su nepravilnosti
• 25 takvih pružatelja usluga dobilo je rješenje o zabrani rada
• Protiv 34 pružatelja usluga podneseni su optužni prijedlozi

Kazne idu do 50 tisuća, no najčešće se izriču od 2.000-3.000 kuna!

Načelnica Diklić kaže kako postoji problem malih kazni za one koji krše zakon u području socijalne skrbi.

“Iako su kazne propisane od 10 do 50 tisuća kuna, prekršajni sudovi obično nađu olakotne okolnosti i onda to ispada u prosjeku negdje dvije ili tri tisuće kuna. Čak ima i opomena, a i oslobađajućih presuda “jer se okrivljenik iskreno pokajao” pa ta osoba dalje nastavlja raditi. I onda dođu članovi obitelji koji kažu da su zadovoljni uvjetima i mi tu ništa ne možemo napraviti. Tu su na kraju krajeva prava ljudi da biraju gdje i kako žele živjeti”, kaže Diklić.

Isto tako, vlasnik objekta nakon obavljenog nadzora zna da neće biti novog nadzora sljedećih nekoliko godina pa onda u stvarnosti radi kako god želi. Čak i da se nadzor ponovi, sve ilegalnosti se stignu ispraviti u vremenu koliko traje proces nadzora:

“Dok se to sve odvrti, neki ljudi stignu izmjestiti svoje korisnike. Ljudi koji se bave tim poslom su dosta mudri, uvijek imaju odvjetnike uz sebe. Stvarno pažljivo moramo pisati te zapisnike da za sve imamo dokaz, jer ne smijemo dozvoliti grešku prilikom pisanja optužnog prijedloga ili rješenja kojima tražimo da se prekine obavljanje djelatnosti. Jer onda oni mogu podnijeti tužbu Upravnom sudu, a sud će ako nismo imali valjan dokaz poništiti cijelo naše rješenje”, ispričala nam je Diklić.

Što bi bilo da su dan prije tragedije u Andraševcu posjetili dom?

Da su kojim slučajem posjetili Dom za starije i nemoćne “Zelena oaza” u Andraševcu, inspektori uopće ne bi došli na adresu gdje se dogodio požar. Taj dom je službeno prijavljen na jednoj adresi, ali se ilegalno proširio na drugu adresu na kojoj se u jednom od dva objekta dogodio požar.

“Da smo mi dan prije tragedije bili na toj adresi, i da nam tamo nitko izričito nije rekao da taj obiteljski dom funkcionira na dvije adrese, ništa mi ne bi mogli učiniti. Jedino da u razgovoru s radnicima saznamo da jednu smjenu rade na ovoj adresi, a drugu na toj neprijavljenoj. A u takvim slučajevima predstavnica obiteljskog doma uputi svoje radnike što trebaju reći kad dođe inspekcija.

Mi smo tamo bili 2012. i 2013. godine, a nikada nismo dobili prijavu o nepravilnostima u međuvremenu”, kazala je Diklić.

Ide novi Zakon o socijalnoj skrbi

Premijer Andrej Plenković odmah je  nakon tragedije najavio strože inspekcije, a ministrica Vesna Bedeković najavila je novi Zakon o socijalnoj skrbi.

“Vjerojatno se hoće nešto promijeniti i oko inspekcijskog nadzora. Možda će ići u smjeru da se nadzor spusti na lokalnu razinu”, kazala je Suzana Diklić.

Inspekcija socijalne skrbi postoji tek 15 godina i nikada nisu drugačije radili. U javnosti se pojavljuju razni prijedlozi kako bi se ona mogla bolje urediti, na primjer da svaka županija ima svoju inspekciju koja nadzire samo tu županiju.

“Tu se treba odraditi jedan dogovor sa županijama, u smislu da i oni financijski sudjeluju u inspekcijama. Hipotetski, inspektori bi mogli biti zaposlenici Ministarstva, a županije bi nam dale prostor, službeni automobil, opremu i te stvari.

Ni prijedlog o civilnoj inspekciji nije loš, ali to bi trebalo ići u smjeru da to budu nekakva povjerenstva koja osnuje županija. Oni bi mogli obilaziti pružatelje socijalnih usluga, pa bi eventualne nepravilnosti mogli prijavljivati nama. Ne bi oni sami mogli obavljati inspekcijski nadzor, ali bi imali kvalitetnije dojave”, kazala je Diklić.

Za kraj, gospođa Diklić je dala preporuku za sve građane koji imaju namjeru nekog člana obitelji smjestiti u dom za starije ili neku sličnu ustanovu:

“Samo provjerite u županiji ima li taj pružatelj usluga ima za to dozvolu? Jedino tako možete spriječiti rad na crno koji je velik problem jer ti objekti doista nisu u našoj evidenciji”, poručila je.

Skrb o starijima – plodno tlo za muljatore željne zarade

Iako je skrb o starijima relativno niskoprofitna poslovna aktivnost, jasno je da pojedinci u ovaj posao ne ulaze s plemenitim namjerama. Primjerice, dom u Andraševcu imao je dozvolu za skrb o 13 štićenika, no njih je bilo oko 45.

Prema izjavama članova obitelji, taj su dom plaćali 3.500 kuna. Ako su imali tridesetak štićenika viška, radi se o mjesečnoj zaradi od 105.000 kuna. Čak i da im je sud izrekao maksimalnu kaznu od 50 tisuća kuna, a saznali smo da sudovi to ne rade, dom bi za taj mjesec mogao platiti kaznu i svejedno zadržati profit.

Štićenike bi mogli “skloniti” na neko vrijeme, javiti inspekciji da doista brinu od 13 štićenika, te bi s pravno-formalne strane sve izgledalo u redu. No, kako je inspektora u državi premalo, taj isti dom bi već za koji mjesec mogao ponovno uplivati u rad na crno, dobro znajući da je inspektora u državi samo devet i da ih inspekcija neće posjetiti još barem nekoliko godina.