Saša Zalepugin (89): “Da radim na TV-u, svaki bi dan intervjuirao ljude kako žive sa 1.500 kuna”

Tatjana Pacek
4. listopada 2020.
Priče
A- A+

Saša Zalepugin (89) legenda je hrvatskog novinarstva. Iako tvrdi da samo umirovljenici danas imaju sigurna primanja, rado bi državi svaki dan servirao njihove odgovore na pitanja: „Što ste danas jeli, što ćete sutra, što ste zadnji put kupili sebi, a što unucima. Državi, kaže, iz dana u dan treba nabrajati sve dok ne shvati kakva je to katastrofa.

Foto: Mirovina.hr

Koliko god će istina mnogima zasmetati, u današnjoj Hrvatskoj samo umirovljenici imaju zajamčena primanja. Mirovine jesu mizerne, nikakve, ali nitko im ih ne može oduzeti. Svima drugima mogu. Otpuste ljude i doviđenja. Ili ne daju plaće, kaže nam Saša Zalepugin.

Što ste zadnji put kupili sebi, a što unuku?

Omiljeno televizijsko lice 70-ih u mirovini je već 24 godine. Sigurne mirovine su, ističe, jedna od rijetkih dobrih stvari u mirovinskom sustavu, u društvu uopćeno. Strašno mu je vidjeti starije ljude kako žive, nepristojno je to, smatra, prema njima jer su cijeli život radili i stvarali. Kako se može, pita se, tako postupati s njima?

“Da radim na televiziji išao bih intervjuirati ljude koji žive sa 1.500 kuna mirovine i s manje. Od jednog do drugog bih išao i to iz dana u dan. Svakog bih pitao „Molim vas, objasnite mi što danas jedete, a što ćete sutra? Što ste zadnji put kupili sebi, a što unuku?“  Očito treba tako državi nabrajati da vide kakva je to katastrofa” – kaže Zalepugin.

Duže je izdržao pod vodom nego kod kuće

I službeno je Saša desetljećima među deset najvažnijih ljudi Hrvatske televizije, no i kao takav je bio među ljudima kojima je 90-ih bio zabranjen ulaz na HRT. Ne skriva da mu je to bio veliki šok, jer je golemi opus ostavio iza sebe upravo na HRT-u. Nije se, kaže, bavio ni politikom, odnosno nitko nije mogao reći da je išao po svoje mišljenje u ondašnji Centralni komitet.

“Dokazao sam se kao neovisan čovjek, novinar i urednik i najednom dođe Antun Vrdoljak. Ne znam što se dogodilo u njegovoj glavi, ali kako su tad bombardirali  Zagreb, rekao je da ne žele da poginu najbolji novinari. Odgovorio sam da se neću skrivati, da hoću na ratište, hoću raditi. I otišao sam u Krizni štab kod tadašnjeg gradonačelnika Mladena Vedriša. Tamo sam bio dvije godine. Nisam htio biti sa strane, zaboga, to je moj grad, moj život, moja država.  Zabadava. Do mirovine nisam smio ući u zgradu” – priča.

Velika podrška u tim teškim trenucima bila mu je supruga Tihana Harapin Zalepugin, koja je u isto vrijeme prolazila teško razdoblje. Dala je otkaz zbog čuvenog slučaja Lejle Šehović, preuzela je izbor za Miss Hrvatske i u to vrijeme su, govori, barem imali riješene financije.

Saša i Tihana Zelepugin (Foto: Privatni arhiv)

“Ima velika istina; ljudi mogu živjeti stotinu godina, a neće naći pravog partnera. Pravi partner se čudom i slučajem nalazi. Da netko tko živi ovdje upozna u Meksiku nekog iz Australije. Dva svijeta i našli su se. Ako postoji kompatibilnost između dvije osobe u 70 posto slučajeva, ostalih 30 ćemo nadograditi. Ako postoji samo 30 posto, onih 70 nikad nećemo. E, to je tajna svakog braka. Danas više ne vrijedi ona ‘dok nas smrt ne rastavi’ nego ‘dok nas razvod ne rastavi'” – priča Saša.

Smatra se sretnikom, jer je Tihana promijenila njegov život. Rekao je jednom da iza 20 sati može duže izdržati pod vodom nego kod kuće. To je volio citirati ugledni novinar Veselko Tenžera.

“Otkako sam upoznao Tihanu, nikad nisam izašao sam. Nisam imao potrebe jer imam s kime biti. Imam o čemu razgovarati, imam i povjerenje. To je najvažnija stvar i međusobno poštovanje. Nije to zaljubljenost. To je ljubav, a ona je nešto jače. Trajno, čvrsto, betonirano” – govori.

Tajna uspjeha njegovog „Nedjeljnog popodneva“

Dodaje kako mu odlazak u mirovinu nije teško pao, jer se odmah počeo baviti radiestezijom. Aktivirao je, priča, mozak, dao je sav svoj potencijal na istraživanje, a televiziju maknuo kao davno svršeno vrijeme. I istinita je, ističe, ona da je mirovina pravo vrijeme za nove avanture, nove poslove.

“Svakome tko je otišao u mirovinu želim reći da mirovina nije kraj života, nego prijelaz iz jednog stanja u drugo. Prvo stanje radila vam je tvrtka u kojoj ste radili, a vi si sami morate napraviti to drugo stanje. Hoćete li hraniti golubove, baviti se filatelijom, rješavati križaljke…. Bilo što samo aktivirajte mozak. I tog trenutka ste normalni, kad se prestanete baviti bilo čime, gotovo je s vama. Postajete živi mrtvac. Dok je mozak aktivan, izdržat ćete mnogo toga. I u fizičkom smislu – priča.

Njegovo „Nedjeljno popodne“ bila je 70-ih najgledanija emisija. U vrijeme emitiranja ulice bivše zemlje bile su prazne. Cijele su obitelji, nekoliko generacija, bile prikovane uz male ekrane. No Saša kaže kako mnogi nisu vjerovali da će uspjeti.

“Bio sam urednik Kulturnog, Zabavnog programa, ali nisam htio biti administracija nego novinar, urednik. Htio sam napraviti nešto dobro, trajno. Molio sam da mi se omogući neki termin, no svi su bili popunjeni osim onog u nedjelju popodne. Tad su se u tom terminu emitirale biciklističke utrke i nekakve seoske zabave. Ništa drugo. Rekao sam „Dajte mi taj termin od četiri sata“, a oni odgovorili „Jesi li ti lud? Sam sebi ideš jamu kopati, nitko to neće gledati“. Napravio sam mozaičnu emisiju u kojoj sam imao 40 do 50 priloga, svaki po pet minuta. Svega je unutra bilo i u tome je tajna” – kaže.

U to vrijeme nije mogao mirno proći ulicom. Sjeća se jednog novinara koji ga je pratio od  Dežmanove ulice do Trga bana Jelačića. Zaustavilo ga je 28 ljudi i tražilo autogram, htjeli su mu stisnuti ruku, popričati malo. On je sve to snimao. Slava mu, kaže, nikad udarila u glavu, jer je već tad bio svjestan da je i Čita iz Tarzana popularan jer je na televiziji. Gledatelji su zavoljeli njegovu ležernost, bio je prvi koji se pred kamerama ponašao kao doma.

Nije htio ugostiti političare pa su mu uzeli emisiju

“Da bi uspio, moraš uspostaviti kontakt s gledateljima. Ni meni to nije uspjelo iz prve. Kad sam došao na televiziju bio sam urednik emisije Kulturna panorama. Naučio sam tekst napamet i počeo „Dobar dan, ja sam….“ Onda je Branko Bauer, filmski i televizijski redatelj, napisao „pojavila se još jedna punjena ptica na televiziji“. Nakon tog teksta rekao sam da neću više ništa čitati, da hoću normalno razgovarati o svemu što mi padne na pamet. I tu neposrednost su ljudi zavoljeli” – govori.

Ljudima je ta emisija bila prozor u svijet, zahvaljujući informativcima imao je priloge o svemu, iz raznih zemalja. U informativnom programu su, naime, dobivali agencijske vijesti sa svih strana svijeta, a njih su zanimale samo one koje su veličale Jugoslaviju. Sve drugo su bacali.

Saša Zelepugin Foto: Privatni arhiv

“E, to sve sam vadio iz koša i od toga radio emisiju. Bilo je zanimljivih stvari, dijete rođeno s dvije glave i slično. Nisu imali emisiju u koju bi to stavili, a kod mene je stalo sve. I tako sam stekao popularnost, ljudi su zbog tih zanimljivosti jedva čekali „Nedjeljno popodne“. Pamtim prijatelje, strastvene planinare. Namjeravali su u nedjelju popodne na Sljeme. Na ručak ili kavu, ne sjećam se više. I priča mi on „Krenemo mi na Sljeme i žena kaže ‘samo trenutak pričekaj da vidim prilog’. Onda sin ‘čekaj, sad će doći crtić’. Na Sljeme nismo otišli“. Sa sličnim se pričama uvijek netko javio, iz nedjelje u nedjelju. Jer je emisija bila obiteljska, imala je za svakoga ponešto i bila je neopterećena politikom” – priča Saša.

Kad su shvatili da je to jedna od najpopularnijih emisija, htjeli su mu ugurati politiku, razne rukovoditelje. Saša je odgovarao s „Ne, ne i ne“, a oni su mu rekli „Do viđenja“. Uslijedile su tri godine čekanja. Za to vrijeme radio je kod Angela Miladinova emisije raznih vrsta. S Akademicima o njihovim životima, pa je tu seriju nastavio s drugim profesorima, liječnicima…

Frank Sinatra samo je Saši dao intervju

“Radio sam svoj novinarski posao na drugi način, ne mozaično nego dokumentarno i time sam ispunio tri godine čekanja. Onda je došao Josip Gobac za direktora koji je tražio da opet pokrenemo nedjeljnu emisiju, ali je naglasio da se ne smije zvati „Nedjeljno popodne“ nego smo je nazvali „Sastanak bez dnevnog reda“. I opet ista priča, sve isto kao u Nedjeljnom popodnevu” – kaže.

Danas živi mirnije, bez stresa novinarstva. Svojim iskustvom rado pomaže mlađe kolege. Ne gura nikome pod nos da je u svoje vrijeme razgovarao sa svjetskim facama poput Sophie Loren, Richarda Nixona, a prateći američku kampanju jedini je, od 200 novinara, zaskočio Franka Sinatru i dobio intervju.

Tihana Harapin Zalepugin: "Društvo prihvaća bake, ali samo dok smo im od koristi"

“Frank i Nancy Sinatra s još nekoliko ljudi iz pratnje bili su s Hubertom Humphreyjem, protukandidatom Richarda Nixona. Sinatra je, dakle, bio pored njega, a ja sam gurnuo kamermana i rekao „Okreni kameru“. Sinatra, naime, nije davao intervjue, jer su ga optuživali da je mafijaš. Prekinuo je s medijima svaki kontakt. Nije dopuštao intervjue. Obratio sam mu se „Gospodine Sinatra, pitam vas kao građanina SAD-a, za koga ćete glasati i zašto?“. Nije imao kud, stajao je uz predsjedničkog kandidata i morao je nešto reći. Odgovorio mi je da će glasati za Demokrate i objasnio zašto” – prisjetio se Saša.

Kolege s američkih televizija skočili su na njega, tražili su ga taj intervju, no nikome ga nije dao. S njima je, naime, cijelo vrijeme bio predstavnik iz Odbora za kulturu američke vlade i Saša mu je obećao da bez njegovog blagoslova nikad ni jednoj televiziji ništa neće dati. Bio mu je jako zahvalan što te Sinatrine odgovore nije dao pa mu je dopustio da ostanu u dokumentarnom filmu  „Kako Amerika bira predsjednika“. Vrsni novinar, legenda Hrvatske televizije danas ima druge prioritete. Čitav život ga je kopkalo kako spriječiti štetna zračenja na naše zdravlje i otkako više nije na televiziji, time se bavi.

“Uspio sam nakon mnogo godina ispitivanja, eksperimentiranja naći način kako to napraviti. Našao sam sistem kako spriječiti štetni utjecaj bilo kakvog zračenja, od mobitela do trafostanice, ali samo u određenom radijusu. Nisam mogao sasvim uništiti zračenja, ali anulirati ih, u tom radijusu, jesam. Onaj koga to zanima www.zalepugin.com sve može naći – kaže.

Kao dokaz svojih teza navodi vlastito zdravlje. Saša je, naime, i u 89. godini, zdrav kao dren. Nikad nije ni bio ozbiljnije bolestan. U bolnici je bio samo dva puta, kad je s devet godina je operirao krajnike i nedavno kuk.

Više životnih priča poznatih umirovljenika: