Umirovljenica Marija: 'Radila sam, mirovinu sam zaradila i to jako malu, ali se ne žalim jer je i drugima tako'

Gospođa Marija oduševila nas je svojom srdačnošću pa nam je otkrila kakav je grad Pula za život ljudi, posebice umirovljenika. Rodom je s otoka Hvara s kojeg se odselila nakon završetka gimnazije te je svoj obrazovni put nastavila u Puli. Ubrzo je nakon završetka Pedagoške akademije radila u struci, ali samo godinu dana. Kasnije je radila u kadrovskoj službi jedne tvrtke koja je danas propala, ali ne žali se po pitanju mirovine, jer kako kaže, niska je, ali i drugima je tako. Zahvaljujući svojoj i suprugovoj mirovini, ne oskudijevaju, ali se i ne razbacuju. Njezina najveća sreća u životu su njezine kćeri koje danas imaju djecu pa je gospođa Marija danas baka dvoje unučadi koji studiraju i jedne unuke koja je na samom kraju osnovnoškolskog obrazovanja. Sada uživa u mirovini u kojoj čita knjige, bavi se vrtlarstvom i maslinarstvom u Medulinu, gdje suprug i ona imaju vikendicu.

Na ulicama Pule, tik pred tržnicom, sreli smo 73-godišnju gospođu Mariju koja nam je nam otkrila kako provodi vrijeme u umirovljeničkim danima. Optimistična umirovljenica otkrila nam je da je rodom s Hvara, ali se preselila u Pulu gdje je završila školu, zaposlila se, udala se i rodila kćeri koje su joj podarile unuke.

Upravo ju je ljubav prema biologiji i kemiji odvela u Pulu, a taj je osjećaj i dalje je prati. I dalje je opčinjena prirodom, unatoč tome što je radila u struci, kako kaže, samo godinu dana.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Rođena Hvaranka koja je gotovo cijeli život u Puli

Gospođa Marija je veći dio radnog staža provela u kadrovskoj službi tvrtke koja je danas dio prošlosti. Iako nije radila u struci koju voli i koju je završila, svoj radni vijek je privela kraju, ali i dalje joj mirovina, kao i većini umirovljenika, nije visoka.

– U Puli sam od 1969. godine i tu sam došla nakon završetka srednje škole. Inače sam s Hvara i ondje sam završila gimnaziju, a tu na pedagoškoj sam završila Pedagošku akademiju, biologiju i kemiju. Međutim, u struci sam radila svega godinu dana, a kasnije sam bila zaposlenica jedne tvrtke u odjelu kadrovske službe. Ta tvrtka je kasnije propala, neću je spominjati, prisjetila se gospođa Marija.

Mirovina gospođe Marije je niska, ali ne oskudijeva ni u čemu

Za sebe je rekla kako je radila i zaradila mirovinu koja je poprilično niska, ali shvaća da nije sama u tome. Jasno joj je da je takva situacija za većinu umirovljenika u Hrvatskoj. Uvijek ima mjesta za veće mirovine i napredak, ali zahvaljujući njenoj i suprugovoj mirovini, tvrdi kako ne oskudijeva, ali se i ne razbacuje. Svoj smiraj našla je u vikendici u Medulinu gdje rado provodi dane u vrtu i masliniku.

– Radila sam, mirovinu sam zaradila i to jako malu, ali se ne žalim jer su i drugima mirovine također niske. Suprug i ja možemo živjeti, a da pritom ne oskudijevamo. Opet, trebam naglasiti da se i ne razbacujemo jer platimo osnovne životne troškove, hranu i slično, dodala je.

Ispušni ventil

Iznimno je ponosna na svoje kćeri koje su se fakultetski obrazovale i zaposlile u Zagrebu gdje imaju i svoje obitelji. Sretna je jer su se njene kćeri ostvarile u svojim područjima pa im ne mora financijski potpomagati što bi bilo iznimno komplicirano zbog niskih mirovina.

Ipak, to je ne opterećuje jer je našla, prema njenim riječima, ispušni ventil. Ponovno se vratila prirodu i tako zatvorila krug koji je započela još kao tinejdžerica u gimnaziji.

– Kćeri su nam otišle u Zagreb. Jedna je završila fakultet i radi, a druga je doktorirala i također radi. Njima, hvala Bogu, nije trebalo pomagati, što je najvažnije jer danas roditelji jako puno pomažu djeci i unučadi. One su zbrinute, mi smo zbrinuti i imamo jednu vikendicu u Medulinu što nam je zanimacija i ispušni ventil. Sadimo nešto maslina, blitve, špinata, pokoju rajčicu i nešto voća. Pored toga, u slobodno vrijeme čitam knjige, a kada gledam televiziju, onda uglavnom gledam nešto o prirodi, ispričala nam je 73-godišnja zaljubljenica u prirodu.

Zašto baš Pula?

I za kraj, podijelila je s nama zašto voli Pulu i to je najvjerojatnije, uz ljubav, zadržalo u Istri.

– Meni je u Puli jako lijepo zato što me podsjeća na moju Dalmaciju, a nije onako kamenito i nema toliko krša kao što je dolje. Inače sam s Hvara, i ondje žive samo moja braća jer su mi roditelji umrli. U Puli sam završila školu, udala se i rodila djecu. Unuci su mi već veliki i žive u Zagrebu. Jedan je pri kraju studija, jedna unuka je na PMF-u, a treća je u osmom razredu.