Nediljka (76) živi bez mirovine: Dobijem samo ono što moji žuljevi zarade

Jasmina Grgurić
26. srpnja 2018.
Priče
A- A+

“Tu i tamo mi djeca pomagnu, uskoče, hvala Bogu. Ima onih koji roditelje ni ne gledaju. Ako muž prvi umre, ostat će mi mirovina od njega, a ako ja prva odem, onda mi neće ni trebati. Snađi se druže, tako se uvijek govorilo. Treba zadržati radost pa dokle Bog da”

Foto: Mirovina.hr

Kako bi ostvarili pravo na mirovinu, moramo najmanje 15 godina uplaćivati mirovinske doprinose. Mi sami ili poslodavac. Ukoliko ispunjavamo taj uvjet, ostvarujemo pravo na 929 kuna mirovine (15 godina staža pomnoženih s vrijednošću najniže mirovine po godini, a koja iznosi 61,94 kune). Sredstva su to nedostojna za život, no mnogi nemaju ni toliko.

Brojne žene radile su na poljoprivredi, bile domaćice, čuvale djecu, sjedile kod kuće nezaposlene, poslodavac im nije godinama uplaćivao doprinose… Mnogi od njih radili su više od deset godina, ali sustav, koji je jednostavno progutao uplate za to razdoblje, za to nema sluha. Sluha do sada nije imala ni država, koja tek 2020. planira uvesti nacionalnu mirovinu za ovakve slučajeve. Jedan od njih je i ona 76-godišnje Nediljke Blažeković iz Siska.

Cijeli život čuvala djecu

“Mirovinu nemam, imam samo moje drage prste i noge. Muž ima neku sitnu pa preživimo. Cijeli život čuvala sam djecu, a imam samo osam godina i četiri mjeseca radnog staža. Na mirovinskom su mi rekli da nemam što tražiti. Nikakvu vrstu naknade nemam, osim što moji žuljevi dobiju i sami zarade – otkriva nam svoj životni roman prabaka Nediljka.

Nešto novca zaradi pomažući, kako kaže, dobrim ljudima u raznim poslovima, dodajući da joj za sada još uvijek ništa nije teško.

“Tu i tamo mi djeca pomagnu, uskoče, hvala Bogu. Ima onih koji roditelje ni ne gledaju. Ako muž prvi umre, ostat će mi mirovina od njega, a ako ja prva odem, onda mi neće ni trebati. Snađi se druže, tako se uvijek govorilo. Treba zadržati radost pa dokle Bog da” – kaže ova nepokolebljiva stara dama.

Kao prava Dalmatinka, ni najtoplije ljeto ne bi mijenjala za najblažu zimu pa tako poslove za druge još i u ovoj dobi obavlja i po suncu i po kiši, bez obzira na vremenske prilike.

Nedostaje joj rodni dom

“Došla sam u Sisak iz dragoga, lijepoga, krasnoga i miloga Primoštena čuvati dijete 1962. godine. Rodni kraj mi fali, sada bih se vratila zauvijek. Zadnji put sam bila koncem svibnja na nekoliko dana. Kako sam se tamo rodila, ima unučad i praunučad. Da samo sjednem ili legnem pod smokvu, to je moje. Prije sam znala odlaziti češće sinovima i na nekoliko tjedana, ali sada su samostalni pa idem koliko mogu. Sjednem na bus i idem” – dodaje Nediljka.

 

Jedino čega se grozi je biti zatvorena.

“Život u stanu za mene je zatvor. Kada dođeš sa sela, ne možeš se naviknuti na život u gradu, pogotovo ne u stanu. Primošten je selo, samo što su od njega napravili turističku atrakciju. S razlogom jer je predivan, ali staro prije svega treba poštivati – zaključuje.