Priče Darko (76) u HGSS-u je pola stoljeća: 'S godinama gubimo snagu, ali dobivamo znanje'

Darko (76) u HGSS-u je pola stoljeća: 'S godinama gubimo snagu, ali dobivamo znanje'

Ivana Moslavac
Ivana Moslavac

21. studeni 2026.

Google Dodajte Mirovina.hr kao željeni izvor na Googleu
Darko (76) u HGSS-u je pola stoljeća: 'S godinama gubimo snagu, ali dobivamo znanje'

Darko Berljak i drugi pripadnici HGSS-a na vježbi u Zagorju | Foto: Privatna arhiva

Alpinist Darko je član HGSS-a već 52 godine. Više ne sudjeluje izravno u akcijama spašavanja, ali u 'pozadini' pomaže itekako vrijednim prijedlozima.

Nakon brojnih spašavanja, susreta s ljudskom patnjom, ali i situacija u kojima pomoć nije stigla na vrijeme, život se gotovo svakodnevno mora promatrati kao neprocjenjivi dar koji se dobiva samo jednom – rekao nam je alpinist i član Gorske službe spašavanja Darko Berljak (76) i dodao da ljudski život treba čuvati koliko je god moguće. Već je više od 50 godina član HGSS-a, a trenutačno je i predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza. Otkrio nam je što ga je potaknulo da se pridruži Gorskoj službi spašavanja, koja mu se akcija najviše urezala u pamćenje i što je kao gorski spašavatelj naučio o životu.

'Mora se krenuti i po najgorem vremenu i u najtežu akciju'

Njegov pogled na opasnost, odgovornost i ljudski život tijekom godina se postupno mijenjao. Prije nego što je postao dio GSS-a bavio se alpinizmom. Osim zbog osobnih humanitarnih razloga, dio Gorske službe spašavanja postao je jer je zaključio da je to ne samo nužno, već i korisno ako je često u planinama. Priznaje da je GSS bio i svojevrstan izazov, nešto novo i uzbudljivo, ali i prilika za postizanje nekih vrlina u mladoj dobi i u tom području. Nakon nekoliko spašavateljskih akcija i stjecanjem iskustva pristup svemu prerastao je u zrelost, oprez i svijest o težini svake odluke.

- S vremenom, opasnosti su postale nešto što treba iznimno dobro razumjeti, uvažavati i poštovati te znati upravljati rizicima koji iz njih proizlaze. Iskusan spašavatelj zna da mi nismo nikakvi 'Supermani' te hrabrost nije u nepotrebnom izlaganju preko razine prihvatljivog rizika, nego u sposobnosti da se prepozna točna granica između nepromišljenosti i odlučnosti. Shvatio sam da nije dovoljno samo doći do unesrećenoga i pomoći mu, nego se svi moraju i sigurno vratiti. U početku je naglasak na vlastitoj spremnosti, znanju i sposobnostima, ali kako vrijeme ide dalje gorski spašavatelj sve više razmišlja o cijelom timu, obiteljima koje čekaju kod kuće i posljedicama odluka koje se donose u nekoliko sekundi. Odgovornost znači da se mora krenuti i po najgorem vremenu i u najtežu akciju, ali ponekad imati hrabrosti reći da uvjeti nisu sigurni i pričekati, kazao nam je 76-godišnji Darko.

Mijenja se i odnos prema ljudskom životu. Uspjeh nije samo spasiti nečiji život, naglašava Darko, nego pritom sačuvati i živote onih koji su krenuli pomoći.

- To sam jako dobro naučio i na alpinističkim ekspedicijama u Himalaji koje sam vodio. Tamo sam bio 37 puta i vodio ekspedicije na 11 vrhova viših od 8.000 metara, a četiri od njih i na najviši vrh svijeta. Na tim ekspedicijama sudjelovalo je više od 200 članova, naravno neki i više puta, a vodio sam i dvije ženske ekspedicije na 8.201 m visok Cho Oyu i 8.850 m visok Mount Everest. Već na prvoj mojoj ekspediciji 1982. u Himalaji sudjelovao sam u spašavanju jednog planinara, a na ženskom Everestu 2009. naša liječnica i neke članice spašavale su druge alpiniste. Na svim tim ekspedicijama jezgro tima činili su gorski spašavatelji i spašavateljice, postizali smo lijepe uspjehe, no iznad svega, pa i čak samog vrha, meni je jedino bilo bitno da smo se kući vratili ama baš uvijek u istom broju koliko nas je krenulo na ekspediciju, pojasnio nam je.

O planinarenju smo razgovarali i sa 72-godišnjim umirovljenikom Ivicom Pešutom. Lani je bio na Himalaji, o čemu čitajte u ovom tekstu.

'Nakon 38 godina tijela naših prijatelja prevezena su u Hrvatsku'

Koliko su akcije Gorske službe spašavanja zahtjevne, objašnjava nam 76-godišnji Davor, ogleda se i u tome što se najčešće događaju u nepovoljnim vremenskim uvjetima i na vrlo složenom i teško pristupačnom neurbanom terenu, daleko u planini, na stijenama, speleološkim objektima, bespućima i rijekama... Najviše mu se u pamćenje urezala potražna akcija u Gruziji na Kavkazu 2012. godine. Dva gorska spašavatelja iz Zagreba i dvoje članova GSS-a iz Splita bili su članovi hrvatske alpinističke ekspedicije koja je 1974. otišla na Kavkaz, penjali su se po visokoj i teškoj stijeni planine Ushba.

- Trećeg dana penjanja zbog oluje koja je zahvatila to područje iznad njih pokrenula se smrtonosna lavina snijega i leda te odnijela svu četvoricu niz tisuću metarsku stijenu. Tijela dvojice, ruski spašavatelji pronašli su ubrzo, a druge dvojice nikad, jer su se nalazila negdje duboko pod snijegom koji ih je zatrpao. Sjećam se tuge obitelji poginulih i naše planinarske javnosti, jer to je bila i ostala najveća smrtna nesreća koja se ikada dogodila hrvatskim alpinistima. Prošlo je 37 godina, kada me je 2011. nazvao šef slovenske Gorske službe i rekao kako su dobili nekoliko fotografija od jednog češkog alpinista koji je tog ljeta prelazio ledenjak ispod Ushbe, kazao je.

Naime, Čeh je fotografirao plastičnu plosnatu žutu čuturicu, a u takvoj se sedamdesetih godina u Hrvatskoj kupovao neki sirup od naranče. Darko je istu koristio i sam za nošenje vode u brdima i u tom mu je trenutku sve postalo jasno. Na njoj je bila naljepnica slovenskog GSS-a, opisuje nam, a alpinisti i GSS-ovci iz Hrvatske išli su sa Slovencima te godine na Kavkaz i najvjerojatnije njihov znak nalijepili na svoju čuturicu.

- HGSS je organizirao sljedeće ljeto, 2012. potragu na Kavkazu, mene imenovao za vođu potrage i otišli smo četvorica GSS-ovaca u Gruziju i na ledenjaku nakon potrage pronašli prvo opremu pa tijelo koje je putovalo 38 godina u ledenjaku, a pri njegovom kraju naziralo se na njegovoj površini. Na vesti imao je našu GSS-ovu značku s brojem, a znao sam da taj pripada tadašnjem pročelniku zagrebačke Stanice. Transportirali smo ga i pokopali u selu ispod planine. Sljedeće godine na istom mjestu pronađeno je tijelo i drugog našeg poginulog alpinista i GSS-ovca i nakon 38 godina tijela naših prijatelja prevezena su u Hrvatsku i ovdje pokopana, ispričao je alpinist Berljak.

'Tko je nekada bio prvi na stijeni, danas možda više doprinosi vođenjem'

Može li iskustvo gorskog spašavatelja u određenoj mjeri nadoknaditi fizičku snagu koja s godinama prirodno slabi? Alpinist Darko ističe da može, ali je ne može u potpunosti zamijeniti.

- S godinama gubimo dio brzine, snage i izdržljivosti, ali dobivamo nešto itekako vrijedno – znanje, smirenost, sposobnost procjene situacije i rizika te donošenja pravih odluka u pravom trenutku. U gorskom spašavanju nije uvijek najvažnije tko može najbrže ili najviše, nego tko zna kada, kako i zašto nešto treba učiniti. Iskusan spašavatelj često prepoznaje objektivne, subjektivne i tehničke opasnosti prije nego one postanu ozbiljan problem. Njegova najveća vrijednost nije samo u onome što fizički može napraviti, nego i u znanju i iskustvima koje mora nesebično prenositi mlađim kolegama. Naravno, dobra tjelesna priprema ostaje važna bez obzira na godine, ali s vremenom se mijenja i uloga spašavatelja. Netko tko je nekada bio prvi na stijeni ili nosio najveći teret danas možda više doprinosi vođenjem akcije, organizacijom, logistikom, a posebno mentorstvom, pojasnio je Darko.

Priča nam i da je kao dragovoljac u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. bio pomoćnik zapovjednika Planinske satnije Velebit, Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske (HV) te na Velebitu bio instruktor na tečajevima iz alpinizma i gorskog spašavanja za ostale specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova i HV-a. Na Velebitu je pripadnicima postrojbi prenosio postavke kako bi im planina postala saveznik, a ne neprijatelj.

- Valjda sam to dobro radio, jer nemali broj njih poslije je pristupio u HGSS-u. Kada sam prešao pedesetu, postao sam volonterski tajnik HGSS-a i to obavljao gotovo dvadeset godina. Godine 2013. samo u tri naše županije nije bilo Stanice HGSS-a. Imenovan sam od Službe da u jednoj od njih u Hrvatskom zagorju, koje su dotada pokrivale Stanice Zagreb i Varaždin, osnujem samostalnu Stanicu. Potražio sam potencijalne članove u tamošnjim planinarskim društvima, okupio ih, postao pročelnik Stanice, prvo pod nazivom Krapina, tjerao na tečajeve HGSS-a, prilično smo se namučili dok nismo nabavili svu opremu i vozni park, a na kraju smo sagradili i potrebnu zgradu za Stanicu u Zlatar Bistrici i opremili je. Najvažnije je da smo u tih dvanaest godina, koliko sam tamo bio pročelnik, postali Stanica koja je u tom vremenu stvorila toliki broj gorskih spašavatelja s položenim ispitom kao nijedna stanica u povijesti hrvatskog gorskog spašavanja, kazao nam je. 

Akcija spašavanja umirovljenice koja je upala u cisternu

Unesrećene gospodin Darko više ne spašava izravno jer ima 76 godina, ali neizravno sudjeluje u svemu vrlo aktivno, bilo putem sastanaka na raznim tijelima HGSS-a, analiza akcija i prijedloga po pojedinim temama. 

- Ne želim biti savjetnik i praviti se pametan zbog 52-godišnjeg iskustva u gorskom spašavanju. Ne želim se na takav način nametati mlađima, puno tjelesno spremnijima, ali i educiranim s novim tehnikama koje nisu postojale u moje vrijeme pa u raznim raspravama ne iznosim svoje mišljenje, već prvenstveno vrlo provjerene i doživljene činjenice, ostavljajući svakome na volju da iz toga izvuče objektivne zaključke, istaknuo je gorski spašavatelj.

Prisjetio se i nedavnog spašavanja umirovljenice iz Zagorja koja se tijekom ljetnih vrućina htjela osvježiti vodom iz jedne cisterne ukopane u tlo, no upala je u nju i iznad nje se od težine zatvorio poklopac. HGSS je ljetos podsjetio na spašavanje bake koju su našli nakon tri dana, o čemu čitajte ovdje.

– Obitelj, mještani i policija tražili su je cijeli dan i na kraju pozvali HGSS. Mi smo je isto tražili satima po šumi, napuštenim objektima, po stazama i izvan njih i kada smo prošli pokraj nekog željeznog poklopca na tlu u jednom vinogradu, podigli smo ga i nismo mogli vjerovati. Gospođa u osamdesetim godinama stajala je na dnu cisterne, voda joj je bila do vrata, ali poklopac nije mogla dohvatiti, bio je samo nekoliko centimetra iznad njezine ruke kada bi je ispružila. U cisterni je provela više od 24 sata, vrlo se pothladila, ali bilo je vruće ljeto i voda nije bila prehladna. Možemo si samo zamisliti što je proživljavala 24 sata u toj vodi i mraku, no nije gubila nadu, kao ni mi dok je nismo pronašli i predali Hitnoj pomoći da je odveze u bolnicu, ispričao je Darko.

'Ne volimo slušati kako bismo spašavanje trebali naplatiti'

I prije je iznimno cijenio život, ali kada je postao gorski spašavatelj, ljudski život je doživljavao kao najveću vrijednost, nešto što zaslužuje svaki napor i nema cijenu da bi se spasio i sačuvao.

– Baš zato je HGSS naš poziv, zato smo volonteri i ne volimo slušati kako bismo spašavanje trebali naplatiti unesrećenima. Kroz godine iskustva, brojne akcije i spašavanja kod svih nas u GSS-u razvija se posebno poštovanje prema životu, ali i svjesnost o njegovoj prolaznosti. Svaki je ljudski život jednako vrijedan, bez obzira na dob, podrijetlo ili okolnosti u kojima se osoba našla. Mi ne prosuđujemo zašto je netko dospio u nevolju u planini, nego razmišljamo i poduzimamo kako mu najbrže i najsigurnije moramo pomoći. Shvaćamo koliko je tanka granica između života i smrti i koliko jedna odluka, trenutak nepažnje ili splet okolnosti mogu promijeniti nečiju sudbinu, pojasnio je 76-godišnji Darko.

Jednako je važno unesrećenima i pružiti osjećaj sigurnosti, toplu riječ, nadu i dostojanstvo u najtežim trenucima.

– Gorski spašavatelj vrijednost ljudskog života ne mjeri brojem uspješnih akcija, nego sviješću da iza svakog unesrećenog čovjeka stoji obitelj, prijatelji, snovi i cijeli jedan svijet. Ne spašavamo samo čovjeka iz planine ili drugih terena, nego čuvamo sve ono što njegov život znači njemu i ljudima koji ga vole, zaključio je alpinist i gorski spašavatelj Darko.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.