Bili smo u urarskoj radionici: 'Mladi donose satove koje su naslijedili od baka i djedova'

Urarska priča obitelji Puzak krenula je početkom osamdesetih godina u Zagrebu. Urarska radionica Omega nalazi se kod Cvjetnog trga u Prolazu sestara Baković. Gospođa Ivana Puzak Perikić obrt servisiranja i popravljanja satova preuzela je od svoga oca Ivana Puzaka 2019. godine kada je otišao u mirovinu. Iako u mirovini, Ivan je još uvijek aktivan. Danas radi na četiri sata, a glavni je 'krivac' koji joj je prenio ljubav prema satovima. 

'Posao zahtijeva pažnju i koncentraciju, nema rada napamet'

Urarski servis Omega je na istoj adresi od 1928. godine, već gotovo 100 godina. Tu je prvo radio poznati zagrebački urar Mate Barać. Njega je naslijedila njegova kći Ksenija Barać, a potom gospodin Rudolf Štimac. Ivanin otac Ivan Puzak radnju je preuzeo od gospodina Štimca 1982. godine. Ivana se u posao uključila već 2002., položila je majstorski ispit, a znanje je usavršavala na seminarima u švicarskim tvornicama Omega i Longines. Mnogi zanat nauče od roditelja, a od oca je krojački salon naslijedio i Jura, o čemu čitajte ovdje. Jedan od najstarijih obrta u Zagrebu je i klobučarski obrt Cahun koji je lani proslavio 90 godina postojanja, o čemu smo pisali ovdje. 

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Ovaj posao zahtijeva jako visok stupanj pažnje i koncentracije, često naletite na problem koji onda logički rješavate, i to je ono što zapravo najviše i volim, to razmišljanje o problemu i kako mu pristupiti, nema rada napamet. Najdraže mi je od svega kada vidim da je stranka stvarno zadovoljna obavljenim poslom, to mi je uvijek najveća nagrada za trud i rad, kaže Ivana.

Rade servise, popravke, izmjene baterija i takozvane 'sitne popravke' kao što su skraćivanja narukvica satova. Specijalizirali su se za skupocjene i zahtjevne satove švicarskih proizvođača, a ovlašteni su servis za brendove Omega, Rado, Longines i Tag Heuer. Radnja je opremljena svim potrebnim strojevima i alatima, prema strogim propisima švicarskih tvornica. Redovito prolaze kontrole i seminare koje od njih zahtijevaju proizvođači, kako bi uspješno pratili sve inovacije i napretke u svijetu satova, objasnila je.  

'Donose starije satove koje žele imati kao uspomenu'

Satni mehanizmi postaju sve kompliciraniji, priznaje gospođa Ivana, a tvornice u Švicarskoj očekivano stalno teže inovacijama. Međusobno se natječu i u proizvodnji izazovnijih mehanizama sa što više funkcija i preciznosti, što za sobom povlači stalnu edukaciju, seminare i osposobljavanja za rad sa specifičnim kalibrima satova.

Sat | Foto: Mirovina.hr

– Da biste uopće mogli tako nešto raditi, morate biti ovlašteni od proizvođača, kako biste imali pristup rezervnim dijelovima, specijalnim alatima i tehničkoj dokumentaciji. U skupocjene satove ugrađuju se izričito originalni dijelovi, naručeni direktno iz tvornice, nema tu nikakvog improviziranja. Ista stvar vrijedi i za alate. Urara je nažalost sve manje, danas je poprilično skupo opremiti urarsku radionu svim potrebnim alatima za rad, ovlaštenja od proizvođača nemoguće je dobiti bez urarskog iskustva, a njega je pak skoro nemoguće steći, jer urarski smjer u obrtničkoj školi više niti ne postoji, rekla je gospođa Ivana koja nam je kazala da u njihovu urarnicu podjednako dolaze stariji i mladi. 

Mlađi ljudi često satove kupuju kao investiciju ili prikupljaju svoju osobnu kolekciju. Ističe da su dosta educirani o važnosti redovitog održavanja, što znači redovni servis svakih pet godina. Trenutačno je i primjetan trend mladih ljudi koji donose starije vintage satove, koje su naslijedili od baka i djedove. Ulažu u kompletnu restauraciju, kaže Ivana, jer žele imati te satove kao uspomenu na njih. Njegujući dugogodišnju tradiciju, jednako su im važne i starije mušterije, kojima se trude izaći u susret u najvećoj mogućoj mjeri.

Urarski obrt nije jedini koji se susreće s nedostatkom radne snage, o tome nam je govorio i postolar Bruno Budiselić koji će uskoro u mirovinu, o čemu čitajte ovdje. 

'Imala sam tu sreću da su me naučili svemu što znam' 

Nažalost, urarstvo u Hrvatskoj nije u zavidnom položaju, smatra Ivana, osim ako se izuzme par vrhunskih urara koji djeluju u Zagrebu. Misli da se u drugim dijelovima Hrvatske priča svela na nekolicinu majstora koji rade, a čijim će odlaskom u penziju radionice ostati bez nasljednika. Često u Omegu dolaze klijenti iz manjih gradova jer u svom mjestu ne mogu zamijeniti ni bateriju. Kaže da u Zagrebu ipak postoji određeni interes mlađih za ovim poslom pa se nada da će Ministarstvo obrazovanja i Obrtnička komora u budućnosti razmisliti o ponovnom otvaranju urarskog smjera. Skupi i vrijedni satovi se dosta kupuju, a njih treba održavati i popravljati, naglasila je. 

– Svi imamo teških dana pa tako i ja. Najgori dani su kada vam ništa ne polazi za rukom, ali kao što nakon svake kiše zasja sunce, tako je i kod mene, brzo se sve posloži, tako da odustajanja nema. Imam sreću što radim sa sjajnim timom, tu je moj još itekako aktivan otac, a i stariji kolega Branko Jelenčić. Bez njihove pomoći sve bi bilo neopisivo teško. Njih dvojca su po mom skromnom mišljenju među najboljim zagrebačkim urarima, a ja sam imala tu sreću da su me naučili svemu što znam, rekla je Ivana. Na pola radnog vremena radi skoro 38.000 umirovljenika, o čemu čitajte ovdje. 

Razgovarali smo i s poznatim zagrebačkim urarom Daliborom Lebarovićem, šestim po redu iz urarske obitelji. Godine 1953., urari obitelji Lebarović počeli su održavati javne satove, među kojima je i onaj najpoznatiji na Trgu bana Josipa Jelačića, o čemu više možete pročitati ovdje. 

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.