Šeširi Cahun slave 90 godina: 'Volim ovo, ali nekada je obrtnik mogao pristojno zaraditi'

Salon šešira i kapa Cahun ove godine slavi 90 godina postojanja. Obiteljsku je tradiciju izrade ručno rađenih šešira započeo Josip Cahun, djed Josipe Cahun. Ugostila nas je u Vlaškoj 59 u Zagrebu, a pripada trećoj generaciji klobučara u obitelji. Oduvijek najviše izrađuju klasične muške šešire, koje su osim puka, nosili gotovo svi hrvatski predsjednici. Klobučarka Josipa voli svoj posao, ali smatra da se obrte danas više ne cijeni kao nekada.

Obrt Cahun otvoren je 1935., a ove godine slavi 90 godina postojanja. Obiteljsku je tradiciju izrade šešira započeo djed Josipe Cahun koja pripada trećoj generaciji klobučara u svojoj obitelji. Prvu je radnju djed otvorio u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, a 1949. preselio je u ulicu Pod zidom, preko puta tržnice Dolac.

‘U to vrijeme svaki gazda je imao šešir’

Klobučar Josip u glavni grad je došao iz Lepoglave, iz jednog malog mjesta u Zagorju, a bio je iz siromašne obitelji. U to vrijeme je bilo normalno da se ide izučavati nekakav zanat u Zagreb, istaknula je Josipa Cahun, koja je nakon djeda, oca i majke, nastavila posao klobučara. Išla je u tekstilnu školu za muškog krojača po mjeri, a provodila je puno vremena kod roditelja i zavoljela ovaj posao.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– U to vrijeme bez šešira niste bili ništa, svaki gazda je imao jedan šešir, posebno za blago, posebno za svaki dan. Kad je došao u Zagreb prvo je izučavao zanat i super mu je to leglo, dobro je naučio svoj posao. Onda se 1949. godine odlučio odvojiti od kompanjona jer je ranije ušao u kompanjonstvo. Otvorio je dućan u ulici Pod zidom u prostoru koji je dobio u zakup. Do prije sedam godina smo bili tamo, ispričala nam je Josipa Cahun.

Većinom rade klasične muške šešire i sve ručno izrađuju, jedino se slama ne plete kao nekad, iako je njezin djed radio i to. Kako je objasnila, imao je malu mašinicu i to radio sam. Iako prvenstveno rade muške šešire, izrađuju i za žene. Ovisno koji model je naručen, za izradu šešira potrebno je od dva do pet ili šest dana. Šeširi se rade od vune i zečje dlake, a vijek šešira ovisi kako ga se drži i brine o njemu.

‘Nadam se da ću penziju doživjeti i dalje raditi ovo’

– Ja sam dosta vremena provodila u dućanu i bilo mi je nekako normalno da ću ja to raditi, nastaviti posao i evo 56 godina staža je tu, jako puno. Nadam se da ću penziju doživjeti i da ću dalje ovo raditi. Nekada su se zimski šeširi nosili cijelu godinu, i po ljeti i po zimi. Sad se to već malo promijenilo jer stvarno je prevruće, ne možete u zimskom šeširu biti po ljeti. Sve se radi ručno i zato mi nikad ne možemo biti konkurentni s cijenom kao neki veliki brandovi jer nas nema u proizvodnji 500, 200 ni 100, nego nas je dvoje maksimalno, rekla je klobučarka.

Ima dana kada ne uđe nitko, a ističe da nekada nisu mogli napraviti zimske kolekcije kolika je bila potražnja. Sada se sve promijenilo, ljeta su puno dulja, treba se više štititi. Također, rekla je kako su ljudi promijenili naviku, nekad su hodali po gradu, sve se išlo obavljati u grad. Nije bilo toliko automobila, koristilo se vlakove, puno se pješačilo i bilo je bitno imati nešto na glavi.

– Dolaze i mladi, to me veseli, moda se vraća. Dolaze starije mušterije, ljudi srednjih godina koji hoće imati taj đir, kapu na glavi ili šešir, jednostavno se u tome dobro osjećaju. Imamo i stalne mušterije, to su već, ne mogu reći prijateljstva, ali dobra poznanstva. Uvijek je tu neka zafrkancija, priča, nekakve dogodovštine. Ako se sretnemo u gradu uvijek se pozdravimo. Lijepo je kad prepoznate svoje mušterije, vidite svoju kapu ili šešir, dobar je osjećaj, kazala je.

‘Nekada je obrtnik mogao raditi i pristojno zaraditi…’

– Skoro svi hrvatski predsjednici su bili kod nas, Franjo Tuđman je imao prvi naš predsjednički šešir koji je dobio ime po njemu. Drugi ljudi iz političkog života, pjevači, doktori, glumic, primjerice Rade Šerbedžija. Lijepo je kada čujete da je šešir otišao i daleko od Hrvatske, ali nije lako opstati, rekla je.

Hrvati nemaju toliku naviku nošenja šešira, a smatra da ako se smjer klobučara pokrene ne zna hoće li biti zainteresiranih. Tijekom razgovora je spomenula postolara Brunu Budiselića s kojim je išla u školu, a kojega smo i mi nedavno posjetili. Više o tome pročitajte ovdje. Ukazala je na probleme obrtništva u ovom gradu, ali ju baš nisu doživjeli, kako je rekla.

– Sramota svakog grada, a i Grada Zagreba je da izumiru obrti… Slavimo ove godine 90 godina postojanja i moja djeca ovo neće naslijediti. Jedan od razloga je da ne želim da budu ovdje cijele dane kao ja. Nitko nas nije pitao kako vam je, treba li vam što. Sve od potresa moram sama sanirati. Nekada je od Vlaške do Kvatrića bilo 70-ak krojača, toga više nema. Volim i dalje ovo, ali nekada je obrtnik mogao raditi i pristojno zaraditi, danas zaradimo da bi platili račune, ako ih možemo platiti. Većina nas to radi jer smo sad već prestari da bi radili druge poslove. Mladima poručujem da se bave, nauče ono što ih interesira, da se bore, a htjela bih da im i mi stariji olakšamo put borbe, zaključila je Josipa Cahun.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.