Majstor Ivan (75) vodi najstariju brijačnicu u Splitu: 'Penzionerima je puno dati 10 eura za šišanje'

Ivan Bošnjak i sa 75 godina stoji, šiša, brije i uljepšava svoje stalne mušterije, ali i turiste u srcu Splita. Nedaleko od peškarije vodi najstariju splitsku brijačnicu ‘Zvonko’ koja radi još od 50-ih godina prošloga stoljeća. Da nema sezone, kaže, mogli bi odavno već zatvoriti. Grad za starije zanate ne mari, ali posao i dalje ide zahvaljujući ljubavi prema radu, ljudima i vjeri u tradiciju. Što bi, kaže Ivan, nakon pola stoljeća rada ionako radio doma kada ljudi upravo u Zvonku poštuju njegov rad.

Mala uličica u srcu Splita, nedaleko od peškarije, krije starinsku brijačnicu ‘Zvonko’. Prolaznicima s prozora kao u nekoj bajci maše naslikani bradati lutak sa zvoncem na plavoj kapici, dok iza starih žaluzina škarama vješto barata majstor svoga zanata, 75-godišnji umirovljenik Ivan Bošnjak. Zvonko mu je bio nekadašnji gazda od kojega je preuzeo ovu butigu koja je svoja vrata otvorila još 1952. kao najstarija brijačnica podno Marjana. Šišali su se ovdje i Boris Dvornik i Miljenko Smoje, a i danas u ruke ovog brice dolaze uglavnom stalne mušterije. Kako i ne bi kada je ovom zanatu posvetio više od pola stoljeća svoga života.

Grad ne mari za starije zanate: ‘Meni ne triba puno’

– Kako mogu toliko stajati u ovim godinama? Na nogama! Radimo punom parom, evo ja i mlada dama pokraj mene. Turisti? Pa to nas jedino i spašava, da nema turista mogli bismo odavno ključ u bravu staviti. Grad ne vodi brigu o starim zanatima, nije to političarima već odavno zanimljivo. Bitno im je samo ono gdje se pare zarađuju. Poticanje starih zanata postoji samo u snovima. Možda u nekim kulturnim, naprednim europskim zemljama koje drže do tradicije, ali ovdje ne. Mi gledamo kako brzo doći do novca, to je već bolest nacije. Zadovoljan sam jer meni ne triba puno, ali da od ovoga posla živim, to ne. Ovo je samo utopija i propast, priča nam mudri majstor s puno ljubavi, a s malo matematike.

Ovakav tip brijačnice Split nema, niti se on može rekonstruirati. Njegova starost daje mu svježinu u moru suvremene turističke ponude. Zanat rade po tradiciji, baš onako kako se nekada šišalo i brijalo, kada nije bilo modernih brijačih aparata. Modernim frizurama nije se teško prilagoditi, ali mladi radije idu u modernije salone. Ipak, kada dođu kod Ivana, dobiju i dašak modernog. Njegovanje i podšišavanje brkova i brada traže posebno stranci.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Cijene promijenili prije eura, nakon četvrt stoljeća rada

– Mladi momci neće doći kod mene, oni sebi traže svog vršnjaka, makar ga ne ošišao kako treba. Ja to sve razumijem. Ljudi koji su nekada imali, što kažete, kulturu odlaženja u frizerske salone, radili bi isto to i danas, ali to su uglavnom penzioneri koji jedva preživljavaju. Njima je i deset eura puno za šišanje, ili pet eura za brijanje, to je kao da si mu rekao da da pola svoje penzije. Cijene nismo mijenjali 25 godina, ali onda smo na to zbog rasta troškova jednostavno bili prisiljeni, ali još prije uvođenja eura tako da tu nismo imali problema. Brijanje je bilo 25 kuna, a sada je pet eura, dok je šišanje 10 eura, sve zajedno 15, govori nam majstor Ivan.

Stranci zastaju i naviruju se dok uređuje Vojka, svoju stalnu mušteriju.

– Dolazim jednom mjesečno. Prvi put mi je bilo zanimljivo vidjeti kako to izgleda, majstor radi dobro, brijačnica ima tu jednu atmosferu. U mladenačke salone mi više, kako bih rekao, ne pripadamo. Drugi je to đir, druga muzika. Ovdje se vidi jedno iskustvo u radu i dobro se tu osjećam. Boja kose mi daje koju godinu više, ali još uvijek imam dosta do mirovine. Predugo živimo, a mirovine su premale pa tko zna dokad ćemo raditi, kaže Vojko, zadovoljan onim po što je došao.

‘Radim jer sam navikao na ljude, volim ovaj posao’

Uz majstora Ivana u brijačnici radi i jedna žena.

– Sviđa mi se ovaj stil rada. Mogla sam birati salon, ali radije radim s muškima, bilo da su u pitanju kolege ili mušterije. Tu sam deset godina i zadovoljna sam, priča nam dok završava frizuru jedne mušterije.

Brico Ivan odvaja za minimalne plaće, a uz to plaća najam prostora uz sve skuplje troškove poslovanja, pogotovo zimi. Ipak, u sezoni se nešto zaradi, ali s tim se krpaju troškovi u ostatku godine.

– Radim jer sam navikao ovdje na ljude. Što ću sada doma raditi, recite vi meni? Meni ovo ne treba ni što se godina tiče. Ali volim posao, ljudi me poštuju i cijene, izgubim neko vrijeme. Do lani sam radio i ujutro i popodne i sada više ne mogu. Imamo još jednog kolegu s kojim se izmjenjujem. Ne želim se više forsirati, kaže nam najstariji splitski majstor svoga zanata, Ivan Bošnjak.