Fotograf Željko Tutnjević: ‘Siromaštvo me od malih nogu učinilo čovjekom kakav sam danas’
U Dubrovniku rijetko tko od lokalnog stanovništva ne zna za fotografa Željka Tutnjevića, koji se tamo doselio iz Našica. Upravo je u Dubrovniku pronašao svoj posao i hobi sasvim slučajno, kada je uzeo u ruke posuđeni fotoaparat s kojim je napravio prve fotografije u životu. Svestrani Tutnjević djelovao je, između ostalog, i u kazalištu i na televiziji, a radio je i s mnogim medijima. Predanost i ljubav prema poslu, profesionalnost, izoštreno oko i doza njegovog humora otvarala su mu sva vrata. Danas uživa u ribarenju, čitanju i slušanju glazbe, a veliku mu sreću predstavljaju i unuci.
Željko Tutnjević | Foto: Screenshot Instagram / photo.by.zeljko.tutnjevic
Dubrovački fotograf Željko Tutnjević je rodom iz Našica, na što je, kako kaže, iznimno ponosan. Njegova svestranost i kreativnost su ga vodile kroz život pa je već kao gimnazijalac bio DJ u disku. Rodne Našice je napustio i preselio u Dubrovnik, gdje je pronašao svoju sreću. Osim što tamo slovi kao najpoznatiji fotograf, bio je i radijski voditelj.
Isto tako, i na DuTV je imao emisiju ‘Od A do Ž’. Pored svega, bio je i gradski Djed Mraz nekoliko godina, a glumio je i na ljetnim igrama te u Kazalištu Marina Držića. Otkrio nam je više o svojem životu, anegdotama, kao i o dobrim i lošim stvarima svog hobija i posla.
Pukom slučajnošću je otkrio svoj talent
Njegovi počeci u fotografiji bili su sve, samo ne uobičajeni. Svoj talent i interes za fotografijom otkrio je pukom slučajnošću, još u studentskim danima, kada se doselio u Dubrovnik. Jednom je tako otišao na plažu fotografirati svoje prijatelje posuđenim fotoaparatom, a nastale fotografije su iznenadile i njega samoga.
– Nitko na plaži nije htio fotografirati pa sam rekao da ću ja jer smo kupili film i posudili fotoaparat pa je netko morao to napraviti. Kada su fotografije došle s razvijanja, od 36 fotografija samo su dvije bile neoštre. Vidio sam da nešto znam napraviti i da taj kadar ima smisla, tvrdi Tutnjević.
Siromaštvo ga je učinilo čovjekom kakav je danas
Pohađao je Višu turističku školu do koje je pješačio jer nije imao za autobusnu kartu ni za pokaz. Smatra kako ga je materijalno siromaštvo od malih nogu učinilo čovjekom kakav je danas. Upravo ga je neimaština usmjerila jer mu nije palo napamet izostati niti jedan jedini put s predavanja jer je znao da ima samohranu i siromašnu majku.
Tutnjeviću je to bio dodatan vjetar u leđa jer je već tada, u samim počecima, razvijao određene ideje i smišljao imena svojih fotografskih djela. Jedne od takvih su ‘Rođenje svijeta’ i ‘Svjetla pozornice’. Tako je i prije početka bavljenja fotografijom razmišljao: ‘Da je ovo fotografija, mogla bi se tako zvati’.
Studenti mu plaćali za fotografiranje
Kada je shvatio da ima oko za fotografiranje, kupio je prvu Smenu 8. Riječ je o ruskom fotoaparatu malih dimenzija koji je, kako tvrdi, izgledao pomalo smiješno i bio veličine kutije cigareta. Kada se njime pohvalio u školi, odmah se javilo deset studenata koji su htjeli da ih fotografira, a bili su i spremni platiti nastale fotografije.
– Oblaci, more i galebovi ne pitaju koliko košta fotografija, ali studenti pitaju. Tada sam odnio razviti njihove fotografije u nekadašnjem foto studiju Jasmina. Fotografije sam prodavao po deset dinara tako da sam u tome uspio isplaćivati fotoaparat i kupovati nove filmove, sjetio se Tutnjević.
Nekoliko mjeseci nakon, Tutnjević se prijavio na audiciju za studentski teatar Lerovac 11. studenog u 11 sati u kazalištu Marina Držića. Primili su ga i ubrzo su počeli raditi prvu predstavu ‘Pseće srce’, Mihaila Bulgakova.
Gladovao je kako bi kupio fotoaparat
Nakon studentskog ‘posla’, uslijedio je i prvi pravi posao. Upoznao je scenografa i kostimografa Marina koji je ujedno bio grafički urednik Lausa i koji mu je ponudio da dostavi nekoliko fotografija za taj list. Tutnjević je rekao da ga ne mora platiti nego samo da ga se potpiše da može poslati svojoj majci u Našice da ona vidi zašto i kako je kupio fotoaparat.
– Kada sam rekao majci da sam kupio fotoaparat i da sam gladan bio, rekla mi je: ‘Jesi ti sine lud? Pa to ćeš kupiti kada budeš veliki’. Na to je meni Marin rekao da novine potpisuju, ali i plaćaju. Pomislio sam: ‘Kad je tako, neću se naljutiti’. I taj prvi Laus je izašao pred Božić 1975. godine u kojem su moje prve fotografije objavljene, rekao je dubrovački fotograf i dodao kako je nastavio suradnju s njima.
Morao je odslužiti vojni rok, a potom se vratio u Našice 1978. godine gdje je i diplomirao na Višoj turističkoj školi. Shvatio je da turizma nema u Našicama i ponovno se vratio u Dubrovnik gdje je radio za novine, a bavio se i kazalištem.
‘Danju sam fotografirao, noću razvijao fotografije i sutradan to prodavao’
Na Stradunu ga je nekolicina ljudi pitala gdje je bio i rekla mu kako nije bilo ni fotografije bez njega. Srećom, Tutnjević je već tada imao svoj fotoaparat i laboratorij za razvijanje fotografija.
– Danju sam fotografirao, noću razvijao fotografije i sutradan to prodavao. Htio sam financijski rasteretiti svoju majku . U proljeće 1979. godine počeo sam raditi za Poštu, poručio je Željko.
Nakon ljeta su mu svaka tri mjeseca produljivali radni odnos. Tamo je radio šest godina, a paralelno je počeo fotografirati i za veće medije. Volio je pisati i čitati, pa je spojio ugodno s korisnim. I danas, kad vidi nekakvu zanimljivu situaciju, napiše desetak rečenica i priloži svoje fotografije.
– Tada su se skupljali bodovi i na temelju tih bodova, izračunavala se visina honorara. Imao sam i plaću, a uz to bili su honorari. Ubrzo su me kontaktirali i iz drugih, velikih medijskih kuća. Danas vidim da mi je sve to zajedno spasilo mirovinu. Posao u Pošti je bio siguran jer si u državnoj službi i plaća je bila dobra, ali sam dao otkaz jer sam shvatio da volim novinarstvo, volim svoj fotoaparat, volim fotografirati i to mi je bilo dovoljno, priznao je Tutnjević.
Jedan od dirljivijih susreta mu je bilo fotografiranje starijeg para
Kada je radio za jedan dubrovački portal, doživio je dirljiv susret. Ugledao je dvoje starijih ljudi koji su jedva hodali. Zaustavili su ga i gospođa ga je pitala je li on fotograf na što joj je potvrdno odgovorio. Ova gospođa, koja je tada sa suprugom imala 80-ak godina, rekla je kako bi željela biti objavljena u novinama jer suprug i ona nisu imali prilike to doživjeti.
– Meni su suze došle i odmah sam ih fotografirao. Objavili smo ih u idućem broju jer me to jako dirnuo. Neki će reći da su to bezvezarije, ali to ljudi vole. Nedavno mi se sličan scenarij dogodio dok sam šetao Gradom. Vidio sam dvije gospođe i dvije djevojčice kako mi idu u susret. Tako me jedna od njih pitala hoću li fotografirati dvije pobjednice na Lidranu, što sam s radošću i učinio jer sam vidio da su djevojčice sretne, a gospođe ponosne, ispričao nam je.
Nikada nije imao uzore u svijetu fotografije
Mnogi njegovi kolege imaju svoje uzore u svijetu fotografije, ali ne i Željko. Priznao je kako nije nikada mislio da će držati fotoaparat u rukama. Da je onaj dan na plaži netko od njegovih prijatelja iz studentskih dana uzeo fotoaparat u ruke, vjerojatno se Tutnjević nikada ne bi bavio fotografijom. Za potrebe kvalitetne fotografije, potrebno je animirati ljude, a u tome mu uvelike pomaže zdrav pristup životu te sklanjanje od bilo kakvih oblika ovisnosti.
– Kao mlađi, radio sam i kao fotograf na vjenčanjima. Znao sam gluposti izvaljivati. Jednom sam nasmijao mladence i svećenika pred oltarom. To mi dođe nekako prirodno, samo od sebe. Bilo je jedno vjenčanje u hotelu. Zezao sam se s gostima i bilo je smijeha, na što me pitao jedan mladić: ‘Gospodine Željko, na čemu ste vi?’. Rekao sam mu da pijem mineralnu vodu, da sam živ i zdrav, a i sretan sam jer sam na vjenčanju. Ne pijem alkohol, popio sam dvije boce piva i zapalio jednu cigaretu u srednjoj školi. Shvatio da mi od toga ništa bolje neće biti, rekao je Željko i dodao kako ima skoro 70 godina i kako dnevno napravi više od 16.000 koraka.
Odlazak u mirovinu i Nagrada Grada Dubrovnika
Baš kao što je rekao, u novinarstvu mu je znalo biti lijepo, ali ne pamti baš najbolje odlazak u mirovinu jer nema ni po čemu. Kada je započela pandemija koronavirusa, plaća mu je pala na minimalnu. Tada je pitao vlasnika jednog medija povišicu jer nema ušteđevine, a planirao je i otići u mirovinu.
– Ako mi dođe kakva bolest, neću imati od čega živjeti. Rekao mi je da je situacija takva kakav jest i da sačekam još nekoliko godina da se stabilizira, pa će s time i plaća. Imao sam tada 67 godina, do kada sam se trebao strpjeti? Otišao sam u Upravu i rekao da ću otići u mirovinu. Nisam htio raditi za početničku plaću s toliko godina, ispričao je Tutnjević.
Godine 2010. dobio je Nagradu Grada Dubrovnika za svoj fotoreporterski rad. Uz nagradu, istaknuli su u obrazloženju da ju je dobio za, između ostaloga, samozatajnost.
– Vjerojatno će ispast kao da se pravim da sam skroman, ali skroman sam po naravi. Nisam bahat nego stvarno radim samoprijegorno. Što god se događalo, ja sam išao raditi, izjavio je dubrovački fotograf.
Željko Tutnjević je ponosni djed šestero unučadi
Tutnjević je danas umirovljenik koji i dalje fotografira, a ima i pregršt drugih hobija. Unatoč radu na televiziji, svoje slobodno vrijeme provodi ponajviše uz knjigu i glazbu, s naglaskom na klasični rock.
Nažalost, ostao je udovac. Iz braka s pokojnom gospođom Izumi, Željko ima djecu. Danas je on, ne samo otac, već i djed. Svoje unuke ne viđa prečesto jer ne žive u istom gradu. Kćer mu živi u Japanu, a sin u Sinju s kćeri i sinom.
Ljubav prema obitelji, životu i fotografiji, ali i brojne druge životne okolnosti formirale su Željka Tutnjevića u osobu koja danas jest, osobu koja svojom energijom potiče druge da žive život i prihvaćaju njegove lijepe i manje lijepe strane.
