Fotograf Željko Tutnjević o životu u Japanu: 'Da sam ostao još godinu ondje, završio bih u ludnici ili bolnici'

Fotograf Željko Tutnjević je Slavonac koji se nakon završene srednje škole doselio u Dubrovnik. Nije ni znao da će ondje upoznati ljubav svog života, pokojnu suprugu Izumi koja je bila rodom iz Japana, a s njom je zasnovao i obitelj. Krajem rujna 1992. godine odselili su se u Japan gdje je doživio nebrojene kulturološke šokove. U Japanu mu je najviše smetao dug radni dan, nakon kojeg radnici ostaju i besplatno rade po pet sati prekovremeno, a smetale su mu i male plaće. U jednom trenu je shvatio kako ondje više ne može živjeti jer je radio po cijele dane, a nije uspio ništa uštedjeti.

Fotograf Željko Tutnjević je lice koje brojnim Dubrovčanima izvlači osmijeh za lice, što pred objektivom, a što iza njega. U jednom trenu života upoznao je svoju pokojnu suprugu Izumi, a s njom i troje djece proveo je gotovo četiri godine života živeći i radeći u Japanu. Tutnjević nam je više ispričao o svom životu, a cijeli intervju možete pročitati ovdje.

Ugodno iznenađenja prvih dana nakon selidbe u Japan

Njegova Izumi je bila rodom iz grada Kagoshima city na otoku Kyushu, što je južni dio Japana. Upravo su se ondje odselili i vrlo brzo se pročulo da su oni izbjeglice iz tada ratom pogođene Hrvatske. Nakon selidbe u ovaj grad, uslijedilo je ugodno iznenađenje. Na vrata im je pokucao čovjek čiji je sin išao u razred sa sinom od Tutnjevića. Došao je do njih kako bi ih pitao trebaju li bilo kakvu pomoć.

Bila je to jedna od stvari koja ga je oduševile, a nakon toga su počeli dobivati pomoć. Gospodin koji im je pokucao na vrata, donio im je ručnike, netko drugi je donio stari televizor jer oni nisu imali ništa. Tutnjević je također tada tražio bilo kakav posao, a preko poznanstva ga je na kraju i dobio. Postao je asistent fotografa Akire Kawamure koji je imao svoj foto studio i koji je izrađivao reklamne fotografije.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Prva poslovna prilika

Radni dan mu je izgledao tako da je nosio filmove koje je mijenjao u fotoaparatu, nosio je i torbu s fotografskom opremom i slično. Za ovaj posao bio je plaćen 6.000 jena (¥), odnosno tadašnjih 60 dolara po zadatku, što je u to vrijeme, kako nam kaže sugovornik, bio fini iznos. Na jedan zadatak ga je njegov šef fotograf poveo i u medijsku kuću koja je izdavala časopis o ribolovu, a tamo je dobio novu poslovnu priliku.

Saznao je kako traže fotografa koji bi honorarno fotografirao za časopis, a ponudio mu je i plaću od 100.000 jena, odnosno tada je to bilo oko 100 dolara. Urednik časopisa mu je rekao kako radi više od deset godina i kako do sada još nisu imali fotografa koji radi takve fotografije, a ponudio mu je i posao za stalno. Ovo je značilo i da mora napustiti svoj stari posao, jer ne bi imao vremena za njega.

‘Radni dan od 14 sati, od čega je pet sati rada bilo besplatno’

Unatoč tome što je Željkov rad bio iznimno cijenjen u Japanu, mnoge stvari mu, kako je rekao, nisu bile najjasnije. Na razgovoru za posao su mu rekli da na prvi radni dan dođe u 9 sati. Kada je došao u redakciju, svi su već sjedili i radili. Bio je kraj radnog dana i sat je pokazivao 17:30, ali nitko nije bio spreman na polazak doma. Nedugo nakon toga, shvatio je da oni ostaju na poslu i do 22 sata.

– Takav je japanski sistem. Meni je bio plaćen rad od 9 do 18 sati. To je devet sati, ali se sat vremena pauze s obrokom ne plaća. Oni na taj sat ručka gledaju kao na slobodno vrijeme jer nisi radio, nego si išao vani jesti. To sam poslije naučio. To se u Japanu zove ‘sabisu zangyo’. Pojam dolazi od riječi ‘sabisu’ što u prijevodu znači usluga, a ‘zangyo’ znači prekovremeni rad. Kada bi im radno vrijeme završilo u 18 sati, ostajali su do 22 sata. To je bio radni dan od 14 sati, od čega je pet sati rada bilo besplatno, objasnio je Tutnjević i dodao da rade i vikendima.

Primao je i socijalnu pomoć zbog čega je osjećao sram

Baš kao i svi počeci, i Željkov početak je bio težak, a dodatnu brigu je vodio jer je ondje živio sa suprugom i troje djece. S obzirom na to da po samom dolasku nisu imali ušteđevine niti stvari sa sobom, prisjetio se jedne, za njega velike sramote.

– Kada sam došao s obitelji u Japan, dobili smo socijalnu pomoć i meni je to bila sramotno. To je bio razlog zbog kojeg sam što prije htio pronaći posao. Socijalna pomoć nam je iznosila 240.000 jena mjesečno, a to je bilo 2.400 dolara. Za razliku od Japana, u Hrvatskoj je socijalna pomoć bila oko 300 ili 500 kuna, ako se ne varam, rekao nam je Željko.

Dodao je i kako s takvim oblikom financijske pomoći dolazi i određena kontrola. Tako su iz socijalnog dolazili svaki mjesec i pregledavali su imaju li automobil, imaju li više od pet dubokih i pet plitkih tanjura, kao i pet malih i pet velikih žlica. Nije smjelo biti nikakvog luksuza. Ipak, objasnio nam je kako mu nijedna plaća nije bila visoka kao socijalna pomoć.

‘Grad od 750.000 stanovnika smatraju selom’

U Japanu je naišao na velike razlike i u poimanju veličine gradova. Željkova pokojna supruga Izumi je bila iz Kagoshime i za nju je to bilo selo jer je ondje živjelo 750.000 ljudi. S druge strane, Tutnjeviću je to predstavljalo velegrad. Ne samo da je to bio manji grad, već je Kagoshima bila jedna od najsiromašnijih županija u Japanu, ako se govori o standardu.

– Nešto kao i kod nas, što južnije, to tužnije. Nakon toga smo odlučili otići u velike gradove kao što su Tokio, Osaku ili Nagoju, gdje smo mogli zaraditi veće plaće. Rekla je meni moja kćer Dora da je Tokio pun novaca. Kada sam bio u Tokiju, vidio sam nešto što nikada nisam vidio, tvrdi Tutnjević.

Oko 17 sati su takozvani ‘salaryman’, kako su nazivali ljude u košuljama i odijelima, krenuli trkom prema podzemnoj željeznici. Tutnjević je priznao da nije mogao vjerovati to što je tada uočio.

– Kada sam to vidio, rekao sam: ‘Ako ostanem još godinu dana ovdje, završit ću u ludnici ili bolnici’. Trebaš se tamo roditi da ti to bude normalno. Samo Tokio ima oko 20 milijuna stanovnika. Ako živiš u mjestu koje je udaljeno dva sata vožnje vlakom, a završio si raditi u 22 sata, jedva stigneš kući i već slijedi buđenje u četiri sata ujutro i još jedna dvosatna vožnja vlakom. Za što? Da bi radio za nekoga 14 sati kome nije ni stalo do tebe kao radnika, misli Željko koji je naišao na brojne kulturološke šokove u Zemlji Izlazećeg Sunca.

Posljednji mjeseci života u Japanu

Kada je Tutnjević već shvatio da mu nije odgovarao takav način života i rada te je pomišljao na povratak u rodnu zemlju, upoznao je jednu gospođu koja je imala svoj laboratorij za razvijanje fotografija. Ubrzo mu je otkrila kako je njezin otac imao isto foto studio. Nakon razgovora, pozvan je bio u njihov dom gdje je njenu majku i prijateljicu učio engleski jezik.

U konačnici, ponudili su mu posao jer im je trebalo fotografa u studiju. Pred Željkom je bio drugačiji način rada jer je on bio, kako kaže, fotoreporter skitnica, dok su u tom studiju radili fotografi s drugačijom opremom na koju je on navikao. Izgleda kako mu to nije predstavljalo nikakav problem jer je tamo radio sedam mjeseci i to je bilo njegovih zadnjih sedam mjeseci u Japanu.

Zijevanje je zabranjeno na poslu, ali se može puštati vjetrove pred kolegama

– Kada sam radio u toj kompaniji doživio sam nešto neviđeno. Jednog dana sam radio od 9 ujutro do 1 ujutro i sutradan smo opet počeli u 9 sati ujutro. U jednom sam trenu zijevnuo u smjeni na što su mi prigovarali da mi je dosadno na poslu. Pojasnio sam im da sam umoran, na što su oni rekli da je to moj privatni problem. Isto tako, jednom sam se nasmijao pa su mi tvrdili da nisam plaćen da se smijem nego da radim, dodao je ovaj fotograf.

U tom trenu je pomislio: ‘Kakav je to posao ako ne možeš malo uživati u njemu?’. I dok je s jedne strane bilo nezamislivo zijevnuti ili se nasmijati na poslu, Željku je bilo pomalo bizarno da Japanci ručaju ili sjede u uredu i puštaju vjetrove. Ondje se to smatra zdravim, pojasnio je Tutnjević, jer smatraju da treba napraviti oduška. Naišao je na još jednu vrlo neugodnu situaciju.

– Bio sam u liftu u zgradi u kojoj sam radio i naišao je jedan stariji čovjek u odijelu. Rekao sam mu konichiwa (pozdrav na japanskom jeziku) i pružio mu ruku. On je uzviknuo i odbio je dati. Ubrzo se to pročulo i kćer tog vlasnika foto studija me pitala što sam napravio. To je bila velika greška, kako je ona rekla jer je bila riječ o poslovnom partneru njezinog oca. Za mene je rekao njenom ocu da sam ‘baka gaijin’ (što u prijevodu znači glupi stranac). U Japanu se ne daje ruka nego se nakloni, rekao je fotograf Tutnjević.

Nikada nije dovoljno svladao jezik

Naš sugovornik misli da nikada nije dovoljno ovladao japanskim jezikom iako ga razumije i zna govoriti. Ipak, ako se to usporedi s time da malene Japanke i Japanci već u dobi od tri godine počinju učiti pisati katakanu i hiraganu, jasno je zašto Željko tako gleda na svojoj znanje tog jezika. Riječ je o pismu koje se sastoji od minimalno 10.000 znakova. Pismenima se smatraju one osobe koje minimalno znaju 1.200 znakova. Pored toga postoje i drugi znakovi, objasnio je Tutnjević. Upravo su takav obrazovni sustav prošla i njegova djeca za života u Japanu.

– Moja djeca govore japanski i hrvatski jezik podjednako dobro, za razliku od mene koji se mogu sporazumjeti, ali nisam ta razina da mogu biti poput svoje djece. Dora je odmah išla u školu kad smo došli pa je malo hvatala gramatiku, a Svemir je ondje od vrtićke dobi pa je odmah naučio. Dora je ondje završila školu i na japanskom i na hrvatskom. Ima tri diplome, a svoje studiranje je samostalno financirala uz pomoć raznih stipendija, ponosno je izjavio Željko za svoju kćer.

Povratak u Hrvatsku

Priznao je kako je taj dan došao kući u 21 sat i, kako je sam rekao, puknuo mu je film. Njegova pokojna supruga Izumi je shvatila da nešto nije u redu pa joj je sve rekao. Bilo mu je dosta svega, i Japana i njihovog načina života, na što mu je rekla da će se onda, oni kao obitelj, vratiti u Hrvatsku.

– Nisam mogao ondje izdržati jer nisi mogao ništa uštedjeti, ponižavaju te kao životinju, što god kažeš, govore ti ‘baka gaijin’. Da je barem bilo novaca pa da znam da mogu uštedjeti nešto i imati, ali ni toga nije bilo. Nisam imao ni za sladoled, zaključio je dubrovački fotograf rodom iz Našica.

Nakon gotovo četiri godine financijski neizvjesnog života u Japanu, Tutnjević se odlučio vratiti u Hrvatsku. Supruga Izumi je ostala u Japanu još dvije godine s najstarijim sinom, dok je Željko dvije godine živio u Hrvatskoj s kćeri i mlađim sinom. Izumi i najstariji sin su nakon toga vratili i ponovno su bili u Željkovom zagrljaju. Cijela obitelj je, nakon takve složene životne situacije, bila sretna, zadovoljna i ono najvažnije, ponovno na okupu.