Umirovljenica je sa 70 godina konačno dobila smještaj u Domu za odrasle osobe. Možda se time i spasila od bešćutnog sustava i pohlepnih nećaka.
Postoje umirovljenici koji ne žive ni u vlastitu domu ni u domu za starije. Ako imaju sreće, smješteni su u takozvane domove za odrasle osobe. Riječ je zapravo o domovima za psihički bolesne osobe koje se ne mogu brinuti same za sebe, a najčešće to ne može ni njihova obitelj, ako je uopće imaju. Psihičkim bolestima u starosti se često pridruže i one fizičke.
Takve osobe u umirovljeničkoj dobi često više nemaju roditelje, a uslijed bolesti nerijetko nisu mogli zasnovati vlastite obitelj pa nemaju ni djecu. Skrb tada najčešće pada na braću i sestre koji su isto već stari i često brinu o bolesnom supružniku ili su i sami već bolesni. Ostaju tako nećaci, ali njih više zanima nasljedstvo nego stvarna skrb o 'šiznutim' tetkama koje su mahom izbjegavali u širokom luku čitav život, osim kad im daju lovu.
Nakon smrti majke, spasila ju je sestra
Slučaj je to i jedne žene koja je tek sa svojih 70 godina dobila mjesto u jednom županijskom domu za odrasle osobe. Mogla je već stoput umrijeti dok je čekala. Cijeli je život živjela s majkom koja je preminula prije nekoliko godina, a kako ni majka nije bila najzdravija, pomagala im je druga kći, jedna od ukupno tri sestre.
Treća sestra s majkom veći dio života nije razgovarala pa ih tako nikada nije ni posjećivala. Umrla je, a da ni sa sestrama ni s majkom nije uspostavila vezu. Obiteljski odnosi su oduvijek bili narušeni, kako to već često biva i u zdravim, a kamo li u obiteljima s dijagnozama. U narodu ne kažu uzaludno da zdravih nema, već samo nepregledanih. I tu dolazimo do nepriznate dijagnoze – pohlepe.
Majka i kći, živeći tako desetljećima u jednoj posve disfunkcionalnoj simbiozi u jednosobnom stanu, mirovine gotovo nisu ni trošile. Živjele su u potkrovlju zgrade velikoga grada kao da nemaju ništa, a novci su se gomilali na raznim računima. Pomagala im je kći, sestra koja bi dolazila iz stotine kilometara udaljenog grada prati posteljinu, bacati smeće, mijenjati dotrajale kućanske uređaje...
Onda je majka umrla i sestra s dijagnozom ostala je sama. Spašava je ista sestra, vodi je k sebi, a uslijed teške fizičke bolesti, akterica ove priče završava u bolnici. Sestra istovremeno njeguje bolesnog supruga, a onda se otvara pitanje nasljedstva.
Tu na scenu stupaju nećaci koji sada iza pokojne majke traže svoj komad kolača. Žena je nakon smrti majke, izlječenja u bolnici i boravka kod sestre smještena u jedan obiteljski dom, gdje je nećaci počinju obilaziti čim su čuli za nasljedstvo. Nisu ni znali da im je baka umrla dok se nije pojavilo nasljedstvo.
Teta se želi osjećati vrijedno pa im počinje davati novce, a oni njoj ono što osobe s psihičkim dijagnozama najviše vole, cigarete. Možda to i ne bi bio problem da cigarete u neograničenim količinama nisu tada nosili ženi koja je bila na aparatu za kisik uslijed teške opstrukcije pluća. Daš im cigarete i dat će ti i srce i dušu i novac. Nećaci žele dio stana i bakine ušteđevine na računu, a ne smeta im ni da im se, dok čekaju nasljedstvo, na ruke daje novac od nepotrošenih tetkinih mirovina.
Kada je sestra od oboljele ograničila dizanje novca, nastala je prava drama na hrvatski način. U priču se upliće žena nećaka nasljednika, inače socijalna radnica, i prijavljuje sestru koja brine Zavodu za socijalni rad. Stavljaju tetu pod nadzor Centra za socijalnu skrb, a sestra ispada lopov koji je šutnuo sestru u neki dom. Grabež za imovinom nastavlja se dalje pa nećaci žele osporiti nasljedničku izjavu tete za dio stana koji je ustupila sestri kako bi mogla dovršiti ostavinsku raspravu.
Stvar ide toliko daleko da traže oduzimanje poslovne sposobnosti teti. Na uložene prigovore Zavodu za socijalni rad, socijalna radnica kao supruga nećaka nasljednika tuži muževu tetu za klevetu jer se drznula prijaviti je za zloporabu položaja i prokazati da sve to radi iz koristoljublja. Sudski postupci su u tijeku, a za to vrijeme se događa jedna puno gora stvar.
Zavod za socijalni rad koji je preuzeo nadzor nad ovom umirovljenicom smjestio ju je u udomiteljsku obitelj. Tamo je dane provodila maštajući kako će se vratiti u svoj stan, u svoj rodni grad, premda zna da ne može ni psihički ni fizički živjeti sama. Tako je živjela tri godine, sve dok je udomitelji pod Zavodom za socijalni rad nisu odlučili izbaciti na perfidan način iz doma. Napravili su to tako da su je odvezli u psihijatrijsku bolnicu i tamo je ostavili jer se navodno svađala i bila neugodna.
Liječnici konstatiraju da je s njom sve u redu, ali otpustiti je ne mogu jer čim su je vlasnici doma izbacili pred bolnicom otkazali su joj i smještaj. Vratiti se nema kud. Sestri su ograničili pristup, nećaci čekaju samo lovu s njezinom karticom u rukama, a umirovljenica ostaje u psihijatrijskoj bolnici nevjerojatna tri mjeseca zato što joj njezina socijalna radnica ne može naći smještaj. Zahvaljujući opet zdravoj sestri te brižnim liječnicima i socijalnim radnicima u poznatoj psihijatrijskoj bolnici, umirovljenica se u zadnji tren spašava.
U bolnicu je ušla zdrava, a izašla gotovo nepokretna. Njezina socijalna radnica ostala je gluha na pokušaje da je se iz bolnice smjesti u privatni smještaj dok ne dobije ovaj 'socijalni'. Tako je čekajući pokupila bolničke infekcije i skoro umrla. Srećom, sada su u bolnici imali alibi da požure smještaj za ženu koja vidno propada. I dobila ga je. Sada je u domu za, kako to fino zovu, odrasle osobe. Tamo ima skrb, njegu, radnu terapiju, ima sve što je trebala cijeli život, a sustav joj sve dosad nije omogućio. Sada samo treba opet stati na noge.
Kava i dvije cigarete, toliko dobije, toliko daju i najbolesnijima fizički, jer im liječi psihu. Nitko o tome ne govori, jer prešutno svi podržavaju. Slažu se i da pohlepne članove obitelji i nemarne socijalne radnike treba prijaviti policiji, ali iz dosadašnjeg iskustva znaju da im sustav – neće pomoći.