[KOMENTAR] Država obiteljskim domovima licemjerno daje rok. Neka ga onda da i sebi!

Izgradnja novih domova, palijativna skrb i hospicij te adekvatna njega i skrb izvan institucija zadaci su koje država nije ispunila. Ako to ne napravi u roku od pet godina, koliko je dala obiteljskim domovima za reorganizaciju, onda nema pravo nijednog korisnika ostaviti bez smještaja sve dok mu ne ponudi alternativu.

Država jednostavno nema gdje smjestiti starije i nemoćne osobe. Ako samo uzmemo u obzir da imamo oko milijun umirovljenika, a 25 tisuća kreveta u domovima svih vrsta, matematika je jasna. Daj Bože da nikomu od njih pod stare dane ne treba smještaj, ali stvarnost je ipak drugačija. Pokazuju to i nepregledne liste čekanja za mjesto u županijskim ustanovama.

U privatnima mjesta ima, ali njih si ionako malo tko može priuštiti. Prosječna cijena u dvokrevetnoj sobi javnog doma za pokretnu osobu je oko 3.000 kuna. Većina umirovljenika ima mirovinu manju od toga pa uskaču djeca i unuci. U onom privatnom, iznos je najmanje dvostruk.

Druga “obitelj” ili preskupi dom? Baš i nije neki izbor.

Povoljnom cijenom konkuriraju obiteljski domovi koji nude oko 6.000 kreveta, odnosno 25 posto ukupnih kapaciteta za smještaj starijih. Dakle, svakom četvrtom tamo smještenom korisniku sada prijeti gubitak mjesta. Svakako da će se dio tih domova, koji su se našli pod stigmom cijele javnosti, preorganizirati u udomiteljske obitelji ili privatne domove, ali to naprosto onda za mnoge više nije prihvatljiva alternativa. Druga “obitelj” ili preskupi dom? Baš i nije neki izbor.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Možemo reći da su obiteljski domovi zapravo idealna opcija. Doduše u teoriji, dok za manjkavu praksu nisu krivi samo gramzivi vlasnici, uz one koji pošteno pristupaju ovom poslu, nego i država. Država je ta koja je naprosto sjedila prekriženih ruku i čekala da se dogodi Andraševac.

Taj grozomorni slučaj izgaranja šestero živih, nepokretnih ljudi na spavanju u ilegalnoj straćari bez nadzora s neispravnom grijalicom toliko je strašan da nadmašuje mogućnost ljudskog poimanja. Vlasnica je mislila da im čini uslugu, njihove obitelji su znale gdje su im najmiliji i nisu u tomu vidjeli problem, jer ionako drugog rješenja nisu imali. Koliko je takvih po hrvatskim zabitima? Koliko je takvih u gradskim središtima?

Štedi se na higijeni, štedi se na hrani, štedi se na osoblju. Da se razumijemo, svega toga ima i u preskupim privatnim domovima. Nakon Andraševca, krenule su inspekcije, krenuo je pritisak javnosti, isplivavali su slučajevi o kojima je bilo uopće mučno i čitati, jedan za drugim, nicali kao gljive poslije kiše.

Koliko će ljudi ostati bez smještaja i posla?

I dalje su obiteljski domovi s nepravilnostima nekako u manjini, ali svi su bili složni da se nešto poduzeti mora. Ministarstvo je krenulo u dobrom smjeru, obećali su propisati strože uvjete njihova poslovanja i smanjiti broj korisnika te pojačati inspekcijske nadzore uz strože kazne. Činilo se kao dovoljno. No, nakon toga uslijedio je teški udarac, ucjena ili preskupe reorganizacije u privatni dom ili puno manje profitabilnu udomiteljsku obitelj koja ne nudi zdravstvenu skrb za korisnika.

Rok je pet godina. Koliko će tu ljudi ostati bez posla i smještaja, teško je procijeniti, ali da će ih biti, to je sigurno. Nije ni čudo da su vlasnici gnjevni, pogotovo oni koji predano rade ovaj zapravo krajnje plemeniti poziv. S druge strane, korisnici su u strahu da će ostati nezbrinuti.

Nova reorganizacija nije garancija za nepravilnosti

Ako je država njima dala rok od pet godina, onda ga mora dati i sebi da do kraja riješi sva ova pitanja. Prvo je da u pet godina stvori nove domove, kako god zna, jer nikoga više nakon tolikih pustih obećanja političara ne zanima kojim novcem i po kojem modelu. Drugo, osim domova, mora osigurati palijativnu skrb i hospicije, jer tu ulogu sada imaju obični domovi, što pojačava negativnu sliku. Realno, nepokretne stanare rijetko ćemo vidjeti u “sretnim” vijestima, na fotografijama s proslava i društvenih aktivnosti. Mnogima se život svodi na vegetiranje, jer ih nema tko izvesti van.

I treće, razviti suvremene oblike organiziranog stanovanja ili stanovanja u zajednici uz podršku. To je ta takozvana izvaninstitucionalna skrb o kojoj slušamo također godinama, ali je ne vidimo. Dio problema mogao se riješiti i odavno obećanim uvođenjem statusa njegovatelja za starije osobe kako bi ostale u obitelji uz skrb, ali ni to nije napravljeno.

Dok ne osigura alternativu, država nema pravo ukinuti nijedan krevet starijoj i nemoćnoj osobi. Smije propisivati uvjete, smije kontrolirati i nadzirati, ali pošto je i tu podbacila, zapravo povlači potez kojim neće riješiti problem. Jer tko kaže da i u tim reorganiziranim obiteljskim domovima neće biti nepravilnosti, u tim privatnim ustanovama i udomiteljskim obiteljima? I te kako će ih biti, pogotovo ako inspektori na njihova vrata neće kucati i ako će, sve i da pokucaju i nađu propuste, kazne biti mizerne. Da nije tako, ne bi ni sada imali domove koji nesmetano rade bez dozvole.

__________________________________

Komentar je stav autora