Željezni Francek, Martin, a zapravo Viktorija: Čuvene pumpe koje su mnogima utažile žeđ

Željezne pumpe za vodu nekad su služile za okrijepu, ali i kao mjesto okupljanja susjeda u naseljima u kojima vodovodna mreža nije bila razvijena. Danas ih je sve manje, mahom su zapuštene i prepuštene zaboravu.

Razvoj urbanih sredina krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio je vezan i uz razvoj osnovne infrastrukture. Posebice je tu važna bila vodovodna mreža. Sedmoga srpnja 1878. Zagreb je dobio svoj vodovod, a ubrzo nakon toga pojavile su se i javni zdenci, odnosno pumpe. Bilo je to vrijeme kada je grad ležao na još uvijek nenatkrivenim potocima koji izviru na Medvednici.

S daljnjim urbanim razvojem, koje je rezultiralo zatrpavanjem većine potoka, pojavila se potreba za opskrbom pitkom vodom novijih naselja. Dok su imućniji stanovnici imali priključke vodovoda u svojim domovima, siromašniji sloj građana počeo je ovisiti o pumpama za vodu.

Kao i za sve drugo, ljudi su za te pumpe smislili svakojake nadimke. U Zagrebu su oni poznati kao Železni Franceki ili Martini, iako je zapravo njihovo proizvodno ime – Viktorija. Pod tim nazivom su se pojavile već početkom tridesetih godina prošloga stoljeća, a donedavno ih proizvodila Metalna industrija Varaždin. Riječ je o prepoznatljivim pumpama, najčešće crne ili zelene boje koje su spojene na vodovodnu cijev iz koje pod pritiskom izbacuju vodu.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Izvor vode i mjesto druženja

Najčešće su bile postavljene na ulicama naselja bez razvijene vodovodne mreže, u parkovima, na grobljima i tržnicama ili na popularnim okupljalištima. Uz malo jači pritisak na ručicu i nekoliko sekundi čekanja voda je potekla. Korištenje je bilo prilično jednostavno. Kad je tlak bio loš, dovoljno je bilo gurnuti prst u slavinu kako bi voda ponovno potekla. Zimi su se, pak, Franceki, Martini i Viktorije umatali u slamu, plastične vreće ili stare deke kako se voda unutar njih ne bi smrznula. Osim pitke vode, pumpe su građanima služile za pranje rublja, automobila, a djeci su bile nezaobilazna postaja za igru ili okrijepu nakon igre. Stoga su to bila i lokalna okupljališta, mjesta barem kratkotrajnog druženja. No, s vremenom su Franceki, Martini ili Viktorije iščezle iz brojnih naselja.

– Mnogi od njih više ne postoje, razmontirani su tokom preuređenja ulica ili pak nakon kvara. Neki još uvijek stoje, ali neispravni – bez ručke, bez priključka, suhi, zatrpani smećem. Neki su i nadalje na ulicama, u radu, no u neoriginalnom stanju, sa modernim dodacima, pipama… U funkciji su, ali nisu lijepi. I na kraju – postoji još nekolicina onih koji rade i još uvijek su u originalnom obliku. Nema ih puno i nalaze se ponajviše na grobljima, odnosno na Trnju, gdje je još uvijek najviše onih kojima su pumpe još uvijek nužno potrebne, piše na blogu Nepoznati Zagreb.

Družina željeznih pumpi kao da više nikom ne treba…

Istina, družina željeznih pumpi danas kao da više nikom ne treba, čak ni za vrijeme ljetnih žega. Autor ovih redaka prisjeća se da su na Staroj Peščenici, zagrebačkom kvartu u kojem su snimane epizode popularne serije Smogovci, nekad postojala barem četiri “železna Martina”. Danas nema niti jednog. Vodoopskrba i odvodnja doduše navodi 47 lokacija na kojima se nalaze aktivni zdenci Viktorija. No, neki od njih uopće nisu tog tipa, neki su zarasli i zapušteni, dok su neki iščupani i odnio ih je zaborav.

Prije desetak godina, ulični umjetnici, okupljeni pod nazivom Pimp my Pump oslikali su 20 pumpi te ih pretvorili u likove iz omiljenih domaćih i stranih romana, filmova i serija, a neke od njih su postale i rock zvijezde. Tako su ih barem nakratko pokušali ponovno oživjeti i pretvoriti ih u nešto modernije simbole svoga vremena. No, većini je i dalje draže kupovati vodu u bocama.