[INTERVJU] Sandra Kulier: "Mirovina mi je prva lova koja mi dolazi redovito!"

Pjevačica Sandra Kulier u mirovini je pune dvije godine. Njezin tempo oduvijek je bio nešto dinamičniji od drugih i još uvijek ga se čvrsto drži. Razgovarali smo sa Sandrom o pjevanju na bojištima u vrijeme rata, o životu i mirovinama slobodnih umjetnika te o umirovljeničkim zborovima koje podučava pjevanju. Svestrana umjetnica imala je vremena i za promisliti o smrti i u jedno je sigurna – kada bi mogla, izabrala bi otići s ovoga svijeta na pozornici, za vrijeme nastupa.

“Recept za udvaranje”, “Živim svoj život” i “Uzmi me za ruku/ Jutro života” neki su od najpopularnijih singlova Sandre Kulier uz koje se plesalo potkraj osamdesetih i u devedestim godinama prošloga stoljeća. Razgovarali smo s njom na Tomislavcu, prije izvedbe mjuzikla “Jalta, Jalta”, u kojemu je nastupila više od dvjesto puta tijekom karijere.

Pjesme s albuma “Eto tako” i “Za Hrvatsku” izvodila je na mnogim mjestima diljem svijeta, a prije otprilike godinu dana mediji su je često spominjali u kontekstu njezina pojavljivanja u filmu Miroslava Sikavice “Glasnije od oružja”. U dokumentarcu, koji obrađuje temu domoljubne glazbe i njezine uloge u društvu, Sandra Kulier spominje se kao pjevačica s najviše zahvalnica za pjevanje na frontovima u vrijeme Domovinskoga rata. Ima ih oko dvjesto, tvrdi.

Sandra je u Zagreb iz Banja Luke doselila u dobi od 17 godina, “kao preplašena djevojčica”, kako sama navodi. Ovdje je upisala glazbenu školu, a onda i Glazbenu akademiju. Glazba je njezina strast od rane dobi, a u intervjuu nam je objasnila kako je izgledao njezin put.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Kakvu glazbu slušate?

“Otkad se probudim, muzika mi svira. S obzirom na to da se bavim glazbom i da pjevam u rock operama i operetama, gdje je sve vrlo glasno, onda najradije slušam, recimo, kad vozim auto, instrumentale. Klasiku, ali malo laganiju. Imam svoje idole. Odrastala sam u vrijeme Beatlesa, obožavali smo ih. Volim, isto tako, i Edu Maajku recimo. To nije pjevanje, on nema pojma o pjevanju, ali je interesantan. Sve što je dobro mogu slušati.”

U mirovini ste pune dvije godine. Kakav je osjećaj?

“To mi je prva lova koja mi dolazi redovito! Cijeli život bila sam honorarac i sebi uplaćivala mirovinsko i socijalno, ali najmanje moguće, jer u slobodnim profesijama to tako ide: sad imaš lovu, sad nemaš, više sam bila gladna nego sita, pa kad dobiješ, sve zdrobiš, željna svega. Kad sam dobila tu malu mirovinicu, ja sam bila sretna, jer nikada nisam imala stalni prihod.

Uvijek si morao pitati za svoje novce. Ako pitaš i glumce koji su poznatiji od mene, to je krvavi posao. I dalje je, jer još uvijek pjevam,. Ja možda radim i više nego netko tko samo radi. Dvadeset godina sam u Kazalištu Komedija, s kojim radim ‘Jaltu, Jaltu’. Glumim, pjevam, plešem. To mi je najljepših dvadeset godina života.”

https://www.facebook.com/mirovina.hr/videos/633271043720504/

Jeste li surađivali s drugim hrvatskim pjevačima?

“Bila sam ‘pretpjevačica’ Miši Kovaču, Kići Slabincu, četiri puta po tri mjeseca provela sam na turnejama u Rusiji. Imala sam turneje sa Šerfezijem, Novim Fosilima… Uvijek su im trebale mlade, vrckave pjevačice da skakuću. Kao i dečkima na frontu. Mene su zvali jer sam ih dobro zabavljala.”

Kako pamtite iskustva pjevanja na frontovima za vrijeme rata?

“Sve smo to radili zabadava za vrijeme rata. I to ja sama s dečkima. Razumijem danas ove pjevačice Magazina, nije to lako, nemaš vremena za sebe kada si stalno s dečkima. Bilo je svega. Kad se sjetim, četnici su bili 50 metara od nas, morali smo skrivat osobne, kombijem smo uvijek išli. ‘Došli bre ustaše, sad će da pevaju’, govorili su nam, a nismo bili ustaše, samo smo išli pjevati… Tigrovi, Vukovi, svega se sjećam. Imali smo tada Clash Music Aid (kao Band Aid). Moj menadžer je to stvorio, zajedno s Dragom Diklićem. Kad sam to pročitala u novinama, odmah sam se prijavila.”

Gdje ste još pjevali u vrijeme Jugoslavije?

“Neki su pjevali samo u Lisinskom, a ja sam bila po frontu. Kada me Sikavica zvao za film ‘Glasnije od oružja’, rekao mi je da nikada nije čuo za mene. A kako će i čuti dečko od 40 godina, naravno da nije čuo. Ja sam prestala solo pjevati prije 20 godina. Ako ne ideš u kazalište, ne možeš znati.

Bili smo u Kuvajtu za vrijeme Jugoslavije. Išao je jedan Makedonac, jedan Beograđanin i ja, Zagrepčanka. Pjevali smo i Kuvajćanima kada je Industrogradnja tamo gradila tvornicu vode. Bila sam jako mlada. Kad si premlad, k’o kofer putuješ okolo. Bend je uvijek cugao, muški su rokali, ja sam pjevala. Mene opijanje nije zanimalo.

Provela sam i tri krvava mjeseca u Australiji. Zvala sam mamu s govornice u Melbournu, sjećam se. Zamislite, s telefonske govornice. Novac od tih nastupa nikad nismo vidjeli.”

Putujete li još uvijek?

“Sad mi se ne da. Toliko sam se naputovala, stalno s koferom, stalno u kombiju. Uopće se ne stigneš odmorit. Dođeš u hotel, ne vidiš grad, pjevaš, ideš dalje ujutro. Ubiješ se više od putovanja. Avioni u Rusiji tada bili su puni muha, na aerodromima su ljudi spavali na novinama, vjerojatno su i piloti bili pijani. Sada je vjerojatno drugačije, ali naputovala sam se u životu.”

Kakve Vas uspomene vežu uz Zagreb iz tog doba?

“U Zagrebu sam, kad sam tek došla iz Banja Luke, upisala glazbenu školu. S Vladom Kalemberom sam išla u razred, s njegovom sestrom Miom se družila. Mi smo odrasli zajedno, Vlado i ja. Izlazili smo u diskač blizu Glavnog kolodvora. Nosile smo maksi suknje. Puštao se Rod Stuart, Cher… Tamo su se okupljali glazbenici, glumci, svi mogući. Onda je Šerbedžija uvijek rekao, ajde jednu narodnu, malena, pa bih ja zapjevala ‘zašto mi srce rani ti, roso moga jutra’…”

Srećete li i danas one koji su tada pjevali, a danas su u mirovini?

“Sretnemo se i danas na nekim nastupima. Svi su bili stariji od mene, ja sam bila klinka. Ali, nejasni su mi, čak zovem ove dečke umirovljenike da mi dođu u zbor. Uvijek: a joj, ne da mi se, pivski trbuh, televizor, žderanje. Pa dajte ljudi, malo se pokrenite. Znam gledati gatare na Jabuka TV, onda pita baka ‘ da li će se u mom životu pojaviti netko…’, ova pita, jel izlazite, kaže ne. A šta mislite da će vam doći na vrata netko i reći, ‘evo ja sam princ’.

Gdje je, recimo jedna Tereza od mene. Bilo bi šteta da se umirovi. Ili Radojka Šverko. Oduvijek radim, otkad znam za sebe, i to krvavo. Dobro se osjećam, kao da mogu, i zato i dalje radim.”

Prije dva mjeseca vratili ste se s teške operacije, kako se osjećate?

“Čim sam se vratila, izvela sam svoju kujicu Tesu. Inače predajem pjevanje u Domu za starije Kuća svetog Franje, tamo je prosjek godina zbora 90 godina. Oni su za mnom ludi i ja za njima, toliko su slatke da vam ne mogu reći. Kad je snijeg, pa ne dođem na vrijeme, odmah zovu svoju socijalnu radnicu, da gdje sam. Onda su me zvale, joj išli ste na operaciju, nemojte umrijeti.

A ja im kažem, pa svi ćemo umrijeti. Preslatke su. Dobro se osjećam i rekla sam da ću riknuti ili na pozornici ili na nogama. Bilo je pjevača koji su na pozornici odapeli. To je baš lijepo, uzmeš zrak i… Divota, usred pjesme. Prije tri godine, moj kolega je pjevao na zabavi i baš kad je pjevao ‘hajde, mala, dođi u moju sobu, imat ćemo privatan baaal’, otišao je. Žena ga gleda iz publike, odjednom se ljudi okupili. Ali ja joj kažem, pa on je otišao sretan. Kad bih mogla birati, onda bih voljela otići tako.”