Socijalna radnica Nela Pamuković: 'Ovakav sustav socijalne skrbi jako malo može pomoći starima i nemoćnima'

Starije osobe ne mogu imati povjerenja u sustav socijalne skrbi. Zavod im ne može pomoći da nađu hitni smještaj, jer smještaja nema. Inspekcije u domovima rijetke su i neučinkovite, a stari i nemoćni često su u strahu i od gubitka vlastite imovine. Djeca se za njih ne brinu, a država im može dodijeliti skrbnika koji za njih nema dovoljno vremena. O manjkavostima sustava, iskustvu s potpisivanjem ugovora o uzdržavanju i udomiteljskim obiteljima u razgovoru za Mirovina.hr otvoreno progovara socijalna radnica Nela Pamuković, jedna od predstavnica inicijative ‘Od šutnje do promjene’.

Kakvo je stvarno stanje u sustavu socijalne skrbi za starije osobe u Hrvatskoj, otkrivaju nam stručnjaci iz inicijative ‘Od šutnje do promjene’. Skupina je to od čak 516 stručnjaka koji javno odašilju alarmantne poruke o zabrinutosti za korisnike administracijom sve opterećenijeg sustava, zbog čega se iz fokusa gube najranjivije skupine našeg društva, odnosno sam čovjek. Odgovornost pritom nije samo na stručnim radnicima, nego i Vladi koja donosi odluke.

Jedna od predstavnica ove inicijative, diplomirana socijalna radnica Nela Pamuković za portal Mirovina.hr otvoreno progovara o narušenom povjerenju u sustav, problematici smještaja starijih i nemoćnih osoba, oduzimanju imovine korisnika, potpisivanju štetnih ugovora, skrbništvu, manipulacijama te ostalim pitanjima preusudnim za državnu brigu o našim starima.

Mogu li starije osobe danas uopće imati povjerenja u sustav socijalne skrbi i što od njega mogu očekivati?

Starije osobe ne mogu imati povjerenje u sustav, jer im Zavod za socijalnu skrb ne može pomoći da budu hitno smješteni, jer mjesta za smještaj nema. Dakle, govorimo o najugroženijim starijim osobama, koje nemaju dovoljno sredstava za smještaj u domu i kojima država rješenjem o smještaju sufinancira smještaj. Za takve mjesta na smještaju nigdje nema, dijelom zato što domovi ne poštuju rješenja Zavoda, koja su hitna i ne smještaju po prioritetima.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Jedan od glavnih zadataka socijalnog radnika je širenje usluga za starije osobe u lokalnoj zajednici. To je nemoguće i neizvedivo, jer se unatrag 15-ak godina posao socijalnog radnika, naredbom države, sveo na puko, besmisleno administriranje dopisa, podnesaka, anketa, rješenja za razna prava koja ne pripadaju sustavu socijalne skrbi kao što su prava s osnova zdravstvenog oštećenja. Socijalnih radnika više nema na terenu. Nekada su starije osobe poznavale svog socijalnog radnika. Više ga ne poznaju, jer ga ne mogu vidjeti, osim ako dođu k njemu u ured. Često niti ne mogu do ureda zbog svog zdravstvenog stanja, a nerijetko i zbog stambenih barijera, jer imamo urede u nepristupačnim objektima za osobe sa zdravstvenim oštećenjima.

Koje su najslabije točke sustava socijalne skrbi za starije i kakva je situacija sa smještajem u domove?

Lakše bi bilo pitanje koje su dobre točke. Sustav apsolutno ne može adekvatno odgovoriti u onim hitnim trenucima kojih se starije osobe najviše boje – što ako padnem u krevet i  postanem nemoćan? Prosječna mirovina u studenom iznosila je 508 eura, a prosječna cijena smještaja, ovisno o vrsti smještaja i usluga, u županijskim domovima za starije osobe iznosi od 262,79 do 518,95 eura. Za četvrti stupanj usluge, što obuhvaća Alzheimer i ostale oblike demencije, utvrđena je jedinstvena cijena od 995,42 eura za smještaj u jednokrevetnoj te 929,06 eura u dvokrevetnoj sobi.

Dakle, ako starija osoba želi živjeti načinom života na koji je navikla, samostalno u svom prostoru, sama u svojoj sobi i želi jednokrevetnu sobu, od mirovine će joj za frizera, kavu, piće ili izlete ostati gotovo ništa. Gdje su tek sredstva za lijekove koji nisu na teret zdravstva, vitamini, njega kože i slično? Na koncu se osoba odluči ipak ići na smještaj i javi se u dom za starije te preda zahtjev, ako ima dovoljno sredstava iz vlastitih prihoda i čeka godinama. Najduži rok čekanja za koji smo doznali je 20 godina. Kada se iz Područnog ureda reagiralo prema tom domu, osoba je smještena u roku od samo tri dana. I to govorimo o državnim domovima koji su decentralizirani na lokalnu zajednicu. O privatnim domovima većina starijih osoba može samo sanjati, jer se njihova cijena kreće od 1.000 eura nadalje.

Starije osobe često se smještaju u udomiteljske obitelji. Kako one funkcioniraju u praksi?

Osobe se prvenstveno smještaju prema njihovom zahtjevu, željama i financijskim mogućnostima. Najveći broj starijih osoba koje se vode pri Zavodu su smještene u domovima za starije, a potom u udomiteljskim obiteljima.  Za odraslu pokretnu osobu naknada za smještaj u udomiteljskoj obitelji iznosi 298,63 eura, za polupokretnu osobu 311,90 eura  te za nepokretnu osobu 331,81 eura. Naknada za rad udomitelju iznosi 132,72 eura.

Maksimalan broj smještenih osoba u jednoj udomiteljskoj obitelji je četvero. Dakle, ukupno za četiri starije osobe udomitelj će primiti mjesečno oko 1.000 eura sveukupno, a prethodno smo utvrdili da je smještaj za jednu osobu u privatnom domu više od 1.000 eura, kao i za one s Alzheimerom i ostalim demencijama.

Udomitelji također smještaju i nepokretne osobe i one s demencijama, a za njihovu opskrbninu dobivaju četiri puta manje!? Divimo se onima koji se bave udomiteljstvom na bilo kakav način. Većinom su udomiteljske obitelji u ruralnim krajevima gdje imaju svoja gospodarstva i proizvodnju vlastite hrane. Kako bi inače prehranili smještene korisnike? Zbog niskih naknada nikada nije zaživjelo udomiteljstvo u gradovima, a niti će skoro. Stoga u udomiteljske obitelji smještavamo starije osobe, ‘sirotinju’ koja nema svojih prihoda ili su oni minimalni. Na primjer, ako radite u Područnom uredu u centru Zagreba, veliki je problem smještaja, jer su te starije osobe navikle od rođenja na život u toj sredini i sada bi trebale ići na selo?

Je li udomiteljski tip smještaja adekvatan i rade li inspekcije svoj posao?

Zbog nesposobnosti onih koji kreiraju socijalne politike, broj udomiteljskih obitelji rapidno opada pa smo tako 2015. godine imali 3.048 udomiteljskih obitelji za starije osobe, a 2021. godine 2.548. Nemam podatke za ovu i prošlu godinu. Gotovo četvrtina udomitelja starija je od 60 godina, a sa 65 godina se više ne može produžiti dozvola za bavljenjem udomiteljstvom. Najvažnije je naglasiti da smještaja u udomiteljskim obiteljima nema, a udomitelji su većinom iscrpljeni stalnim privremenim boravcima hitno smještenih na ‘prekobrojnom krevetu’.

Što se tiče adekvatnosti smještaja, on zasigurno nije adekvatan za osobe koje su provele cijeli život u gradu. Udomiteljske obitelji su nerijetko dosta udaljene od zdravstvene skrbi i sadržaja kojima bi korisnici ispunili slobodno vrijeme. Inspekcije su vrlo rijetke i neučinkovite. Brigu o udomiteljskim obiteljima vode udomiteljski timovi određenog područnog ureda, koji apsolutno zbog nedostatka kadra, sredstava, opreme (automobila) ne mogu redovito ići u kontrole. Što se tiče inspekcija nadležnog ministarstva, one su još rjeđe i najčešće po dojavi.

Starije se osobe često boje oduzimanja imovine. Jesu li takva strahovanja opravdana, ima li manipulacija?

Strah od oduzimanja imovine od strane države je apsolutno neutemeljen. Ako starija osoba ide u smještaj i ima imovinu, ona neće ni biti u sustavu, jer može nekretninu iznajmiti i sama plaćati smještaj. Ako to ne može činiti sama, dobit će skrbnika koji će opet na isti način podmirivati smještaj. Ako starija osoba prima neki oblik financijske pomoći ne može joj se oduzeti jedina nekretnina koju ima ili ako ima više od jedne, neće ni moći biti korisnik.

Kada pričamo o manipulaciji, ona može doći samo tako da osoba koja u sustavu vodi brigu o starijoj osobi, iskoristi dobivene informacije u vlastitu korist. Zakonom o djelatnosti socijalnog rada propisano je da smo sve što u obavljanju djelatnosti socijalnog rada saznamo o korisniku usluga socijalnog rada obvezni čuvati kao profesionalnu tajnu. Otuđenje imovine od korisnika spada u tešku povredu dužnosti socijalnog rada, za što se gubi licenca za rad.

Znate li za slučajeve da su socijalni radnici potpisivali ugovore o uzdržavanju sa starijim osobama?

Obiteljski zakon je propisao da radnik Zavoda ili njegov bračni partner, odnosno izvanbračni drug ne mogu sa štićenikom sklopiti ugovor. No, ta odredba prije nije postojala pa su nam tako poznati slučajevi sklapanja od strane ondašnjih djelatnika Centara za socijalnu skrb. Većina takvih sklopljenih ugovora je završila u sudskim procesima. Više to nije moguće, jer predstavlja tešku povredu dužnosti i momentalno uručenje otkaza te tužbu za razvrgavanje ugovora. Ta problematika nas više ne treba brinuti, ali je na žalost prisutna kod smještaja u privatne domove od strane vlasnika privatnih domova.

Ovi ugovori idu ‘na dušu’ javnim bilježnicima, a ni anticipirane naredbe nisu daleko od toga. Praćenje, kažnjavanje nepridržavanja odredbi ugovora je stvar pravosuđa. Treba ih ukinuti, jer pratiti takve ugovore i ‘ratovati’ sa stranama ugovora je privatni posao, država kroz Zavod ne smije gurati nos u svako dvorište. Uostalom, ne sklapaju se u Zavodu, mi nismo strana ugovora, ni ne možemo odlučivati o beneficijama takve skrbi. Svakako ne možemo utjecati na želju za sklapanjem takvog ugovora kojemu često prethodi i dugotrajna manipulacija i dodvoravanje jedne od strana takvog ugovora, a manipulacija je otrov kojeg nije moguće izliječiti s jednim razgovorom.

Imaju li odvjetnici savjest kad pišu takve ugovore svojim klijentima? Apeliramo i na druge struke da usklade svoja postupanja s Konvencijom o ljudskim pravima, s Konvencijom o zaštiti osoba s invaliditetom. Kao društvo moramo primjenjivati sva ljudska prava i to bez prisile. Takav se ugovor pod kontrolom Centra sklapa u poslovima skrbništva. Potrebno ga je ukinuti.

Što starija osoba može očekivati od skrbnika koji se dodjeljuje od strane Zavoda? Je li to dobro rješenje?

Skrbnik se dodjeljuje neposredno od strane Zavod za socijalnu skrb tek u slučajevima kada zaista ili nitko ne želi ili nema članova uže ili šire obitelji koji bi brinuli o osobi lišenoj poslovne sposobnosti. Poslovi skrbnika od strane djelatnika Zavoda je najgora opcija. Isto ne žele raditi ni djelatnici. Zašto? Djelatnici (nisu nužno socijalni radnici, rade poslove skrbništva svi profili struka) budu skrbnici za nekoliko štićenika, bez naše volje i suglasnosti. Od nas se zahtijeva obveza i odgovornost da se prema štićeniku odnosimo kao da smo ga htjeli, rodili pa nas se tjera da za njega radimo baš sve što bi radili i za svoje vlastito dijete, roditelja, brata, sestru i ostale.

To podrazumijeva recimo kositi travu, istjerivati štakore, izbacivati smeće iz dvorišta, prodavati i kupovati njegovu imovinu… Moramo davati suglasnosti za sve i svašta, na primjer rezanje noge, kupovati odjeću i obuću, voditi za ruku zubaru, pričati zbog problema s njim sa susjedima, jer se žale i još bezbroj drugih stvari, baš kao da se radi o članu obitelji. I to besplatno, izvan radnog vremena. I onda nas se još proziva, jer ga ne stignemo zakonski obići.

Ne stignemo ni pozivati skrbnike, pratiti njihov rad na tjednoj razini, ni život naših štićenika i kvalitetu njihova života. Shodno ovako ustrojenom sustavu, koji ugrožava prava stvarnih korisnika sustava socijalne skrbi, potrebno je mehanizme kontrole učiniti stvarno primjenjivima, a ne da budu ‘slovo na papiru’. Sada se bavimo i osobnom asistencijom, cijela je država usmjerena na tu uslugu i bitno je da se ti zahtjevi obrađuju, a da bi se obradili ne možeš raditi ništa drugo. Od 1. siječnja 2024. ćemo svi biti fokusirani na priznavanje inkluzivnih dodataka, a takvih je korisnika 150.000.

Dakle, započet ćemo godinu sa svjesnim ugrožavanjem ljudi koji su u maksimalnoj potrebi za zaštitom, jer ćemo biti u uredima i svaki dan primati mailove za dostavu izvješća koliko smo inkluzivnih dodataka riješili, a trenutno je tako za osobnu asistenciju. Pitamo se, tko radi sa štićenicima, tko prati prava starih i nemoćnih, tko prati kako zaista žive ljudi koji su naši korisnici? Isto je i za sve druge naše skupine korisnika, zaboravit će se na donosioce zakona, a mi ćemo biti odgovorni. Pozovimo odgovorne na odgovornost.

Zašto se osobu lišava poslovne sposobnosti i trebaju li baš socijalni radnici biti i skrbnici?

Lišavanje poslovne sposobnosti starih i nemoćnih se provodi samo zato, jer ne mogu otići u banku i raspolagati novcem koji imaju da bi si platili uslugu smještaja ili koju drugu uslugu. Banke traže da kršimo ljudska prava i država to dopušta, jer u suprotnom nema smještaja, nema deinstitucionalizacije. Ako netko ne može platiti uslugu smještaja bavimo se utjerivanjem dugova. Vežu račun štićenika pod skrbništvom uz naš osobni račun pa nas zovu radi blokada, naplata i slično. Apsolutno smo nezaštićeni kao osobe u tim poslovima. Šalju nam poštu na naše privatne adrese.

Djelatnike Zavoda imenuju skrbnicima bez obzira žele li to oni il ne te imaju li za to vremena i vještine. Člankom 247. Obiteljskog zakona određeno je da se skrbnikom imenuje osoba koja ima osobine i sposobnosti za obavljanje skrbništva i koja pristane biti skrbnikom. No, stavak 7. članka 247. Obiteljskog zakona propisuje kako za imenovanje osobe zaposlene u centru za socijalnu skrb skrbnikom nije potreban pristanak zaposlenika centra za socijalnu skrb.

Socijalni radnici, psiholozi, pravnici, socijalni pedagozi, zaposleni u centrima za socijalnu skrb, nemaju pravo odbiti biti skrbnikom osobi koja nije sposobna brinuti se sama o sebi, svojim pravima i potrebama. Istodobno, roditelji, braća, sestre, supružnici, druga rodbina i prijatelji takvih osoba mogu odbiti biti im skrbnikom. Zbog toga je Hrvatska komora socijalnih radnika pokrenula 2021. godine ustavnu tužbu i  tražila je od Ustavnog suda da pokrene postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 247. st.6. i 7. Obiteljskog zakona te traži da odredbu čl. 247. st.6. i 7. ocijeni neustavnom i da ju ukine. Međutim, stigao je negativan odgovor. Važno je napomenuti da je Obiteljski zakon predvidio mogućnost plaćanja skrbništva izvan radnog vremena, koje se ne provodi. Svi stručnjaci u praksi su složni da poslovi skrbnika ne spadaju u Zavod!

Nebriga za roditelje u starosti, nemogućnost dogovora oko uzdržavanja i imovine često utiru put intervenciji centara. Kako tu pomoći?

Netko bi trebao brinuti o tome ako djeca, zakonski uzdržavatelji koji su po Obiteljskom zakonu dužni brinuti o svojim nemoćnim roditeljima, to stvarno i čine, jer su oni nasljednici roditeljske imovine. Kako drugačije? Uzeti nasljedstvo – da, brinuti – ne. No, smatramo da Zavod za socijalni rad apsolutno nema instrumente da provede ovrhe nad prihodima djece, zakonskih uzdržavatelja, na primjer kod plaćanja smještaja za nemoćnog roditelja i to bi trebao raditi neki drugi sustav, a ne socijalne skrbi.

Svakako je širenje mreže socijalnih usluga na lokalnom nivou kako od države pa tako i neprofitnih organizacija daleko bolji put za osnaživanjem obitelji kada se ona nađe u nemogućnosti brige za starije članove. Problem je što takvih usluga ima jako malo i što su one uglavnom dostupne u većim gradovima.

Što bi u budućnosti trebalo promijeniti da bi sustav socijalne skrbi za starije bio učinkovitiji?

Prvenstveno je potrebna jako pažljiva reforma sustava socijalne skrbi koju će odraditi znanstvenici u suradnji s praktičarima i bez političara. Trenutno je jako kaotično stanje. Ne možemo reći da ova država brine o starijim osobama. Ovakav kakav je sada, sustav socijalne skrbi jako malo može pomoći starijim osobama.

U budućnosti bi bilo najbolje u potpunosti specijalizirati socijalni rad na zasebna područja i da se odvoji sve vrste zaštite zasebno; za djecu, obitelji, osobe sa psihičkim poteškoćama, starije osobe, novčane pomoći i tako dalje. Nužno je ukinuti brojne ovlasti Zavoda, a administrativne poslove prepustiti referentima. Proširiti mrežu socijalnih usluga. Socijalni rad je trenutno najskuplje zanimanje za državu, jer se visokoškolovani kadar koristi za poslove za koje je dovoljno srednjoškolsko obrazovanje. Ono što može vratiti nadu starijim osobama jest vraćanje socijalnog rada u Zavod i tako k njima u dom. Tako će imati siguran oslonac u svom socijalnom radniku, u kojeg će imati povjerenje i znati njegovo ime.