Beskućnici u Puli: 'Polovica korisnika prihvatilišta su umirovljenici, što je veliki šamar mirovinskom sustavu'

Broj ljudi koji žive na ulici je velik, a njihova se prava brojka ne zna jer se prebrojavaju samo oni koji su se javili u podružne centre za socijalnu skrb. Beskućnici su tako često osobe koje su se u ovom položaju pronašli igrom sudbine, a bez obzira na to, društvo je uvijek puno predrasuda i stereotipa. Koliko je ovo ozbiljan problem pokazuju i podaci kako je u godinu dana 129 osoba koristilo uslugu prenoćišta u Puli, a polovica korisnika su upravo umirovljenici, kako nam je rekla Varja Bastiančić, izvršna direktorica Instituta Pula, udruge koja je ujedno i osnivač prenoćišta Rachem i voditelj dva dnevna boravka u Puli i Poreču.

Život beskućnika je težak i to ne samo zbog načina života, već i zbog stigme koja se često uz njih veže. Sugovornica Varja Bastiančić nam je pokušala približiti probleme s kojima se svakodnevno susreću, a otkrila nam je i zašto uživa u svom poslu i druženju s ovim ljudima koje život nije mazio, ali i što bi se točno trebalo promijeniti.

‘Beskućništvo nije ničiji identitet’

Nije tajna kako mnogi građani žive na granici siromaštva. Jednako tako se i broj beskućnika stalno povećava, pri čemu su neki svoj dom pronašli u prenoćištima, dok su neki i dalje na ulici. U Puli bi tako ovaj broj bio još veći, ali je zahvaljujući Gradu Puli i Udruzi Institut ipak većini osiguran krov nad glavom. U godinu dana je tako uslugu prenoćišta koristilo 129 osoba, a realizirano je 4.200 noćenja, kako nam je rekla izvršna direktorica udruge Institut Pula.

Ipak, pojam beskućnika se često veže uz negativne konotacije, a tome ne bi trebalo biti tako. Oni su ljudi baš kao svi, a zapravo su u ovoj poziciji zbog određene životne okolnosti. Kako nam kaže Varja, za čovjekovo dostojanstvo je najgore kada ostane na ulici.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Ne volim reći beskućnik, to je jedna paradigma i svi stvaramo krivu sliku o tim ljudima. Beskućništvo nije ničiji identitet ni karakterna osobina. Beskućništvo je okolnost u kojoj se netko privremeno zatekao i ništa dalje od toga. Beskućništvo je nešto što se zaista može dogoditi svima. To nisu ovisnici o drogama ili alkoholu, to su ljudi sa svojim životnim pričama i okolnostima koje su ih dovele gdje su sada, objasnila nam je Varja Bastiančić.

Osim toga, često se komentira kako bi osobe bez doma trebale pronaći posao, ali nažalost mnogi od njih to ne mogu napraviti jer nemaju kognitivne sposobnosti ili nisu dobrog zdravlja pa ne mogu ni raditi. Njima je upravo ulica napravila veliku štetu, rekla nam je sugovornica.

Čak 50 posto korisnika su umirovljenici

Broj ljudi u beskućništvu se iz dana u dan povećava, a to pokazuje i broj svakodnevnih prijava. Osim toga, veliki broj korisnika u prenoćištu udruge Institut su umirovljenici, pri čemu najstarija korisnica ima 78 godina.

– Hrvatska nije bila spremna na siromaštvo i beskućništvo. Kao društvo se trebamo trgnuti i to pod hitno. Mislim da je ovo problem koji će samo gradirati. To je realnost. Čak 50 posto korisnika su nam umirovljenici, što je jedna velika fliska hrvatskom mirovinskom sustavu i mi zapravo skrbimo o umirovljenicima koji imaju mirovine do 400 ili 450 eura i koji su morali odlučiti hoće li jesti ili će si kupiti lijekove ili će platiti stanovanje. To je tragedija hrvatskog društva da netko tko je cijeli život rintao i zasluženo otišao u mirovinu danas zapravo živi u bijedi i siromaštvu i mora spavati u jednom prenoćištu s 30 nepoznatih osoba. Osoba koja ima mirovinu se ne bi trebala smatrati beskućnikom jer ona prima mirovinu, otkrila nam je tužnu realnost sugovornica.

Koliko je zapravo osoba bez krova nad glavom?

Broj beskućnika u našoj zemlji nije točno poznat, a za to postoji određeni razlog. Samim time se uvijek i priča o manjem broju od stvarne situacije. Ovo je veliki problem koji bi se možda u budućnosti mogao riješiti zajedničkim snagama.

– Tipologija po kojoj Hrvatska prebrojava osobe u beskućništvu je sramota za našu državu. Oni prebrojavaju osobe isključivo i samo na temelju korisnika koji su se javili podružnim centrima za socijalnu skrb i priznali svoj status beskućnika. Ljudi koji žive kao beskućnici po kamp kućicama se ne prijavljuju jer se ne osjećaju kao beskućnici. Također, neki ljudi nemaju osobne iskaznice ili se boje da im ne oduzmu djecu pa se ne javljaju. Nadam se da će se pojaviti netko tko će odlučiti prebrojavati osobe u beskućništvu na puno realniji način. Država ih ne može prebrojati, država treba nas da ih sve prebrojimo, otkrila je Bastiančić.

Dodaje i kako je dolazak na vrata udruge Institut za mnoge zadnji korak jer im to znači da stvarno više nemaju izbora i da si sami moraju priznati da su na egzistencijalnom rubu, ali i prihvatiti da će spavati s 30 nepoznatih osoba.

Situacija u Puli nije idealna, ali…

Pula je u posljednje vrijeme napravila nekoliko promjena i iskoraka. Upravo je jedan od njih i spomenuto prenoćište u prostoru koji je Grad Pula ustupio Udruzi Institut.

– Zadnjih godinu i pol dana se pokrenulo jako puno toga u Puli za beskućnike, ali ako uzmemo u obzir situaciju koja se dogodila prije godinu dana i prije nego smo mi počeli djelovati, Pula je doživjela jednu socijalnu katastrofu. Od gubitka velikog broja radnih mjesta u Uljaniku, gubitka samačkog doma, dogodila se i inflacija, a turizam je zapečatio sudbinu mnogih koji nemaju svoju nekretninu jer je podstanarstvo postalo skupo. Pula je napravila iskorak u nekoliko segmenata. Tako smo mi, između ostalog, dobili smo status programa od posebnog značaja za grad i dogovorili smo direktno financiranje iz proračuna s gradom i Istarskom županijom. Naše prenoćište je specifično u odnosu na ostatak države jer ne postoje nikakvi preduvjeti za dobiti smještaj i večeru, kazala nam je gospođa Varja.

Otkrila nam je i kako bi se trebalo napraviti puno više jer je, kako navodi, jako teško ujutro osobu koja ima 60 godina i 39 temperaturu poslati na ulici, a djelatnici prenoćišta ići kući spavati iz noćne smjene.

– Uvijek vjerujem da budućnost može biti bolja. U ovih 20 godina rada sam se uvjerila da gdje ima volje, ima i načina. Vjerujem da će se pronaći ljudi kojima je stalo da upoznaju osobe u beskućništvu. Jednom kada ih upoznate shvatite da to nije slika osobe u pet majci ubijene od alkohola. Takvi pojedinci su u velikoj manjini.

Rad udruge Institut

Osim dnevnog boravka i prenoćišta, iz Udruge provode i projekt ‘Svjetionik solidarnosti’ kojeg financira zaklada Solidarna. Radi se o zajedničkoj inicijativi udruge Institut i udruge Pet plus. Projektom se osobama u beskućništvu na mjestima gdje žive ili u dnevnim boravcima ili prenoćištima pruža usluga savjetovanja kako bi im se omogućio što kvalitetniji reintegracijski tijek.

– Naš cilj je destigmatizacija osoba u beskućništvu. Organiziraju se četiri okrugla stola i htjeli bismo dobiti konkretne inpute kako bismo mi kao društvo mogli smanjiti problem i pomoći u rješavanju problema beskućništva. Projekt je jednogodišnji, ispričala nam je sugovornica.

Osim toga, Institut radi i s osobama koje zloupotrebljavaju droge, a podrška su i ljudima koji su završili rehabilitaciju. Uz to imaju dnevni boravak u Puli i Poreču, a na obje lokacije imaju i drop in centar.

– Imam čast i privilegiju da radim ono što mislim da je moj poziv. Ovo nije posao, ovo je život. Malo nakon što sam upoznala korisnike i nakon što su se otvorili i ispričali priče, u meni se javila ljubav prema njima i želja da promijenim naš grad. Da promijenim nešto u gradu u kojem jesam i u kojem živim. I danas imam ljubav i sklonost prema njima i voljela bih da mogu napraviti puno više, rekla nam je za kraj Varja.