Komentar: Građanima u mirovini treba novac, ali ne žele mrvice s Vladina stola

Povećanje mirovina pojela je inflacija pa su umirovljenici na gubitku. Dok nestrpljivo čekaju isplatu mirovine, ljuti su što ovise o pomoćima, umjesto da dostojanstveno žive od desetljeća svoga rada. Vlada ih ‘kupuje’ božićnicama i ostalim dodacima, zbog čega se osjećaju kao da primaju milostinju o kojoj istovremeno ovise. Dobili su besplatnu vožnju vlakom, ali nemaju ni za kavu koju bi popili na željenoj destinaciji.

Umirovljenike najviše zanima kada će sjesti mirovine, kolika će biti povišica, hoće li stići još jedan dodatak i što je s božićnicama i ‘trinaestom’ mirovinom. Nije to zato što su pohlepni materijalisti, nego zato što nemaju za ono što svrstavamo pod zajednički nazivnik ‘život’. Sa siromaštvom umirovljenika posljednjih godina uspješno žongliraju i stranke na vlasti i one u oporbi, jedni kako bi ih uvjerili da im pomažu, a drugi kako će im pomoći.

Osjećaju se kao sirotinja koja moli za koji euro više

Doista, u posljednjih pet godina dogodile su se značajne promjene na bolje. Ne samo politika, nego i javnost, počela se baviti umirovljenicima čime ih se, sporo doduše, prestaje marginalizirati. Detektiranje konkretnih problema dovelo je i do ispravljanja nekih nepravdi. Od mirovinske reforme 2019. godine mirovinska prava ušla su u proces širenja i transformacije koji je isto tako spor, ali nužan i događa se. Mirovine su se povećavale pretežno zbog inflacije i rasta plaća, ali bilo je i nekih intervencija Vlade oko najnižih i obiteljskih mirovina, dodataka, bonifikacije… Nisu one riješile jako loš materijalni položaj starije populacije, ali su znak da više nitko ne može okrenuti glavu i reći da ga se to ne tiče, zvao se on Plenković ili Milanović.

Ono što je kontradiktorno jest da umirovljenici čekaju mrvice s Vladina stola, istovremeno šaljući poruku da ih se time ponižava. Jasno komuniciraju da im ne trebaju povlastice i milostinja, nego pristojna mirovina od koje mogu živjeti po svojim pravilima. Čak se i nakon 40 godina rada na dobrim poslovima danas osjećaju kao sirotinja koja moli euro više. Razlog je vrlo jasan, s 500 eura ne može se živjeti ni spartanski disciplinirano, a kamo li priuštiti neku dodatnu vrijednost.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Vlakom na sedmosatno putovanje do zagrebačkih bolnica

Dobar primjer takve povlastice je besplatan prijevoz Hrvatskim željeznicama za umirovljenike i starije osobe u 2024. godini. Nešto što bi trebalo biti normalno, prikazuje se kao bingo i tu se opet provlači siromaštvo umirovljenika. Nema tko nije zamislio bolesnog starca kako sedam sati putuje od Splita do Zagreba pa sjeda u tramvaj, a zatim na autobus da bi došao do neke zagrebačke bolnice. Možemo reći da je država s ovom mjerom debelo zakasnila, jer umirovljenici posljednjih godina doista nemaju više novca za odlazak na izlete, druženja i u kazalište.

Sličan stav većina starijih zauzela je i kod ideje Hrvatske stranke umirovljenika o otvaranju umirovljeničkog restorana po povoljnijoj cijeni, po uzoru na studentske menze. Nisu se mogli zamisliti da dolaze pješice do tamo, stoje u redu i čekaju obrok za dva eura. Poniženje? Za nekoga sigurno jest. Koliko god se takav stav činio depresivan i nezahvalan, nije.

Dobili su besplatan vlak, ali i skuplji smještaj u domu

Umirovljenik bi od svoje mirovne trebao moći doći na šalter HŽ-a i za nekoliko eura kupiti kartu do susjednog grada, prošetati s prijateljem iz mladosti i sjesti s njim u kavanu na kolač ili neki bistro na ručak. Tih 20-ak eura koliko mu je potrebno za takvu banalnu radnju, većina nema, ali ne žele ni da im se pruža kroz milostinju, nego isključivo kroz veće mirovine koje moraju realno pratiti rast troškova i plaća. Vlakovi ionako već odavno brojnim hrvatskim mjestima ni ne prolaze.

Nakon božićnice i vlaka, umirovljenike je odmah na početku Nove godine dočekala i čestitka s poskupljenjem županijskih domova umirovljenika i do 50 posto. Cijena najosnovnijeg smještaja, i to samo ako ste zdravi i pokretni, premašila je iznos prosječne mirovine koju ionako, baš kao ni prosječnu plaću, većina nema. Plaća je i te kako bitna, jer će sada djeca morati za roditelje više izdvajati za smještaj. Ništa lakše nije ni onima koji su ostali u vlastitim domovima pa često sami moraju plaćati sve troškove od jedne mirovine. Kada se podvuče crta, i s darovima su umirovljenici u debelom minusu.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije