Slaven Zambata i Krasnodar Rora: Priča o Dalmatincima koji su zavoljeli Dinamo

Prošle su četiri godine otkako su nas napustili legendarni igrači Dinama, Krasnodar Rora i Slaven Zambata. Iako Dalmatinci, zavoljeli su Dinamo i postali legende kluba. Njihove priče zauvijek će ostati zapisane, a njihovo nogometno umijeće prenosit će se s koljena na koljeno. Za neke najbolji igrači u povijesti Hrvatske, obilježili su prošlo stoljeće hrvatskog nogometa. Ono što se najviše pamti je trofej Kupa velesajamskih gradova iz 1967. godine, najveći trofej u povijesti Dinama.

Godina Gospodnja 2020. neće se po dobrom pamtiti jer su nas u listopadu i studenu mjesecu, u samo dva tjedna razlike napustile dvije legende zagrebačkih Modrih, Krasnodar Rora i Slaven Zambata. Obojica su bili članovi legendarne generacije koja je osvojila Kup velesajamskih gradova 1967. godine. Iako Dalmatinci, i jedan i drugi su na kraju istinski zavoljeli Dinamo.

Dalmatinci koji su zavoljeli Dinamo

Rora, koji je rođen 1945. godine na Visu, kao dječak preselio se u Šibenik, gdje je napravio i prve prave nogometne korake. S druge strane, njegov nekadašnji kolega, Slaven Zambata, rođen je pet godina ranije u Sinju. Udaljeni nešto više od 80 kilometara, nisu ni slutili kako će jednog dana završiti u Zagrebu i postati ikone Dinama.

Još davnih dana, šibenski studenti su često išli studirati u Zagreb, a ni danas se ta situacija nije promijenila. Ponukan tim povodom i nekim drugim razlozima, Rora je na kraju završio u Dinamu. Na južnijem dijelu Dalmacije, Zambata je sanjao da završi u splitskim Bijelima, a kako ide ona priča o Godotu, tako je bilo i s Hajdukom. Nikad nisu došli po njega, kao što ni Godot nikad nije došao. Bilo kako bilo, i jedan i drugi ispisali su povijest zagrebačkog Dinama.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

U Šibeniku se navijalo za Dinamo

Netom nakon završetka Drugog svjetskog rata, Krasnodar Rora, koji je ime dobio zbog Titovog časnika, a dijeli ga i s ruskim gradom, preselio se u Šibenik. Tamo je odrastao i sa samo 16 godina debitirao za istoimeni klub. Šibenčani su tada igrali Drugu jugoslavensku ligu koja je bilo vrlo kvalitetna i snažna.

Dobro znate da u nogometnim okvirima, Šibenik ima nadimak ‘Juda Dalmacije’, odnosno u Šibeniku se uvijek navijalo za Dinamo, a u ostatku Dalmacije za Hajduk. Nije to nešto je počelo od jučer, to je jedna tradicija koja i dan danas spaja glavni grad Hrvatske s malim biserom Jadrana. Upravo je to razlog zašto je Rora sa samo 19 godina završio u Dinamu, a ne u Hajduku.

– Zamjerali su mi što nisam otišao u Hajduk. A u Dinamo sam otišao iz inata jer se govorilo da bi mi navijači Šibenika zamjerili odlazak u Hajduk. Odnosi Šibenika i Hajduka tada nisu bili najbolji. Tako su Aralica, Žaja i Nadoveza govorili da neće u Hajduk, pa su ipak otišli, a ja sam se zainatio, rekao je jednom Rora svoje razloge odlaska u Dinamo.

Hajduk se nije javljao

S druge strane, rođeni Sinjanin, Slaven Zambata htio je ići u Hajduk, ali je 1959. godine, nakon što se Hajduk nije javljao, završio u Dinamu. Hajduk je tih godina bio klub pun legendi, a na Starom placu su se iz kola u kolo nizale pobjede.

Pozvali su ga da zaigra s juniorima na jednom turniru u San Remu, što se na kraju i ostvarilo. Bio je sjajan, ali ugovor s Bijelima na kraju nikad nije potpisao.

– Baš se tada iz Bologne vratio Bajdo Vukas. Gradom se pročulo kako će on zaigrati za juniore u dvoboju s prvom momčadi. Stadion je stoga bio pun do vrha. Utakmica je završila 1:1. Bajdo je, po običaju, igrao sjajno. Namjestio mi je gol i pogurnuo me u još jedan zicer. Nisam bio loš na prvoj probi, a dobar sam bio i u San Remu. Kad smo se vratili iz Italije, sjeo sam s Bijelima. Obećali su mi svašta: ugovor, sobu u Splitu, upis na Pedagošku akademiju i prehranu u hotelu Marjan. Bili su to, u to doba, kraljevski uvjeti. Rekli su kako će mi se brzo javiti. Otišao sam u Sinj i čekao. Prolazili su dani, a iz Splita ni glasa, ispričao je Zambata legendarnom Antonu Samovojski u intervjuu za sportske.jutarnji.hr.

Vremena za čekanje nije bilo, na nagovor majke, spakirao se i otišao u Zagreb. Upisao je studij prava, a radosnu vijest da je Zambata stigao u glavni grad, saznao je i najpoznatiji glas Jugoslavije – Mladen Delić, također Sinjanin. Odmah je upozorio čelnike Modrih, Zambata je došao na probu u Dinamo, a ostalo je povijest.

Junaci Dinamovog trofeja

Prošlo je 57 godina od najvećeg trofeja u klupskoj povijesti Dinama a to je Kup velesajamskih gradova. Natjecanje, koje je ekvivalent današnjoj Europskoj ligi, nalazi se u vitrinama kluba s Maksimira. Redom su padali veliki klubovi, a u polufinalu Eintracht iz Frankfurta te u finalu engleski Leeds iz istoimenog grada.

Plavi su u prvom kolu izbacili češki Spartak iz Brna, u drugom škotski Dunfermline, a osminu finala su prošli zahvaljujući jedinom pogotku koji je zabio Zambata protiv rumunjskog Pitestija. U četvrtfinalu ih je čekao velikan iz Italije – Juventus, kojeg su razbucali u uzvratnoj utakmici na Maksimiru s 3:0.

Onda je došlo veliko polufinale s Eintrachtom iz Njemačke. Sjajna momčad, puna nevjerojatnih pojedinaca koja je tih godina bila jedna od najsnažnijih u Njemačkoj. U prvoj utakmici u gostima – šok! Poraz od 3:0 i nada koja je ostala da bi se mogli iščupati na Maksimiru. Čak 35.000 duša došlo je bodriti plave koji su zabili tri pogotka, izjednačili, a onda na kraju u produžetku došli do vrata raja.

Finale se igralo na dvije utakmice. Prva je završila bez pogodaka, dok je u drugoj Dinamo bio superioran. Zabili su tri komada, a među strijelcima je bio i Rora. Bila je to najveća pobjeda u klupskoj povijesti, a osvojen je trofej na koji će se dugo čekati. U današnjem nogometnom biznisu, pitanje je hoće li se ikad ponoviti.

Zvao ga Pele, a sjeća ga se Platini

Krasnodar Rora igrao je kao krilo, a zapravo je mogao sve. Podjednako je volio igrati ‘desetku’, a posebno su ga voljeli suigrači. U deset godina koje je proveo u dresu Dinama, zabio je 37 golova, među kojima i onaj najbitniji u povijesti.

-Kad u finalu prestižnog europskog natjecanja postignete gol i još k tome pobijedite, onda je sasvim razumljivo da mi je to i najdraži gol i najdraža pobjeda u karijeri, rekao je svojedobno Rora, u intervjuu za index.hr.

Iz Dinama je u inozemstvo otišao 1973. godine u Standard. Mogao je igrati gdje god je htio. Zvali su ga iz brazilskog Santosa koji je imao, možda i najvećeg nogometaša svih vremena, Pelea, a završio je u belgijskom Standardu čiji je trener bio pokojni Vlatko Marković. Dvije godine nakon, otišao je u Francusku, u dres Nancyja, za koji je igrao Michel Platini. U Francuskoj je proveo još dvije sezone, a karijeru je završio u tamošnjem drugoligašu Haguenauu.

– Ne bih postao onakav igrač da nakon treninga nisam ostajao dodatno raditi s Rorom, istaknuo je Platini prilikom jednog posjeta HNS-u, piše na službenoj stranici Dinama. Kad to izjavi jedan od najboljih europskih igrača prošlog stoljeća, onda izjava ima pravu težinu.

Šibenčanin je imao vic u igri, a bio je posebno tehnički nadaren. Znao je podvaliti loptu i uputiti divan centaršut. Iako je bio i dobar egzekutor nogometnih akcija, Roru se posebno cijenilo kao sjajnog driblera. Kako bi rekao nekadašnji igrač i trener Dinama, Zdenko Kobešćak, uz Stjepana Lamzu, bio je najbolji dribler generacije.

– Teledirigirana asistencija Slavenu Zambati za prvi pogodak u mitskoj utakmici protiv Eintrachta, odmah potom brzopotezni centaršut Marijanu Novaku za drugi gol jedva minutu i pol kasnije, proparana mreža Leeds Uniteda u samome finalu… Krasnodar Rora bio je jedan od Dinamovih ‘mlaznih motora’ na putu prema pokalu Kupa velesajamskih gradova. Letio je lijevim krilom, ostavljao suparničke braniče ‘u prašini’, pravodobno i precizno centrirao, proigravao suigrače…, tako je opisan Rora na službenoj stranici Dinama.

Nasljednik Wölfla i Jerkovića

Zambata je bio nevjerojatan igrač koji je igrao na poziciji centarfora. Njegova veličina, osim kroz nogometne vještine, bila je izražena i kroz ljudske kvalitete. Bio je pravi nasljednik legendarnih igrača Wölfla i Jerkovića, još jednog Šibenčanina, piše sportske.jutarnji.hr.

Znao je zabijati pogotke, bio je rođeni golgeter. Brz, neustrašiv. Odličnog udarca i visoke nogometne inteligencije. Tako bi se najbolje mogao opisati legendarni Zambata. Popularni ‘Zambi’ bio je kapetan najbolje generacije Dinama, one koja je uzela trofej Velesajamskih gradova. Jedino što mu u karijeri fali je naslov Jugoslavije s Dinamom, čak pet puta bio je drugi.

Zambata je bio igrač za velike utakmice. To potvrđuje i podatak da je zabija hattrick Zvezdi, Hajduku i Partizanu, trima momčadima koje su, uz Dinamo, bile najjače u Jugoslaviji. Matirao je Lava Jašina, jednog od najboljih vratara svih vremena, a u dresu ‘Juge’ zabio je 21 pogodak u 31 utakmici. U dresu Dinama je odigrao 369 utakmica i postigao čak 269 golova. Nestvarna statistika koja samo potvrđuje koliko je dobar bio legendarni Sinjanin.

Kako piše doajen sportskog novinarstva u Hrvatskoj, Anton Samovojska, njegova statistika je mogla biti i bolja da 1966. godine nije završio na operaciji koljena. Izvadili su mu dva meniska i bez njih je igrao još sedam godina. Kako je to bilo moguće, ni liječnicima nije bilo jasno.

Legende žive zauvijek

Slaven Zambata preminuo je 29. listopada 2020. godine, a na njegovom sprovodu bio je i Krasnodar Rora. Valjda je tako moralo biti, da i Rora krene za svojih prijateljem i kolegom. Napustio je svijet samo dva tjedna poslije Zambate, 12. studenog iste godine.

Iako ih više nema, njihovo ime ostat će zapisano u plavim povijesnim knjigama Dinama. Takvih igrača svi se rado sjećaju jer je nogometna igra bila ‘nogometna’, igralo se za ‘raju’. Možda zvuči kao floskula, ali legende nikad neće biti zaboravljene, legende žive zauvijek.