Od svih socijalnih usluga u Hrvatskoj u praksi funkcionira samo – jedna!
Socijalne usluge za starije osobe u praksi zadovoljavaju samo jednu od mnogih potreba starije populacije. S obzirom da je starija populacija jedna od ‘pokrivenijih’ društvenih skupina, što se tiče socijalnih usluga, poražavajuće je da samo jedna usluga u potpunosti pokriva sve potrebe starijih.
Što je sa socijalnim uslugama u praksi | Unsplash
Socijalne usluge su javne usluge koje država osigurava za cjelokupno stanovništvo. One se mogu pružati kroz javni sektor ili država može financijski poticati osnivanje socijalnih usluga, u ovom slučaju za starije, kako ističu javno dostupni podaci s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Unatoč postojanju i poticanju razvoja socijalnih usluga, one na primjeren način ne zadovoljavaju potrebe starije populacije.
Usluge su dostupne u teoriji
Brojna istraživanja znanstvenika sa Studijskog centra socijalnog rada u Zagrebu potvrdila su kako socijalne usluge nisu adekvatno zastupljene na području Hrvatske. Također, utvrđeno je kako postoje znatne regionalne razlike u dostupnosti socijalnih usluga.
Vodeći se opširnom studijom iz 2021., prvom takvom na prostoru Hrvatske, znanstvenice Opačić i Knezić utvrdile su zapanjujuće podatke. Naime, utvrdile su kako je starija populacija korisnička skupina za koju postoji široka rasprostranjenost najvećeg broja socijalnih usluga, no procjena sudionika studije jest da samo jedna od njih zadovoljava potrebe stanovništva.
Pomoć u kući kao jedini “spas”
Studijom je utvrđeno kako samo usluga pomoći u kući, odnosno usluga pomoći pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti kako se naziva u studiji, koja uključuje prehranu, prijevoz, kućanske poslove, sitne popravke i nabavu lijekova zadovoljava kriterije dostupnosti s obzirom da je usluga prisutna u 84 posto jedinica lokalne samouprave. Ostale usluge koje postoje, unatoč određenoj pokrivenosti, i dalje ne zadovoljavaju potrebe stanovništva, istaknuli su stariji ispitanici. Ovdje se misli na usluge obiteljskog doma za starije osobe, usluga dostave ili pripreme toplog obroka te njege u kući. Pokrivenost navedenih usluga se na razini jedinica lokalne samouprave kreće između 60% do 70% što je nedovoljno s obzirom na potrebe starije populacije.
Isto tako, studijom je utvrđeno kako postoji potreba za razvojem usluga poput dnevnog boravka za starije, točnije, gerontološkog centra, zatim stacionarne palijativne skrbi za terminalno bolesne osobe te razvoja usluge besplatne pravne pomoći starijim osobama.
Postoji potreba za razvojem socijalnih usluga | Pixaby
Poludnevni boravak s nizom aktivnosti
Caritasov projekt poludnevnog boravka za starije osobe predstavlja jedan od pozitivnih primjera razvoja socijalnih usluga u praksi. Radi se o izvaninstitucionalnoj usluzi koja je uređena Zakonom o socijalnoj skrbi.
Socijalna radnica Mirela Širić, koja radi na tom projektu, navodi kako usluga poludnevnog boravka uključuje kreativne radionice poput plesa i vrtlarenja te psihološke radionice koje provode socijalne radnice i psihologinje.
“Uvijek imamo dnevne teme koje kalendarski prate događaje i na tu temu organiziramo radionice. Uz radionice imamo i medicinsku sestru i fizioterapeutkinju zadužene za mjerenje tlaka, šećera, kolesterola i vježbice prilagođene starijima. Nekada, umjesto uobičajenih vježbi, imamo zumbu za starije. Obzirom da korisnici kod nas borave dio dana, imaju i organizirani ručak te postoji usluga prijevoza za korisnike koji žive u udaljenijim ili prometno slabije povezanim mjestima”, govori Širić.
Korisnici su se povezali u jednu malu obitelj
Korisnici su, dodaje, poput obitelji.
“Naši su korisnici međusobno postali jedna mala obitelj i nas smatraju dijelom obitelji. Uvijek dobivamo pozitivne povratne informacije, a i ako im se nešto ne sviđa ili bi htjeli drugačije, otvoreno nam kažu svoje mišljenje pa iz toga pretpostavljam da se osjećaju slobodno kod nas i s nama podijeliti što žele. U naš su rad uvijek uključeni popratni razgovori sa starijima pa smo tu i kao uho za slušanje”, pojašnjava Mirela Širić.
No, postoji i negativna strana ovakvih usluga, a to je njihova jednokratnost.
“Naša usluga se provodi preko projekta i prestat će postojati u trenutku završetka projekta. Možemo se nadati produljenju istog ili da će početi pružati ista ili slična socijalna usluga u zajednici, ali to nitko ne može garantirati, a poludnevni boravak koji se odvija u sklopu doma za starije i nemoćne je opterećen mjerama koje su oštrije za ustanove socijalne skrbi, a i ne može jedan pružatelj pokriti sve”, zaključuje socijalna radnica Mirela Širić.
