Kolumne [KOMENTAR] Godina velikih očekivanja je iza nas, a u 2019. većina umirovljenika će i dalje jesti kupus

[KOMENTAR] Godina velikih očekivanja je iza nas, a u 2019. većina umirovljenika će i dalje jesti kupus

Za umirovljenike, i one koji će to tek postati, godina na izmaku obilježena je velikim očekivanjima. Od samoga početka 2018. sve su oči bile uprte u mirovinsku reformu, a narod je još jednom pokazao da se nada, iako su ga političari već nebrojeno mnogo puta razočarali. Nažalost, tako se dogodilo i ovoga puta…

Ilustracija: Pixabay

S novim mirovinskim zakonima uštetat ćemo u Novu godinu. Bolje nam neće biti, a jedino utješno je kada se sve zbroji i oduzme da gore zapravo – ne može. Svjedoče tomu bezbrojne životne priče u kojima ste neumorno objašnjavali da ste 35 godina rada ostavili za pultom i radnim strojem u zamjenu za 1.600 kuna mirovine. No, takve poruke nisu doprijele do prave adrese. Ministra Marka Pavića oštro ste napadali i kritizirali, mada je vrlo brzo postalo jasno kako je on samo glasnik loših vijesti interesno vrlo promjenjive strukture vlasti. Bez njezinih prebjega, mirovinska reforma gotovo sigurno ne bi naišla na odobravanje tihe većine saborskih zastupnika. No, bi li nam bilo bolje da smo ostali na starom? Zasigurno ne.

Zaostajat ćemo i za minimalcem

Pravi put pokazale su tek središnje umirovljeničke organizacije, odredivši vrlo jasan pravac kojim državi valja poći ako joj je doista stalo do njezinih starijih građana. Sveden na zajednički nazivnik borbe protiv siromaštva starijih osoba, čija je nužnost utemeljena na zabrinjavajućim statističkim podacima, taj pravac zahtijevao bi u prvom redu veće mirovine. Pritom, ona minimalna ne bi smjela sezati ispod sadašnjeg prosjeka od 2.400 kuna, a vapimo i za novim modelom obiteljskih mirovina kao i onom nacionalnom za osobe bez dovoljno godina radnog staža kako u starosti ne bi bili socijalni slučajevi. Hrvatski umirovljenik ne samo da gotovo trostruko zaostaje za prosječnom plaćom, nego i za onom minimalnom, što je za 2019. posebno zabrinjavajuć podatak do kojega je došlo povećanjem minimalne plaće na 3.000 kuna.

Sindikat umirovljenika protiv siromaštva starijih osoba, čiji je financijski jaz u usporedbi sa zaposlenima sve dublji, bori se već godinama. Radnički sindikati u jeku su bitke protiv rada do 67. godine u zemlji koja očito nije osigurala dovoljan životni i zdravstveni standard svojim građanima za to. Ipak, prosvjedu se nije odazvalo tako mnogo umirovljenika među kojima je očito zavladala apatija.

Rezultat svega je da će mirovine i dalje sporo rasti dvaput godišnje za svega nekoliko posto. Koliko će im 20 kuna promijeniti sliku u novčaniku, umirovljenici najbolje znaju sami jer su takvim promjenama nebrojeno puta svjedočili. Dodatnih tri posto povećanja stići će tek onima s najnižim mirovinama, što je također vrlo mizerna cifra.

S hodalicama na posao, umjesto na prosvjed

Kako bi ublažila posljedice produljenja radnog vijeka i sve bržeg izjednačavanja uvjeta za mirovinu žena s muškarcima, vlast je odlučila nešto i dati. Jedan zahtjev je ispunjen pa će tako od sada uz zadržavanje umirovljeničkih primanja na pola radnog vremena moći raditi i prijevremeni umirovljenici. No, ovaj dar uvjetovan je i sebičnim razlozima kako bi se makar djelomično namirio nedostatak radne snage koja bježi u inozemstvo.

Konkretno je riješeno jedino pitanje dodataka na mirovinu za osiguranike drugog stupa, vješto uklopljeno u priču o mirovinskoj reformi, a koje zahtjeva najveća financijska sredstva iz državnog proračuna pa su tako sadašnji umirovljenici i njihove mirovine pale u drugi plan. Po svemu sudeći, tako će i ostati sve dok se ne probudimo iz apatije pa makar i s hodalicama izađemo masovno na ulice ili kao najmoćnija glasačka mašinerija ne počnemo na izbornim listićima zaokruživati neka nova lica. Ako ništa, barem ćemo se još jednom imati čemu nadati.

S doslovno tek kojom kunom u džepu više, uz nadajmo se nešto niže cijene uslijed smanjivanja PDV-a, i u 2019. ćemo i dalje u prosjeku jesti sarmu, iako će velika većina uživati – samo u kupusu.