[KOMENTAR] Tko je kriv što naši očevi i bake leže u ilegalnim domovima?

Jasmina Grgurić
10. veljače 2020.
Kolumne
A- A+

Skrb o djeci s jedne strane te o starijima, bolesnima i nemoćnima s druge strane, uz osiguravanje kvalitetnog obrazovanja te radnih mjesta za sve one koji se nalaze između, glavna je obaveza društva. Uz očuvanje prirodnih i kulturnih resursa, takva zadaća djeluje vrlo jednostavno s obzirom na sve mogućnosti koje nudi život u 21. stoljeću. Da je praksa ipak nešto posve drugo, govore svakodnevni izazovi. Vrtići nisu dostupni svoj djeci, obrazovni sustav u neprestanom je previranju, nezaposleni su sreću prisiljeni potražiti izvan granica, polja su nam prazna, a kultura zadnja rupa na svirali… Briga o starijim članovima obitelji, čijoj blago rečeno “neadekvatnosti” posljednjih mjesec dana intenzivno svjedočimo, nusproizvod je svega navedenog.

Ilustracija Foto: Pixabay

Za kolaps koji je odavno zahvatio privatne ustanove za starije i nemoćne osobe, ne možemo kriviti samo sustav socijalne skrbi, dakle državu pa čak ni same vlasnike obiteljskih domova. Poput domina oni, jedan po jedan, “padaju” na testu adekvatne skrbi, ali još važnije, temeljne ljudskosti. Govorimo o korisnicima, štićenicima, dok se pojam ljudskog bića gotovo posve izgubio. Mnogim skrbnicima, kojima ovaj posao prvenstveno treba predstavljati poziv, pretvorio se u unosni biznis.

Svezani strahom, ali i nepostojanjem drugih opcija

Problem se nije pojavio preko noći, ali se o njemu počelo intenzivno promišljati preko noći u kojoj je vatra progutala šestero ljudskih bića. K tome još starih i nemoćnih, koji pred vatrenom stihijom u preuređenoj šupi ilegalnog objekta Zelene oaze (kakvog li apsurdnog naziva) nisu imali nikakve šanse. Jedna neispravna grijalica bila je dovoljna da se otkrije sva odavno nastala trulež jednog sustava. Cijena koju smo kao društvo platili nedvojbeno nije bila vrijedna komadića istine, za koju je još uvijek upitno hoće li rezultirati promjenom nabolje. Previše smo puta do sada vidjeli isti obrazac. Dogodi se tragedija, najave se stroži zakoni i kontrole, a zatim sve padne u zaborav do neke slijedeće grozomorne situacije.

Obiteljski dom u Zagorju radi unatoč zabrani: "Ljudi su puni fekalija, gladni, žedni..."

Posljednjih mjesec dana slušamo o odgovornosti države te svih onih organa koji ju predstavljaju, od ministrice do sustava socijalne skrbi u cjelini. Prstom ćemo uprijeti najprije u Vladu, a potom u vlasnike obiteljskih domova iza čijih se nelegalnih vrata kriju u zapećak mračne sobe potisnuti gladni, žedni, prljavi starci. Stari i nemoćni ljudi posljednje dane i godine proživljavaju u tuđoj kući, bez osnovnih životnih uvjeta, ali i riječi utjehe, poštovanja, zanimanja, što im često puta pada još i teže od prljave pelene i uskraćene večere.

Oni nisu stranci. Oni su naši roditelji, djedovi i bake, sestre, tetke, muževi i žene, radnici koji su, jedan po jedan, ostavljali u zalog sve ono u čemu danas uživamo. Odužili smo im se tako da smo ih, u nedostatku boljih mogućnosti, zgurali u jedan od takvih domova o kojima posljednjih tjedana neprestano čitamo. Možete za primjer izabrati onaj s najgorim ishodom u Andraševcu, od kuda je sve krenulo ili onaj u obližnjem Strmcu Stubičkom koji radi unatoč zabrani, prepun fekalija i s ljudima na tavanu. Tu je i onaj u Biogradu koji je umirovljenicima oteo stan pa onda imamo ilegalni stan za smještaj starijih u središtu Čazme, udomiteljsku obitelj u Zadru… Šanse da ovi primjeri nisu samo vrh sante leda, pravilo, a ne izuzetak, doista više ne postoje.

Vlasnici ilegalnih domova nam, ispada, čine uslugu

No, ono što se uistinu moramo zapitati jest koliko nam je još takvih primjera potrebno kako bismo odgovornost s države i gramzljivih vlasnika prebacili jednom dijelom i na sebe kao pojedince? U tim ustanovama sasvim sigurno ne žive ljudi koji nemaju nikoga. Njihova obitelj često jako dobro zna gdje se nalaze i kako im je tamo. Nepravilnosti ih posebno ne pogađaju, jer misle da bolje ne postoji, a ukoliko i postoji, za to bolje nemaju novca. Jednim dijelom, oni su brigu prebacili na nekoga drugoga, jer je to bila jedina mogućnost. No, lišava li ih takva pat pozicija odgovornosti?

Mučna priča o ilegalnom domu u Čazmi: Za njih ti starci uopće nisu ljudi

Ako naš otac po cijele dane leži neuhranjen u nekoj prljavoj sobici, pod lijekovima kako mu ne bi napamet palo nešto uopće htjeti ili tražiti, onda smo mi ti koji trebamo podići glas, reagirati, prijaviti, učiniti bilo što, jer nitko drugi neće. Na taj način kockamo se s gubitkom mjesta koje možda više nigdje drugdje nećemo moći pronaći za takve novce. Možda ćemo ga morati vratiti kući, u našu “zdravu” obitelj ili angažirati njegovateljicu, platiti skuplji dom do kojega ćemo morati voziti dulje… U svakom slučaju, inkomodirat ćemo i njega i sebe.

Ne poduzmemo li ništa, onda moramo prihvatiti da takvim prešutnim odobravanjem potičemo rad onih privatnih i obiteljskih domova koji u tom slučaju u cijeloj ovoj priči ispadaju dobrotvori, jer nam svojim ilegalnim i nehumanim uvjetima zapravo čine uslugu kada nam za naše bližnje mimo zakona nude krevet više.