Velimir Zajec otvorio nam se prije prve utakmice Vatrenih: ‘Relativno nas cijene i poštuju i na neki način se nas boje’
U iščekivanju prve utakmice Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, upitali smo za prognozu legendarnog nogometaša Dinama i Panathinaikosa, Velimira Zajeca. Kakav će biti ishod utakmica Vatrenih nam nije otkrio, ali se zato prisjetio svoje mladosti, igara u Dinamu i reprezentaciji, Svjetskog prvenstva 1982., a doznali smo da još uvijek voli zaigrati nogomet i tenis.
Velimir Zajec (lijevo), sa Srećkom Bogdanom (sredina) i Zlatkom Kranjčarom (desno) | Foto: Facebook/Velimir Zajec
Svjetsko prvenstvo u nogometu se uvelike zahuktalo, a pred nama je i prva utakmica hrvatske reprezentacije. Vatreni će u srijedu u 11 sati igrati protiv Maroka. Nakon posljednjeg uspjeha, srebra iz Rusije, očekivanja navijača i javnosti su velika.
Hrvatska je dosad na svjetskom prvenstvu dvaput završila na tronu (1998. i 2018.), a hoće li ponovno ostvariti povijesni rezultat upitali smo legendu zagrebačkog Dinama, ali i atenskog Panathinaikosa, Velimira Zajeca. Iako smo ga omeli u gledanju utakmice između Danske i Tunisa, pristao je na razgovor. Gospodski. Kakav je bio na terenu i izvan njega, što se, s punim pravom, ponekad češće naglašava od njegove nogometne vještine ili trenerskih uspjeha.
– Mislim da je forma relativno dobra. Nismo igrali previše utakmica tako da nemam pravi uvid u kakvom su stanju igrači, ali naša ekipa je iskusna. Imamo jednu zrelu ekipu. Možda ćemo čak ubrzo trebati u renovaciju ići, ali u svakom slučaju naša ekipa je kvalitetna. Ima jedan dobar rejting u svijetu, relativno nas cijene i poštuju i na neki način se nas boje. Što se tiče forme, mislim da će to biti OK. Zasad čujem da nema velikih povreda, to je najvažnije, rekao je Zajec ipak ne prognoziravši ishod prve utakmice Vatrenih.
Nije jedan od onih “proroka” koji odmah gađaju rezultat prije nego što će vidjeti tko će uopće istrčati na travnjak. Ipak, očekuje tešku utakmicu, kakve su i bile ove na početku prvenstva. Posebno je upozorio na poraz Argentine od Saudijske Arabije.
– To je jedna opomena, čak i nama, da se moramo paziti tih svih reprezentacija koje nemaju veliki rejting, ali imaju borce, imaju dobre igrače koji se znaju boriti za svoju državu. Sutra treba očekivati i treba ući maksimalno ozbiljno.
Iskustvo sa Svjetskog prvenstva
Takav borac je bio i Zajec, “Dinamovo med i mlijeko” kako ga je svojevremeno nazvao čuveni radijski komentator Ivo Tomić. “Kad je lopta u pitanju, teniska, košarkaška ili nogometna, taj nema prijatelja na drugoj strani”, ispričao je Anton Samovojska autoru knjige “Zeko”, Sanjinu Španoviću. Od 18. godine u seniorima Dinama, bio je jedan od najzaslužnijih za prekid dugogodišnje suše trofeja. Uz dva Kupa Jugoslavije, osvojio je s Dinamom i čuveno prvenstvo 1982. Iste je godine otišao s reprezentacijom bivše zemlje na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Rijetki Hrvati su tada mogli nastupati u nacionalnoj vrsti, a kamoli biti kapetani. Zajec je to u nekim utakmicama bio.
– Mi smo te ’82. nažalost slabo prošli na SP-u. Imali smo dobru ekipu, dobra imena, ali nismo imali dobru atmosferu. Bilo je dosta podijeljenosti, bilo je grešaka vodstva reprezentacije u smislu priprema, jer se opteretilo previše, nije bilo svježine, a to je iznimno važno na SP-u. Mi smo nakon teškog prvenstva ’82., kad smo bili totalno iscrpljeni, ušli u jedan ritam po tri treninga dnevno, pa su nas ubili na jedan način i nismo imali svježine. To je bio jedan od razloga da ta reprezentacija koja je bila sažeta od dobrih igrača, moglo ih je biti još i više jer znamo da tamo nisu bili iz Dinama Kranjčar i Mlinarić, nije otišla daleko, prisjetio se Zajec nastupa na Svjetskom prvenstvu.
Velimir Zajec s igračima Dinama i reprezentativcima Mislavom Oršićem, Brunom Petkovićem i Dominikom Livakovićem. | Foto: Facebook/Velimir Zajec
U već spomenutoj knjizi je priznao da ne zna kako bi današnji igrači igrali nakon treninga koje su oni prolazili. Ali, uvjeren je da bi Čeči, Cico, Mlinka, on i ostali bili još bolji da se treniralo kao danas.
– U ono je vrijeme bilo izuzetno teško trenirati. Bili su teški treninzi, puno kilometara se radilo. Bilo je manje lopte, što nije bilo dobro. Jedino smo kod Ćire Blaževića imali loptu. On je tu jednu inovaciju donio u Dinamo, igralo se više s loptom, više se posvećivalo taktici i tehnici. To je razlika od danas, ustvrdio je Zajec.
Život je bio potpuno drugačiji
Život nogometaša tada je, priča on, bio potpuno drugačiji, ne samo zbog treninga, već i zbog transfera u inozemstvo i igranja u reprezentaciji. Zajec je sve to prošao. Posebno ga je kao nogometaša smetalo što nije smio igrati u inozemstvu do 28. godine. Kaže da zbog toga svi igrači nisu imali “osiguranu budućnost”.
– Danas je nogomet izvor velikih prihoda. Danas su nogometaši bogataši. Mi smo bili u rangu radnika. Dok nismo van otišli, imali smo nešto bolje primanja od nekakve srednje klase. Tek smo se osigurali kad smo otišli van. To je bio jedan zakon, totalno bezvezan, da se nije moglo ići van do 28. godine. To nas je praktički uništavalo, jer nismo imali osiguranu budućnost. To je bio jedan problem koji je tištio moju generaciju i sve generacije prije nas, priznao je Zeko.
Ipak, svoju je svijetlu karijeru nastavio u Panathinaikosu, koji je u vrijeme njegova igračkog, a kasnije i trenerskog angažmana postao ozbiljan europski klub. Tko zna što bi napravio da je nakon podizanja pehara u Dinamu otišao u Nottingham Forest, tada dvostrukog osvajača Europskog kupa. No, za prolivenim mlijekom ne treba plakati, pa tako niti on ne žali. S blagom sjetom prisjetio se prošlih vremena i načina života.
– Svima je bilo dobro koliko je u to vrijeme uopće moglo biti dobro. Sretnije smo živjeli nego neke druge generacije, ustvrdio je.
Euforije oko prvenstava nije bilo kao danas, prisjeća se. Tada nije bilo društvenih mreža, desetaka sportskih kanala na televiziji, organiziranih fan-zona. Živjelo se za trenutak, a navijači su pratili svoje klubove ili reprezentacije koliko su mogli, kaže Zeko, koji danas kao da je ostao u tim slavnim vremenima.
Povučen, ali aktivan
Iako je Dinamu vratio ime na Valentinovo 2000., deset godina kasnije je dobio “šut kartu”. Otada ga nema previše u javnosti. Živi povučeno, gotovo plaho, u skladu sa svojim nadimkom. No, navijači i istinski ljubitelji nogometa ga i dalje pamte. Iako više nema trenerski ili direktorski angažman, mirovinu ne spominje. A i ne miruje. Kad nije na teniskom ili nogometnom terenu s prijateljima, putuje od jednog do drugog člana obitelji, preko Zagreba, Atene, Engleske, Amerike…
– Više živim u Grčkoj, s obzirom da mi je tu familija. Dolazim često doma, koliko mogu, koliko stignem. Doma, u Zagrebu, naravno, imam više prijatelja i rodbine. Jedno dijete mi je u Engleskoj, drugi su u Americi, tako da sam svugdje po svijetu raštrkan, a naravno pokušavam što više biti s njima. Izuzetno sam aktivan, sportski. Igram malo nogomet, tenis više. Imam škvadru u Ateni i u Zagrebu, naravno. Igramo parove i to mi je jedan način rekreacije, a i umnog rada. Ne predajem se, poručio je Velimir Zajec.
Ipak, nismo mogli završiti razgovor bez da ga pitamo: Zagreb ili Atena?
– To je teško pitanje. Zagreb je moj rodni grad i ne bih ga dao ni za što. To je za mene najljepši grad, najviše mi je draži u njemu. Živim u ljeti u Ateni, pola-pola sam otprilike, ali više volim Zagreb. Tu uopće nema dileme, zaključio je Zajec razgovor, poželjevši nam puno sreće u radu.
