Sjećanje na iransku večer u kojoj me nahranio Zlatko Cico Kranjčar

Marko Matijević
1. ožujka 2021.
Novosti
A- A+

Nalazio sam se na Kaspijskom jezeru kada sam dobio njegov iranski broj. Bio sam blizu završetka biciklističkog putovanja koje je krenulo na njegovim i mojim zagrebačkim Ravnicama, kvartu gdje se nalazi Dinamov stadion. Trebao mi je koji dan da skupim hrabrosti i pošaljem SMS velikom Cici. Odgovor je došao nekoliko stotina kilometara biciklom kasnije, na samom kraju putovanja.

Cico Kranjčar i Marko Matijević nakon ručka u Isfahanu 2014. | foto: privatna arhiva

Ljeto je 2014., žega briše i posljednje kile s mojeg tijela. Iza mene je 5.100 kilometara biciklom od Zagreba do Teherana. U tim kilometrima skupilo se svakakvih trenutaka. Spavanje u kamionu sa sirijskim izbjeglicama koji su mi, kada je to uistinu trebalo, ponudili hranu i zaklon od noći. Pola litre infuzije prošvercanih iz bolnice od turskih doktora bez kojih vjerojatno ne bih ni mogao završiti putovanje.

Zlatko Cico Kranjčar tada je bio trener u gradu Isfahanu, klubu Sepahanu kojeg su prije vodili Stanko Poklepović i Luka Bonačić, a nakon njega i Igor Štimac pa onda opet Cico. Preko svojih kontakata iz Zagreba nabavio sam njegov iranski broj. Tada sam još bio na putu, na Kaspijskom jezeru gdje sam uhvatio malo ravnog tla prije konačnog uspona na planine iznad Teherana. Nisam imao snage poslati poruku jer što ako ne uspijem završiti tih zadnjih nekoliko stotina kilometara, kako bih mu to objasnio.

cico kranjčar
Umro je Zlatko 'Cico' Kranjčar

SMS poruka i telefonski poziv

– Gospodine Kranjčar, upravo sam završio veliko putovanje od 5.100km od Zagreba do Teherana s biciklom. Provest ću nekoliko dana u Isfahanu oko 29. kada imate gradski derbi. Ako imate vremena, volio bih se upoznati i čuti vaše viđenje o životu u Iranu. Sportski pozdrav!, napisao sam.

Oko tog datuma sam uistinu došao u njegov Isfahan gdje je trener bio već nekoliko godina. Bio je daleko od očiju domaće javnosti, ali opet s takvom reputacijom da se svaka njegova izjava prenosila naširoko po Hrvatskoj. Svakako mu se nisam javljao kao novinar, niti sam se kao takav predstavljao. Htio sam samo čuti njegov život, kako provodi dane, popričati zajedničkim jezikom s čovjekom kojeg nisam nikada nisam upoznao, a opet sam toliko čuo, čitao i vidio.

Nije odgovorio na moju prethodnu poruku sve do tog dana. Oko sedam ujutro zakoračio sam na Naghsh-e Jahan trg ili kraće poznat kao Imamov trg. Po nekim izvorima i drugi najveći trg na svijetu, nakon onog pekinškog. Imao sam sreću da sam došao tako rano, uhvatio sam dušu tog ogromnog zdanja dok je bilo pusto, bez domaćih prodavača i malobrojnih znatiželjnih putnika. Javio se pozivom i pozvao sutradan na ručak u hotel Asemah.

Susret s Cicom i ekipom

Dočekao me u predvorju hotela. Sjedio je tamo sa stručnim stožerom, mahom ljudi iz naših krajeva, Hrvata i Slovenaca koji su bili pomoćni treneri i fizioterapeuti. Oprostit će mi što ih ne spominjem imenom, uzbuđenje susreta s velikim Cicom je bilo preveliko, premda su oni bili veliki dio njega.

Kolege iz Slovenije su mi pričali kako su na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj republici u stožeru reprezentacije, gdje su se su pripremali, doživjeli dolazak dvojice Slovenaca biciklom od rodne grude do mjesta gdje su igrači bili smješteni. Oduševljeni njihovom pričom, ugostili su ih u kampu reprezentacije, mala stvar nakon tako velikog afričkog putovanja.

U tih prvih sat vremena, više pitanja je postavljao Cico, nego ja. Bio je iskreno zainteresiran za putovanje, od fizičke pripreme i spreme do načina prehrane. Nastavili smo razgovor na zadnjem katu hotela gdje je bio poslužen švedski stol. Kada čovjek vozi bicikl, nikako da osjeti sitost, premda izgleda kao kost i koža. Cico me, moram priznati, krajičkom oka malo čudno pogledao kada je vidio kako sam vratio pretrpan tanjur, dok su njegovi igrači ipak puno skromnije grabili. Pretpostavio sam da je to zbog toga što navečer igraju gradski derbi, ali ubrzo sam shvatio kako je to zapravo bilo samo predjelo. Cico se nasmijao i pozvao me da odem uzeti još kada je došlo glavno jelo. Ostali smo gotovo sami u restoranu dok sam uzeo još dva ili tri deserta, tko će ga još znati.

Purger kao zagrebačka riječ za gospodina i g. Kranjčara

Rekao je neke stvari o Dinamu toliko otvoreno i jasne svakom pravom navijaču Dinama, da ih danas ne bih ponavljao, kao što nisam ni tada. Bio je to jedan privatni razgovor, a njegovi stavovi su se poklapali s onime što je javno govorio, samo ih je tada možda malo preciznije definirao.

Pričali smo o svjetskom prvenstvu 2006., Dinamu u devedesetima i zagrebačkoj razmaženoj publici. Ugodan za razgovor, strpljiv s mojom prehranom i sretan što smo podijelili ovo iskustvo, premda je meni svakako značilo više. Nije to bio samo ručak, nego i večernji snovi s kojim sam ispunio dušu.

Kruna sportskog podviga kojeg sam mogao podijeliti s nekime tko će ga znati cijeniti, ali i s onime tko je pokazao istinski interes. Bili smo kolege sportaši, makar za taj jedan dan. Napokon sam ostvario dječački san, postao sam sportaš koji dijeli prostoriju s Cicom. Nije to bilo na Dinamovom stadionu, zagrebačkim Ravnicama, kako sam to zamišljao kao dječak. Nego negdje daleko od tog svijeta, usred ničega, gdje smo bili samo on i ja te lijepa i ljudima bogata iranska zemlja.

Cico je kulturološki posve odgovarao Iranu. Gospodin u Zagrebu nije mogao loše proći u Iranu, zemlji gdje civilizacija postoji tisućama godinama. Tamo gdje postoji određena bliskost među ljudima, makar i strancima, nezamisliva za zapadni svijet gdje postoji nelagoda pri susretu s nečim novim. Tamo su stranci kao dva prijatelja koji se ponovno vide nakon dugo vremena. Tako smo se Cico i ja vidjeli tamo po prvi i posljednji put, ali zapravo je osjećaj bio kao da se znamo oduvijek i kao da ćemo prijatelji ostati.

Sportski pozdrav

Pozvao me na gradski derbi, no nažalost nisam mogao doći. Tražio je da mu se javim prije nego poletim iz Teherana i potvrdim je li sve u redu. Ako negdje zapne, pomoći će. Javio sam mu se porukom.

– Pozdrav Cico s aerodroma u Teheranu. Bicikl je spakiran i spreman za let. Nisam stigao pogledati utakmicu, ali vidio sam da je završilo neriješeno. Sretno u sljedećim utakmicama i hvala još jednom na druženju s kojim se putovanje dodatno obogatilo, napisao sam.

Zvao je, zaželio sretan put i zahvalio na susretu kao gospodin. Sada je red na meni da zaželim sretan put.

Dragi Cico, hvala ti što si bio gospodin. Purger. Sretan ti put, neka ti je laka maksimirska zemlja. Nadam se da ćemo se jednom opet sresti, nešto pojesti i porazgovarati o Dinamu kao nekad.

Sportski pozdrav,

Marko Matijević

Sjećanje na iransku večer u kojoj me nahranio Zlatko Cico Kranjčar
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap