Umirovljenika Ivicu planina čini sretnim: ‘Ostvario sam san, bio sam na Himalaji’
Planinar Ivica Pešut ove je godine ostvario san svakog planinara, posjetio je najviši planinski lanac na svijetu Himalaju. Sedam dana je planinario i prošao ukupno 95 kilometara. Himalaju 72-godišnji Ivica smatra najljepšom planinom na kojoj je bio, takve prirodne ljepote nije nigdje vidio, kako nam je ispričao. Najviši vrh koji je posjetio je Kilimandžaro u Africi, a najteži za njega je austrijski Grossglockner. Planinarenjem se bavi od 2018., a u sedam godina obišao je najviše vrhove 12 zemalja svijeta. Planove ima i za dalje, a da ima dva života ne bi sve stigao obići, kako nam je rekao.

Planinar Ivica Pešut na Himalaji | Foto: Privatna arhiva
Planinar Ivica Pešut rodom iz Moslavačke gore krenuo je osvajati najviše planinske vrhove prije sedam godina. Ove je godine posjetio najviši planinski lanac na svijetu Himalaju koja se nalazi u Aziji. Prije dvije godine 72-godišnji Ivica bio je na najvišem vrhu Afrike, Kilimandžaru. Od 2018. obišao je najviše vrhove 12 zemalja – Austrije, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije, Makedonije, Grčke, Bugarske, Turske i Tanzanije. Svestrani Ivica osim planinarenjem aktivno se bavi lovom i gljivarstvom. Sve je počelo od ljubavi prema šumi i prirodi, kako nam je rekao.
‘Tako je moje planinarstvo došlo u prvi plan’
Priča seže duboko u njegovu mladost i mjesto rođenja. Rodio se na Moslavačkoj gori 1953. godine, sedam kilometara dalje od najbližeg sela Samarice u općini Čazma i to u jednoj šumskoj baraci. Njegovi su roditelji tamo došli iz Like poslije Drugog svjetskog rata. Mama je bila kuharica, a tata običan šumski radnik. Dvije godine je u osnovnu školu u Samarici svaki dan hodao osam kilometara kroz šumu. Osnovnu i srednju školu na kraju je završio u Varaždinu. Potom se Ivica preselio u Zagreb gdje je krenuo na Fakultet strojarstva i brodogradnje nakon čega je 40 godina radio u Končaru.
– Sve to vrijeme moji su roditelji i dalje živjeli tamo, gdje su živjeli u jednom lovačkom domu. Stalno sam im dolazio na ferija, praznike. Ljubav prema šumi potječe i vuče korijene od tada. Tek sam se formalno 2012. godine upisao u Hrvatsko planinarsko društvo Garjevica Čazma koje je tada bilo i osnovano. Zatim, 2018. sam se također upisao u Zagrebu u HPD Matica koje je najveće planinarsko društvo u Hrvatskoj jer ima 2.000 članova. Puno puta sam bio na Sljemenu i tako je to krenulo. Sve od manjih vrhova na više. Godina 2018. bila je prekretnica u mom životu iz više razloga, rekao je Ivica.
Ivica je te godine otišao u mirovinu te je mislio da će ostatak života uživati u mirovini i hobijima. No nakon tri mjeseca mu je umrla supruga, a onda tri tjedna kasnije i mama, dvije najomiljenije osobe u životu, kako nam je rekao. To mu je bio veliki šok, nije znao kako se izvući. No, donio je odluku koja se kasnije pokazala ispravnom, a to je da se ne povuče u sebe nego da se više druži s ljudima i s prirodom. Tako je planinarstvo došlo u prvi plan, kako nam je ispričao Ivica. Mnogi umirovljenici zadovoljstvo nalaze u prirodi. Umirovljenice Ester i Brigita obilaze i čiste šume, potoke, livade, planine i parkove. Više o tome pročitajte ovdje.
- Planinar Ivica na Himalaji | Foto: Privatna arhiva
- Himalaja | Foto: Privatna arhiva
- Planinar Ivica s lokalnim stanovnikom na Himalaji | Foto: Privatna arhiva
- Himalaja | Foto: Privatna arhiva
- Petzcek | Foto: Privatna arhiva
- Jezero na planini Petzcek | Foto: Privatna arhiva
‘Ostvario sam san svakog planinara, bio sam na Himalaji’
– Ove godine sam ostvario san svakog planinara, bio sam na Himalaji, na Annapurni koja je inače jedan od najnižih vrhova na Himalaji, ali preko 8.000 metara. Nismo došli do vrha nego do 5.016 metara. Ponosan sam na ovo što sam do sada postigao. Izvanredno se osjećam i mislim da je to jedan od najboljih lijekova koji postoje – boravak u prirodi, kretanje i uživanje u tome. Tu sam našao smisao života, nakon šoka koji sam doživio 2018. godine. Mislim da ću i dalje nastaviti dok me god zdravlje bude služilo, a sad me stvarno služi. Nemam nikakvih poteškoća, relativno sam u dobroj fizičkoj spremi makar imam 72 godine. Ove godine bio sam u Austriji na više od 3.000 metara, kazao nam je planinar Ivica koji nam je objasnio kako je stekao iskustvo u planinarenju.
Nema nekih posebnih priprema, kako je kazao, ali najvažnije je da osoba ima dobru kondiciju kad se ide na više vrhove i na više dana. Ivica je završio nekoliko tečajeva, nije čak prošao ni planinarsku školu koje inače traju od dva do tri mjeseca. Praksom i izletima stekao je znanje, kako je rekao. Osobno nema problema s kondicijom, ali ako se nekoliko mjeseci ne hoda nikamo to se odmah osjeti. Isto je kao i u sportu, kako je objasnio, ako se ne trenira redovito gubi se sposobnost.
– Ima jako teških terena, ali i laganih ruta. Imam planinarske vodiče Željka Novaka i Franju Kmeta. To su naša dva najkvalitetnija vodiča od kojih sam puno naučio. Postepeno sam usvajao i danas sam u poziciji da još uvijek mogu. Do kada će trajati to ne znam, ali zdravlje je najvažnije, bez toga se ne možete upuštati u takve pothvate. Mnogi nastradaju iz više razloga. Najčešće je da nisu dovoljno spretni, pripremljeni kao i što ne prate vremensku prognozu koja je izrazito bitna posebno iznad 2.000 i 3.000 metara. Vremenske prilike se jako brzo mijenjaju, pogotovo ako nemate adekvatnu opremu i nađete se u snijegu što može završiti kobno. Do sada nisam imao nikakvih problema, sreća me pratila, rekao nam je.
‘Najviši vrh mi je Kilimandžaro, a najteži Grossglockner’
Tehnički najteži za njega je bio najviši vrh u Austriji Grossglockner. Nije tako visok, radi se o 3.798 metara, kako je rekao. Prvi dan je s ekipom došao do planinarskog doma na 3.500 metara po suhome, gdje su prenoćili. Kad su se ustali vidjeli su da je palo pet do sedam centimetara friškog snijega. Većina planinara je odustala na tih zadnjih 300 metara, kako nam je ispričao. Trebalo im je više od tri sata do vrha. Bilo je teško zbog snijega, leda i kamenja. Na nogama su imali dereze koje su problematične kada se hoda po kamenju, kako je rekao, a bila je i loša vidljivost. Zadnji izlet bio je u Austriji na planini Petzeck na 3.283 metra. Planinar Ivica ima planove za dalje, uskoro ponovno ide u Austriju, a u jesen na Velebit.
– Najviši vrh do kojega sam došao je Kilimandžaro. To je najviši vrh Afrike na 5.895 metara. Ne smatram ga najtežim, ali je jedan od težih zato što je to velika visina. Na tim visinama imate 50 posto manje kisika, brže se umarate. Upravo zbog pomanjkanja kisika i manjeg tlaka, no to je sve individualno. Neki ljudi već kad prođu 3.000 metara imaju takve simptome; vrtoglavica, gubitak snage i brzo umaranje. Ja nisam imao problema i došao sam do vrha, no u mojoj grupi je bilo problematično kod nekih, rekao je Ivica. Planinarenje je odlična aktivnost, ali u prirodi treba biti oprezan. Više o tome pročitajte ovdje.
- Umirovljenik Ivica na Himalaji | Foto: Privatna arhiva
- Planinar Pešut na Petzecku u Austriji | Foto: Privatna arhiva
- Planinar na Petzecku | Foto: Privatna arhiva
‘Ljepota Himalaje je neopisiva riječima’
– Do ove godine sam smatrao da je Kilimandžaro najljepši vrh koji sam u životu vidio. Prolazite od podnožja do vrha kroz sve vremenske zone, prekrasno nešto. Prolazite kroz prašumu, kontinentalni sloj dok je na vrhu snijeg i led. Pet dana se penjete i dva dana se spuštate. Smatrao sam da je to najljepše što sam vidio, ali nakon Himalaje smatram da je ona top svega. Sedam dana smo planinarili, ukupno 95 kilometara. To je naprosto neopisivo riječima. Takve prirodne ljepote nigdje nisam vidio. Zadovoljan sam što sam to uspio vidjeti izbliza, ispričao nam je Ivica.
Sve što je proživio u planinama ga i dalje inspirira. Stalno otkriva nešto novo, kako nam je rekao. Svaka planina ima neku svoju nepatvorenu ljepotu, prema riječima umirovljenika Ivice. Njegovo je pravilo da ne ide dva puta na isto mjesto zato što u svijetu postoji previše planina i destinacija na koje bi volio ići. Da ima dva života ne bi sve to stigao obići, kako je istaknuo.
– Godišnje prepješačim oko 1.500 kilometara, dnevno oko pet, pet i pol kilometara. Živio sam 52 godine u Zagrebu, a sad sam većinom u kući od pokojnih roditelja. Kad se probudim imam Moslavačku goru pred očima, nije prvi red do mora, ali je prvi red do šume. To me čini sretnim i ima velikog utjecaja na zdravlje, zaključio je 72-godišnji Ivica.
Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.