Umirovljenik Mirsad Bećirović: Život u potpunom mraku nije ga spriječio da postane sve ono što želi

Luka Kalac
20. siječnja 2024.
Priče
A- A+

Da se avanturistički duh nikada ne može zatomiti, dokazao je i Mirsad Bećirović. Unatoč dijabetesu tipa 1 zbog kojeg je izgubio vid s 24 godine, Bećirović i dalje živi punim plućima. Iako 90 posto informacija iz naše okoline primamo putem vida, to ga nije spriječilo da postane majstor nekoliko borilačkih vještina, plesač, glazbenik, planinar, ronioc prve zvjezdice, reprezentativac, dragovoljac Domovinskog rata i još mnogo toga. Otkrio je kako zasad nema neostvarenih želja, ali to ne znači da planira stati s radom, već naprotiv, svoje znanje želi dijeliti dalje. Jedno je sigurno, o njegovom životnom putu mogao bi se snimiti i film.

Mirsad Bećirović

Mirsad Bećirović | Foto: Facebook

Predsjednik udruge slijepih USKA, ali i predsjednik Sportsko rekreativnog centra ‘Labrador’, otac, volonter, majstor borilačkih vještina, ronioc prve zvjezdice, reprezentativac u judu za slijepe, dragovoljac Domovinskog rata, umirovljenik – sve je to Mirsad Bećirović, a slobodno se može reći i mnogo više. S obzirom na to da je u potpunosti slijep, a ostvario je svoje želje, pojedinci su sumnjali u njegovo oštećenje vida.

Otkrio je kako ga uvijek ljudi s jednom dozom razmišljanja pitaju: ‘Vidiš li ti išta? Barem nešto? Barem sjene?’. Tada uslijedi Bećirovićeva negacija jer je, kako kaže, u potpunosti slijepa osoba od 24. godine života, a uz to je ovisan o inzulinu od sedme godine, a prima ga najmanje četiri puta dnevno.

Izazovi i avanture ga održavaju na životu

Da je lakše sumnjati u tuđa postignuća i uspjehe, osjetio je i na svojoj koži jer su pojedinci znali sumnjati da ne živi u potpunom mraku jer su mislili da je to njegova skrivena tajna neprestanog učenja i nadograđivanja znanja. Ne zamara se takvim kritikama pa je poručio kako je jednostavno takvog duha i voli izazove. Iskren je bio i priznao kako ga sve to zajedno održava na životu.

Bećirović jednostavno voli pomicati granice bez obzira na oštećenje vida. Upravo zbog toga nastavio se baviti borilačkim vještinama i nakon gubitka vida, što je mnogima bilo nezamislivo, a on im je dokazao da nisu toj problematici prišli otvorenog uma. Za njega su sport i rekreacija najbolji način za integraciju slijepih osoba u društvo, a i sam zna da je najbolje uvijek poći od sebe samog.

– Moj put u svijetu borilačkih vještina započeo je još kada sam bio klinac i videća osoba. Jednostavno su me oduvijek zanimale borilačke vještine. U to vrijeme su bili popularni akcijski filmovi s Brucem Leejem i Chuckom Norrisom. Moji prvi treninzi su bili u jednom karlovačkom klubu kod profesora Miroslava Brežana. Trenirao sam taekwondo, a nakon toga karate. Kada sam već došao u neke tinejdžerske godine, nakratko sam prestao trenirati u klubovima te sam samostalno trenirao, otkrio nam je Bećirović.

Ni gubitak vida nije okončao njegovu ljubav prema borilačkim vještinama

Istočnjačke borilačke vještine su ga oduvijek fascinirale do te mjere da je gubitkom vida nastavio trenirati. U to vrijeme se pitao tko će s njim trenirati jer ljudi u tom području kod nas, a i u svijetu nisu imali iskustva s potpuno slijepom osobom, kao što je to bio njegov slučaj. Tada se počeo raspitivati među majstorima borilačkih vještina i nakon određenog perioda, započela je Bećirovićeva uspješna suradnja s nekima od njih.

– Unatoč dugogodišnjem bavljenju borilačkim vještinama, u trenutku gubitka vida bio sam u potpuno novom svijetu u kojem sam na cijeli taj proces gledao kao na jedan izazov. S obzirom na to da sam od trenutka osljepljenja u potpunom mraku, ne može se primati vizualne podražaje kako bih vidio što ljudi rade i treneri demonstriraju. U mom slučaju učio sam vještine putem detaljnih i dobrih opisa, a u tome mi je pomogla dobra orijentacija, motorika, a koristili smo i razne tehnike kako bi mi majstori prenijeli to znanje, objasnio je 49-godišnji Mirsad Bećirović.

Mirsad Bećirović, Dušan Konević i Radomija Naglić Radočaj nakon natjecanja

Mirsad Bećirović | Foto: Screenshot Facebook

Prva osoba u svijetu s crnim pojasom četvrti dan u taekwondou

Zahvaljujući njegovoj ljubavi prema borilačkim vještinama, Mirsada Bećirovića će u tim krugovima uvijek pamtiti kao prvu slijepu osobu na svijetu koja ima crni pojas četvrti dan u taekwondou. Mnogi smatraju da crni pojas predstavlja nekakvu posljednju etapu u svijetu borilačkih vještina, no to doista nije tako. Objasnio nam je što za njega sve znači crni pojas u navedenim vještinama i što on općenito znači u tom svijetu.

– Moj slučaj je posebno zanimljiv majstorima borilačkih vještina jer tada nisu imali prijašnjeg iskustva niti su poznavali niti jednu slijepu osobu u svijetu koja je polagala za crne pojaseve, pogotovo u Taekwondou. Važno je naglasiti kako primjerice između prvog i drugog dana u taekwondou morate čekati barem godinu dana da možete polagati za drugi dan. između drugog i trećeg dana morate čekati barem dvije godine. Između trećeg i četvrtog dana mora proći period od tri godine i tako se postepeno povećava. Uz to, morate se i aktivno baviti sportom, odnosno morate trenirati i natjecati se kako bi uopće mogli pristupiti polaganju.

Sudjelovao je i na nekim natjecanjima za videće osobe

Sva njegova polaganja su bila javna i to pred punim dvoranama. Čak je znao i dizati publiku u dvoranama na noge, čemu su se majstori divili pa je zaslužio i njihov naklon. Kada je riječ o tom sportu, ondje su svi jednaki pa je u sklopu polaganja pojaseva radio sve kao i svaka videća osoba.

– U svom sam slučaju uvijek pokazivao puno više. Ako se trebaju razbiti, na primjer, dvije daske, razbio bih barem tri. Ako se mora pokazati pet tehnika samoobrane, pokazao bih ih barem šest ili sedam. Sve sam radio kao i osobe koje nemaju problema s vidom. Tako bih druge potaknuo na uključivanje u borilačke vještine, naravno, one koji vole takve izazove. Napominjem, mnogi smatraju kako će se ozlijediti u borilačkim vještinama, ali to je kao i u svakom drugom sportu. Čak se više ljudi može ozlijediti u nekom sportu za koji ne biste očekivali da ćete se ozlijediti. Jako malo ljudi u tom svijetu se ozlijedi, osim u ekstremnim slučajevima, riječi su Mirsada Bećirovića.

Osim u taekwondou, nositelj je crnog pojasa u judu, karateu i hapkidu. Isto tako, bio je i u judo, ali i karate reprezentaciji slijepih. Nastupio je na svjetskom prvenstvu u karate katama za Hrvatsku. U judu je bio na svjetskim i europskim prvenstvima te kupovima. Podigao je letvicu te je sudjelovao čak i na judo natjecanjima za veterane s videćim osobama.

Nastupio je i u otvorenom hapkido prvenstvu s videćim osobama u paru gdje su osvojili prvo mjesto u dosta jakoj konkurenciji. Svoje hapkido vještine je demonstrirao i u MMA kavezu protiv tri osobe. U taekwondou je radio 15-ak formi, a svaka forma ima 40-ak elemenata. Sastoje se od napada, okreta, udaraca, obrane, blokada, elemenata, stavova i mnogočega drugog što je zahtjevno i videćim osobama. Ništa to nije predstavljalo ni najmanji problem Bećiroviću jer doista voli i uživa u tome.

Mirsad Bećirović je osvojio prvu medalju u judu za slijepe. Bronca na međunarodnom judo turniru u Litvi 2012.g.

Mirsad Bećirović | Foto: Screenshot Facebook

Kimono je zamijenio plesačkim cipelama

Budući da svaki sport sa sobom nosi potencijalne ozljede, Bećirović ne želi stigmatizirati borilačke vještine kojima se on bavi. Tim je povodom odlučio poručiti nekoliko činjenica obitelji i prijateljima osoba s oštećenjem vida koje bi se htjele time baviti.

– Kad god je prigoda odradimo demonstraciju određene borilačke vještine. Pojedini roditelji su mi znali prići i reći kako su me vidjela njihova djeca da se bavim time kao slijepa osoba, zbog čega su se i oni sami zaljubili u borilačke vještine od malih nogu. U to spadaju i osobe s invaliditetom jer se treninzi za njih pripremaju individualno. Uvijek je potrebno napraviti analizu inicijalnog stanja pojedinca koji se želi nečime baviti, nakon čega slijedi otkrivanje njegove dijagnoze kao i mogućnosti, dodao je Bećirović.

Mnogima je nepojmljivo da osoba koja se bavi borilačkim vještinama zna plesati jer dobar dio ljudi smatra da je riječ o čistom nasilju, a ne vještini. Kao judaš prepoznaje važnost kukova i pravog položaja stopala pa ne čudi da pleše, i to bachatu i salsu.

– To je specifičan slučaj jer, kažem, izgubio sam život s 24 godine. Do tog trenutka sam živio stvarno punim plućima. Čovjek oko 90 posto informacija iz svoje okoline prima putem vida. Bavio sam se borilačkim vještinama i dok sam vidio. Plesom sam se isto tako bavio kao videća osoba jer sam plesao u disko klubovima, na školskim zabavama, priredbama, rođendanima i slično. Jednostavno volim učiti, nadograđivati znanje, volim nova iskustva i izazove. Kada ostanete u potpunosti bez vida, pogotovo ako radite takve zahtjevne plesove, puno je koraka i elemenata te okreta, treba to sve zapamtiti. Treba vam netko tko zna i može to znanje prenijeti. Moja sreća u ovoj nesreći što sam osoba s invaliditetom i što sam u potpunosti slijep je ta što sam kroz udrugu slijepih USKA i SRC Labrador okružen profesionalcima, ljudima koji su u svom poslu stručni, misli Bećirović.

Predsjednik Udruge slijepih USKA Mirsad Bećirović i članica Elena Mrkonja koriste pametni štap WeWalk i običan dugi bijeli štap za osobe s oštećenjem vida.
Revolucija kretanja za slijepe osobe: Pametni štap WeWalk maksimalno olakšava život, a ima i mogućnost govora

Svira čak četiri glazbena instrumenta

Tvrdi kako je maksimalno usredotočen na sve što radi i želi isprobati. S druge strane, svim tim učiteljima i majstorima je bitno što kvalitetnije prenijeti svoje znanje, a poseban izazov im je rad s potpuno slijepom osobom. Kada su shvatili da Bećiroviću leže određene aktivnosti i da je napredak vidljiv, onda su i oni motivirani na daljnje pomicanje granica.

Budući da ples ne ide bez glazbe, Bećirović još od malih nogu i svira. Kroz godine ovladao je s još nekim glazbenim instrumentima. Sada aktivno svira gitaru, harmoniku, klavijature i frulu. U tom svijetu se pronašao jer je, kako tvrdi, glazba je njegova oaza mira. Svaki slobodan trenutak, neovisno je li u veselom ili tužnom raspoloženju, koristi za uživanje u glazbi, sviranju i pjevanju.

– Što se tiče glazbenih žanrova, nemam ograničenja. Uopće mi nije bitno je li riječ o countryju, rocku, popu ili sevdahu. Od naše glazbe volim Azru i Branimira Johnnyja Štulića te Parni Valjak. Ako je u pitanju harmonika, preferiram Halida Bešlića ili nešto sevdaha. Bez glazbe ne mogu jer ne volim biti u tišini. Legnem uz glazbu i znam čak zaspati pa mi cijelu noć svira. Tako puno lakše zaspem i brzo se probudim, ako spavam u tišini. Čim čujem neku pjesmu koja mi se sviđa, odmah je probam odsvirati na nekom od ta četiri glazbena instrumenta, rekao je Bećirović.

Mirsad Bećirović svira akustičnu gitaru

Mirsad Bećirović | Foto: Screenshot Facebook

Najveći problem je zatvaranje u četiri zida

Unatoč sljepoći od 24. godine, što je polovica njegovog  života, ništa ga nije zaustavilo u tome da živi život punim plućima. Iako se nekim od tih aktivnosti bavio dok je još bio videća osoba, postoji cijeli niz u kojima se okušao prvi put nakon što je izgubio vid.

– Fizička aktivnost me održava na životu jer se tako i družim s ljudima. Isprobavam neke stvari koje nisam isprobao dok sam vidio. Ne želim se zatvoriti u četiri zida jer je najveći problem, po mom iskustvu, ako se zatvorite u stan i prepustite nekom sažalijevanju i nemoći. Da budemo iskreni, puno toga ne mogu odraditi sam, ali ako bi imate dobru asistenciju, dobru videću pratnju, dobre mentore i prijatelje i profesionalce s kojima surađujete, vi sve možete što je u granicama prihvatljivoga i kontroliranim uvjetima, tvrdi Mirsad Bećirović.

Prema njegovim riječima, sam gubitak vida mu se dogodio jer je od sedme godine ima dijabetes tipa 1. Kako su mu rekli liječnici, dijabetes je tihi ubojica tako da je oduvijek bila slabija njegova očna pozadina. Uz sve te neprilike, imao je i jednu traumu tako da kada se sve to nagomilalo, tu povratka, nažalost, nije bilo.

– Život svake osobe sa stopostotnim invaliditetom je, bit ću iskren, pakao, ako nemate asistenciju, organizaciju koja stoji iza vas i ljude koji će vas podržati. Meni je život kao osobi s invaliditetom jako težak iako se to možda izvana ne vidi, iskren je bio predsjednik Udruge slijepih USKA.

Ronioc prve zvjezdice i prva slijepa osoba s OWD certifikatom

Bećirović definitivno nije osoba koja voli sjediti u zatvorenom prostoru. Uz rafting, planinarenje, klizanje po ledu, isto tako se okušao i u ronjenju pa je otkrio što znači biti ronioc prve zvjezdice i certifikat OWD (Open Water Diver), koji nikada nije stekla nijedna slijepa osoba.

– Na ronjenje sam otišao sasvim slučajno jer me je prijatelj Mario Tomac, instruktor borilačkih vještina i ronioc, pitao imam li želju probati ronjenje. Tada smo probali roniti u bazenu da bismo vidjeli kako bi to funkcioniralo, nakon čega sam počeo ići na njegove tečajeve. Kada sam naučio teoriju, okušao sam se još jednom u bazenu, ali ovog puta puno dubljem. Nakon toga smo išli roniti u moru kod Rijeke. Ako ronite i slučajno vam maska zapne za nešto i kada ste 10 do 15 metara pod morem, može biti vrlo opasno. Uvijek postoje nepredvidive situacije pa se na tečaju ronjenja uči skidanje i stavljanje maske pod vodom, kao i disanje, objasnio je Mirsad Bećirović.

Na ronjenju je također bio jedina osoba s invaliditetom koja je uz to i slijepa. Ipak, to nije predstavljalo nikakvu prepreku njemu i njegovom instruktoru jer su se pod morem sporazumijevali signalima koje su sami osmislili. Na primjer, instruktor bi mu pokucao dva puta po boci za ronjenje, na što bi se Mirsad odmah pripremio jer je to značilo kako će mu uslijediti signal. Ako bi ga u tom slučaju instruktor uhvatio za palac desne ruke i povukao ga dvaput prema gore, to bi signaliziralo izranjanje.

Mirsad Bećirović sa instruktorom ronjenja Marijom Tomcem i Ninom Skorupan

Mirsad Bećirović | Foto: Screenshot Facebook

Osvojio je Klek i sam vrh Okićke kule

Tu nije bio kraj svim avanturama Mirsada Bećirovića jer se, uz sve navedeno, popeo i na Klek koji je visok 1,181 metar. Nakon toga je osvojio i samoborsko gorje u Okiću, točnije sam vrh Okićke kule. Za sve osobe koje imaju oštećenje vida, a žele se okušati u takvim aktivnostima, Bećirović je poručio da će kroz njih prvenstveno razviti jednu visoku dozu samopouzdanja, ali ih je upozorio da se na tako izazovan put nikako ne pripremaju sami.

– Moja poruka osobama koje ne vide, a žele se baviti, nazovimo ih tako, vizualnim aktivnostima, je ta da će prije svega razviti jedno samopouzdanje. To je moguće ako imate potporu i to radite u kontroliranim uvjetima. Slijepe osobe u Hrvatskoj se inače bave planinarenjem. U mom slučaju, bio sam prva slijepa osoba koja se popela na Klek i Okićku kulu. Uvijek je pametno birati sigurne i poznate staze, a smatram da bi u takvim aktivnostima svaka slijepa osoba trebala imati svoju pratnju.

UNICEF-ovo priznanje Udruzi slijepih USKA na čijem je čelu Bećirović

Ovako svestrana osoba koja je predsjednik udruge slijepih, majstor borilačkih vještina, plesač, glazbenik i avanturist veliku većinu svojih zasluga prepisuje plemenitim ljudima koji mu nesebično pomažu.

– Život je pun iznenađenja. Okružen sam dobrim ljudima i profesionalcima, a jedna od njih je Romiju Radočaj Naglić. Uvijek nas sve podržava, pomaže nam i sama sudjeluje u tim aktivnostima. I ona sama zna reći da kako mi može nešto biti teško kad vidim osobe s invaliditetom i slijepe da nešto tako veliko i hrabro čine. Visoko smo motivirani kada vidimo da i drugi sudjeluju u tome te da ih takve aktivnosti usrećuju. Na primjer, grad Karlovac ima predivno gradsko kupalište Koranu koje je prilagođena osobama s invaliditetom. Sad imamo rampu za spuštanje osoba u invalidskim kolicima i stepenice s ogradom. Preko ljeta idemo s videćom pratnjom i s par vozila pokupimo naše slijepe koji su zainteresirani za kupanje. Njima je to fenomenalan događaj i osjećaj jer su u vodi maksimalno slobodni. Ponekad znamo ponijeti instrumente pa se zabavljamo, a nekoliko puta su nam se pridružili i drugi građani, otkrio je Mirsad Bećirović.

Kako je i sam rekao, jednostavno širimo jednu pozitivnu energiju. Da je njihov trud praćen i nagrađen, dokazuje iduća priča.

– Za aktivnosti kroz vrtiće i naša udrugu je dobila UNICEF-ovu povelju za naj akciju u Hrvatskoj 2009. godine jer smo izradili četiri slikovnice o psima vodičima i njihovim korisnicima. To su stvarni likovi u priči, točnije moja kolegica i ja te naši psi. Ilustrirala je akademska slikarica Aleksandra Goreta. Priče su fenomenalne i prilagođene su dječjoj dobi. Samo priču je pisala profesorica kroatistike Nataša Vojnović. Obišli smo sve karlovačke vrtiće i u gradu Ozlju, Dugoj Resi, Ogulinu, a bili smo i nekoliko puta u zagrebačkim vrtićima. Zvali su nas čak i preko granica Hrvatske, ali nam to, nažalost, vrijeme i sredstva nisu dopustili. Mi vjerujemo da ako jedno dijete aktiviramo ili motiviramo da smo napravili učinili puno, smatra ovaj 49-godišnji gospodin.

Bećirović o mitu prema kojem slijepe osobe imaju izoštrenija preostala osjetila

U određenom dijelu društva prevladava mit prema kojem slijepe osobe ne vide, zbog čega su im se s vremenom izoštrila sva preostala osjetila kao što su njuh, sluh, dodir i okus. Iako to možda ne bi bilo tako loše, Bećirović nam je rekao kako to nije istina, barem u njegovom slučaju.

– U toj situaciji nemate drugi izbor i maksimalno se koristite preostalim osjetilima jer ste koncentrirani na njih. Kada nemate problema s vidom, 90 posto informacija iz okoline primate tim putem, izjasnio se Mirsad Bećirović.

Prema njegovim riječima, slijepe osobe jednostavno moraju drugačije razmišljati i pamtiti stvari.

– Dok šećete gradom kao slijepa osoba, neovisno o tome koristite li se dugim bijelim štapom ili vam pomaže pas vodič, vi primate informacije iz okoline putem sluha, njuha ili nekog predosjećaja. Jednostavnije rečeno, daleko se više oslanjate na sva preostala osjetila. Slijepe osobe nemaju nikakva izoštrena osjetila jer je jednostavno prirodno snalaziti se onako kako možete.

Mirsad Bećirović planinari

Mirsad Bećirović | Foto: Screenshot Facebook

S kolegicom Romijom Radočaj Naglić, koja je ujedno i nositeljica crnog pojasa u juda, Bećirović je nastupio i na Hrvatskom Supertalentu. Ondje su zajedničkim snagama demonstrirali judaška bacanja jer je to prije nekih 15 godina bilo nezamislivo u cijeloj regiji. Tada su se i brojni treneri juda u Hrvatskoj prvi put sreli s time jer do tada nisu imali prilike vidjeti kako je tom borilačkom vještinom ovladala slijepa osoba.

– Preko Supertalenta smo išli upoznati javnost s time i zadovoljni smo jer je bila dobra gledanost. Naravno, to su bili naši prvi koraci i trebalo je proći vremena da ljudi vide kako, osim nekih klasičnih sportova za slijepe poput šaha, kuglanja, pikada i atletike, postoje i drugi sportovi, kazao je Bećirović.

S obzirom na to da je Mirsad Bećirović avanturist koji živi punim plućima, otkrio nam je kako za sada nema neostvarenu želju. Živi u skladu sa svojim mogućnostima, rekao je te u nastavku poručio kako za sve te podvige i avanture postoji vrijeme i mjesto. Ove godine će napuniti pola stoljeća života tako da vjeruje da je već dosta toga odradio.

Ono što je sad njegova životna motivacija, kako kaže, jest prenošenje svog tog znanja i stečenog iskustva na mlađe generacije. Inače, Bećirović je i otac 18-godišnjakinje kojoj želi biti dobar uzor, a vjeruje da zasad i je jer se bavila borilačkim vještinama, glazbom i plesom. Izgleda kako je ljubav prema tim aktivnostima uspješno prenio i na nju.

Osoba s invaliditetom u invalidskim kolicima sjedi u tami okrenuta prema zidu
Stopostotni invalid nam je ispričao svoju priču: 'Informiramo se preko poznanstava s osobama u sličnoj situaciji'

‘Napokon smo dočekali i inkluzivni dodatak’

Budući da je Bećirović kronični bolesnik koji boluje od dijabetesa tipa 1 i umirovljeni dragovoljac Domovinskog rata, pojasnio je kako on gleda na inkluzivni dodatak i smatra li da bi on mogao biti veliki korak naprijed kada je riječ o kvaliteti života osoba s invaliditetom.

Istaknuo je kako već godinama udruge osoba s invaliditetom očekuju taj zakon i određeno financijsko poboljšanje, a početkom ove godine to se konačno i ostvarilo. Jako puno osoba s invaliditetom je sumnjalo u realizaciju toga jer se to godinama čekalo, Bećirovićeve su riječi.

– Kroz svoje nastupe sam uvjeravao osobe s invaliditetom da će se to ovog puta sigurno riješiti i da će ti rezultati doći. Napokon smo to dočekali. Tu su sada udruge osoba s invaliditetom kako bi svojim članovima olakšale ostvarenje tog prava. One bi svojim članovima trebale biti tehnička potpora oko prijevoza, spremanja dokumentacije i slično. U Udruzi slijepih USKA, gdje je on predsjednik, to neprestano čine za svoje članove kako bi im pomogli u ostvarenju što boljeg statusa, zaključio je Mirsad Bećirović.

U pitanju je veliki financijski pomak za osobe s invaliditetom, a Bećirović kao vječni optimist ne gubi nadu i vjeruje da će on mnogima poboljšati kvalitetu života i standarde na koje su dosad nažalost, morali biti priviknuti.

Popularno
Copy link
Powered by Social Snap