Umirovljenice volonterke: ‘Najviše mi je u sjećanju rat kada su prognanici dolazili’
Umirovljenice Ružica Antolić (81) i Jasenka Zdelar (67) veliki su dio svog života posvetile volontiranju, odnosno pomaganju ljudima u potrebi. Dugo su bile aktivne članice ludbreškog Crvenog križa, a posebno su se ispunjeno osjećale kada bi nekome pomogle. Obje se sjećaju teškog ratnog razdoblja kada su bile jako angažirane. Gospođa Ružica sjeća se i kako je lijepo posjetiti stariju osobu, donijeti joj kolače. Jasenka je istaknula da čovjeku uvijek treba pomoći kad je u nevolji te da je osjećaj zahvalnosti ‘plaća’.
Umirovljenica Jasenka Zdelar | Foto: Crveni križ/Canva
Umirovljenica Ružica Antolić (81) počela je volontirati davno, točnije još u srednjoj školi, a ispričala nam je kako je uvijek voljela ‘priskočiti’ u pomoć. Osim 81-godišnje Ružice pričali smo i sa 67-godišnjom umirovljenicom Jasenkom Zdelar koja je dio svog života također posvetila pomaganju drugima i dugo bila članica Crvenog križa. Pomagati je važno, a na to nas podsjeća i Međunarodni dan međusobnog pomaganja koji je 26. listopada. Umirovljenice su se složile da načelo ‘dobro se dobrim vraća’ itekako vrijedi.
‘Skupljali smo potrebitima što je trebalo’
Pomagali su starijim osobama kojima je trebalo, skupljali pomoć, kako nam je ispričala gospođa Ružica, bili su to početci, tako se onda 60-ih radilo u Crvenom križu. Umirovljenica Ružica bila je i predsjednica Gradske organizacije za cijelu ludbrešku regiju, obilazili su ljude po svim selima, imali zajedničke susrete i dogovarali sve što je potrebno.
– Skupljali smo potrebitima što je trebalo, dobrovoljno darivanje krvi smo imali preko Gradske organizacije, skupljanje potrepština i novca za one koji trebaju. Bilo je i starijih bolesnih osoba kojima je netko trebao pružiti pomoć, recimo nacijepati drva ili eventualno nešto drugo pomoći. Sad sve dalje, kad gledam od 60-ih nadalje, sve je više potreba. Sad imamo gerontodomaćice, ali nekada smo 90-ih godina već imali pomoć u kući koju je organizirao Grad Ludbreg i tako smo plaćali gerontodomaćice. Ne znam je li to nekada bilo uopće u drugim dijelovima Hrvatske, rekla je umirovljenica.
Umirovljenica Ružica Antolić | Foto: Crveni križ Ludbreg
‘Lijepo je kad posjetite nekoga starijeg, spečete mu kolače’
Za vrijeme rata pomagali su izbjeglicama i smještali ih, imali su dobar odnos s prijateljima iz Njemačke pa su tako organizirali i humanitarne pomoći. To je bilo teško razdoblje, a sad kasnije je to počelo organizirano, kao recimo preko gerontodomaćica. Spomenula je kako je prema darivanju krvi Ludbreg možda i najbolji u Hrvatskoj. Umirovljenica je i sama do prije nekoliko godina davala krv, a onda je zbog bolesti prestala. Umirovljenik Josip je krv donirao čak 87 puta, a o tome više pročitajte ovdje.
– Osjećaš se ispunjeno, da pomažeš onima kojima je to potrebno, priskočiš tamo gdje je nekome potrebno. U posljednje vrijeme dosta toga ima, nisu više familije kao nekada, da se vodi briga o roditeljima, ima dosta domaćinstava u kojima djeca odu pa roditelji ostanu sami, tu se onda priskoči gdje se može priskočiti, da ih se posjeti. Nekada su bila druženja, zajedništvo, toga sad ima sve manje. Lijepo je kad posjetite nekoga starijeg, spečete kolače pa mu odnesete. Posjetiš i nacijepaš drva, to smo prije mi volonteri delali. Dobro je pružiti dobro, uvijek se čovjek osjeća ispunjenim. Već sam ja sada u godinama, ali lijepo je, sretneš nekoga tko ti zahvali, osjećaš se ispunjeno jer si nekome pomagao, uljepšao život, objasnila nam je umirovljenica Ružica.
‘Potaknula me ljubav prema ljudima’
Umirovljenica Jasenka Zdelar bila je aktivna volonterka Crvenog križa posebno 90-ih godina za vrijeme rata. Počela je volontirati krajem 80-ih godina pa sve do pred jedno pet, šest godina bila je još uvijek aktivni volonter. Sada je i Crveni križ drukčiji, recimo projekt Zaželi je tu. Nekada je više bila uključena ljudska strana, kako je istaknula, danas je više novac, a nekada je čovjek čovjeku bio bliži. Umirovljenica Nada dio je projekta Zaželi, a više nam je o tome rekla u ovom tekstu.
– Potaknula me ljubav prema ljudima, uvijek u ljudima gledam dobro, vjerujem im, lijepo mi je kad mogu nekome pomoći. Najviše mi je u sjećanju ratno razdoblje kada su prognanici dolazili, kada smo ih smještali, kada smo za njih skupljali pomoć i hranu. Tu su bili smješteni u jednom objektu kod nas, bilo je puno žena s malom djecom, pa smo skupljale svaku večer mlijeko jer u ono vrijeme gotovo svaka kuća tu kod nas u selu imala je krave. Vozile smo po 20 litara mlijeka da bi žene imale za djecu i ovako hranu. Sve se to radilo s takvom voljom, to vas onda ispuni, kad vidite da nekome možete pomoći, ispričala je umirovljenica Jasenka.
Umirovljenica Jasenka volontirala i za vrijeme rata
Rekla je kako su prognanici najviše dolazili iz Otoka, Vukovara, ali i iz Bosne gdje je sada Republika Srpska, bili su po kućama, ljudi su ih primali. Vozili su ih autobusima u Varaždin na vlak za Njemačku, puno njih je otišlo, kako nam je kazala. Puno je hrane i odjeće dolazilo izvana pa se to dijelilo, a bilo je i starijih ljudi koji su se jedva kretali. Najviše pamti vrijeme Oluje, onda su išli u Topusko na mjesto predaje da pokušaju razgovarati s ljudima koji su krenuli za Srbiju.
– Vidjela sam kolone i ljude na traktorima i bilo mi je jako žao, to su bili Srbi koji su odlazili za Srbiju. Nisam vidjela uživo naše Hrvate iz Vukovara, ali ovo jesam i ovo mi je bilo strašno. Na koje kakvim traktorima, žene, djeca. Dijelili smo im letke gdje ih predsjednik Tuđman poziva da ostanu u Hrvatskoj. Dvoje su ostali tu, a neki su rekli da ne znaju ni pročitati latinicu. To vam ostane, čitav život vas prati, strašno je to, ljudi su ljudi. Meni je bilo žao tih ljudi, oni nisu bili krivi, njihovi su ih tjerali da moraju otići. Dijelili smo im vodu i hranu, to su uzimali i odlazili, ispričala je.
-
- Umirovljenica Jasenka Zdelar | Foto: Crveni križ Ludbreg
-
- Umirovljenica Jasenka sa sestrom u Poljskoj | Foto: Privatna arhiva
‘Čovjeku uvijek treba pomoći kad je u nevolji’
Umirovljenica Jasenka bila je i načelnica općine Veli Bukovec kod Ludbrega, ali je to radila volonterski. Istovremena je bila u radnom odnosu i volontirala bez naknade. Volontiranje je dok se ne traži novčana naknada ni protuusluga, a Jasenka je uvijek nastojala dati sve od sebe.
– Danas kažu volonter, a uzme si 1.000 eura naknadu. To za mene nije volonter, možeš biti u radnom odnosu i biti volonter. Pitaju nekad isplati li se to, ali u životu ti se kad-tad obrate ljudi kojima si pomogao pa se ja često ni ne sjećam da sam pomogla, a onda mi se dođu zahvaliti da sam puno pomogla. Volontiranje čovjeka ispuni i kad-tad osjeti zahvalnost. Poručila bih drugima da se bave volontiranjem i da pomažu jedni drugima, bez obzira na nacionalnost, boju kože i sve, čovjeku uvijek treba pomoći kad je u nevolji, to je i kršćansko načelo, rekla je umirovljenica Jasenka.
Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.
