Neke priče ostavljaju nas bez daha, a činjenica da su njihovi kreatori obični ljudi iz susjedstva daju im onu pravu čaroliju. Među njih spada i umirovljenik Josip Žanić koji je vlastitim rukama, ciglu po ciglu i crijep po crijep, stvorio vjernu rekonstrukciju rodne kuće pokojne supruge Marije.
Repliku ženine kuće poklonio je osnovnoj školi (foto: OŠ Komarevo)
Minijaturnih replika nebrojeno je mnogo, ali malo koja može se mjeriti s onom 78-godišnjeg Josipa Žanića koji je vođen iskrenom ljubavlju izradio vjernu rekonstrukciju obiteljskog doma pokojne supruge Marije iz Hrvatskog Čuntića. Da bi stvar bila bolja, maketu je načinio tek prema ženinim pričama iz djetinjstva, jer slike nije bilo. Sve to nije umanjilo konačni rezultat pa je Josip iz Novog Sela pokraj Siska vještih ruku krenuo u izradu minijaturnog građevinskog materijala, opeke i crijepa, za što je prvo trebalo načiniti alat. Rezultat svega je metar dugačka, 45 centimetara široka i 70 centimetara do u najsitnije detalje namještena prizemnica s okućnicom, za čiji je pomični krov izradio više od 1.300 crjepova, dok cigle – nije brojao.
-
- Unutra je starinska škirnja, ormari…
-
- A tu su i kreveti s narodnim prekrivačima
-
- Zid je ukrasio i fotografijom
-
- Josip je sve izradio ručno sam
-
- Na uređenju je radio godinama
-
- Postavio je i minijaturni namještaj
Želio nešto ostaviti iza sebe
„Sve je počelo još 1998. godine nakon ženine smrti. Konstrukciju sam završio ugrubo kroz nekoliko mjeseci, ali na detaljima i uređenju unutrašnjosti radio sam godinama nakon toga. Namučio sam se oko drvenih prozora s pravim staklom, a crjepove sam izradio uz pomoć topa kakvim se inače prave kobasice. Ostao sam sam, djece nismo imali i htio sam napraviti nešto za pokojnu suprugu što će ostati kao trajna uspomena“ – rekao nam je još 2012. Josip kada smo ga posjetili u njegovu samačkom kućanstvu.
No, ostali smo iznenađeni kada smo ovih dana čuli da je svoju unikatnu drvenu kućicu odlučio tijekom blagdana pokloniti obližnjoj osnovnoj školi u Komarevu. Jer, nije to samo maketa neke kuće, nego topli dom koji vas u svoju udobnost poziva već izvana pripremljenim papučama, svježe opranim vešom koji se suši, nacijepanim drvima, bunarom sa staklenim dnom uz koji odmaraju baka i djed… A iza zastora prava je kuhinja s drvenim stolom i soba sa starom škrinjom, heklanim stolnjacima, vretenom, narodnim prekrivačima na starinskim krevetima te ormarima. Vjernih detalja koji vraćaju u život nekadašnjeg sela nebrojeno je mnogo. Sve ih je ručno izrezbario i iskovao junak naše priče, a talent je otkrio još u djetinjstvu. Stvarati je tako počeo uz djeda iz Like koji je bio kovač. Dok je u Rafineriji za kruh zarađivao kao kemičar, rukotvorina se nikada nije ostavljao, a mnoge od njih preko prijatelja i rodbine obišle su svijet. Ima tu svega, od panjeva s minijaturnom sjekirom, drvenih gljiva, posuda za čaše… Sve što izradi, Josip rado i daje. Isto je sada učinio i sa svojim remek djelom. Naime, pritisnut godinama i bolešću, počeo je razmišljati što će biti s kućicom kada i njegovo vrijeme dođe, jer potomaka nemaju. Nije želio da ona završi na nekom otpadu, već je odlučio smjestiti je na mjesto koje će još generacijama pričati njezinu priču.
Pogled u neki drugi svijet
„Od susjede Danijele Ovanin, čija djeca pohađaju osnovnu školu Komarevo saznao je da njezini učenici i djelatnici njeguju tradiciju i žive narodne običaje. I tako je došao na ideju da kućicu, u koju je smjestio sve uspomene i sjećanja na svoju suprugu, pokloni našoj školi. Kad se otvore vrata i prozori kuće pogled nas vraća u jedan drugi svijet, svijet naših baka i djedova. U njoj se nalaze drveni kreveti presvučeni narodnim pokrivačima, starinski ormari, stara škrinja puna fotografija, drveni namještaj u kuhinji te mnogo predmeta koje su ljudi u to vrijeme koristili. Ispred kuće nalazi se prekrasan zidani bunar, panj sa sjekirom, kola i drvene papuče na ulazu u kuću. Učenici i djelatnici neizmjerno su zahvalni gospodinu Josipu Žaniću na ovom prekrasnom poklonu- rekla je ravnateljica OŠ Komarevo, Gordana Vasić koja nam je ustupila i fotografije.
Za Josipa Žanića organizirali su i zajednički blagdanski ručak kako bi osjetio da nije sam i da će u njihovoj školi uvijek biti – dobrodošao.
