[Moji korijeni] Darko Domijan: U moje vrijeme bilo je sasvim normalno od profesora dobiti pet packi po ruci

U vrijeme njegovog odrastanja bilo je fakinarija, manguparija, ali se držalo reda. Znalo se kad možeš navečer doći doma, o ocjenama i ponašanju je ovisilo možeš li uopće van ili si u kazni dva, tri dana. Klinci su danas zaštićeni čak i od vlastitih roditelja. Maloljetnik si može uzeti odvjetnika, a o šibi ili ravnalu, stajanju u kutu, smije se, da ne pričamo…

– S odlaskom na studij u Zagrebu, mama se nekako nosila, jer sam svaki drugi dan bio u Karlovcu, zvao ju treba li što, trčao, skakao… . Kad sam išao u vojsku bilo joj je teško, a moje osamostaljenje joj je teško palo. Ostala je sama. Cijeli život je bila sa mnom i odjednom mene nema – rekao je Darko Domijan.

Odrastao je samo s mamom i uz nju je bio silno vezan. No, kad bi njezine prijateljice dolazile na kavicu, na malo razgovora… sjedio je pored i šutio. Dok su one pričale, nije mogao sudjelovati u razgovorima, upadati im u riječ, nije mu to ni palo na pamet. Kad je bio pri kraju osnovne škole te, kako ih naziva, bapske priče, uopće ga nisu zanimale. Izašao je s prijateljima. Obiteljska druženja ne pamti, kao ni otvorenost s majkom. Ni pomisliti, prisjeća se, da joj kaže kako mu se sviđa neka djevojka. Kamoli dalje.

– Druga vremena su bila, znatno strožeg odgoja nego danas. Roditelji nisu bili prijatelji, nego roditelji. I prema njima se tako ponašalo, a razgovori o prvim ljubavima ostavljali su se za ekipu. Svi smo imali osjećaja za roditelje, starije uopćeno. Bilo je fakinarija, manguparija, ali se držalo reda. Znalo se kad možeš navečer doći doma, o ocjenama i ponašanju je ovisilo možeš li uopće van ili si u kazni dva, tri dana. Iako se, istina, uvijek popuštalo – priča Domijan.

Njegovo se odrastanje ne može usporediti s današnjom mladosti. Djeca, mladi danas su drugačije odgajani, a i pravila u društvu su se promijenila. Klinci su zaštićeni čak i od vlastitih roditelja. Maloljetnik si danas može uzeti odvjetnika, a o šibi ili stajanju u kutu, smije se, da ne pričamo.

– U moje vrijeme šiba je bila normalna odgojna mjera, ne samo od roditelja nego i profesora. Nisi bez posljedica mogao nešto zabrljati s nastavnikom, reći mu nešto neprimjereno. Nismo dobivali batine, ali packe ravnalom da. Morali smo pružiti ruku i otrpjeti pet komada. Boljelo je, peklo, ali poslije smo se svi šalili na taj račun. I rijetko tko se opametio, i dalje smo radili iste gluposti – govori.

Radi glazbe sam se ispisao iz gimnazije

Kad bi razmišljao na glas o budućnosti, srednjoj školi, mama bi mu znala reći “Nemoj to”. Ponavljala je “Prvo osnovna, pa gimnazija, a dalje ćemo vidjeti”. S 12, 13 godina kad se bliži kraj osnovne i mora se razmišljati kako dalje, u Darkov se život umiješala glazba. Krenuo je u gimnaziju, prekinuo i prebacio se u glazbenu školu.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Tamo je već bili moja ekipa iz osnovne i sve je krenulo u drugom smjeru. Mami je to napuštanje gimnazije bilo dosta šokantno. I tete, ujak, starije sestrične… svi su ponavljali “Što ćeš s tim? To je nesigurno, sviraš violončelo, kakav umjetnik, daj nešto konkretno…”, ali nisu mogli utjecati, zabraniti mi. Nitko me nije mogao zaustaviti – prisjeća se.

Uspješan glazbenik postao je i uspješan odvjetnik; Foto Privatni album

Po završetku srednje glazbene, 1972. je upisao Glazbenu akademiju u Zagrebu. Samo dvije godine kasnije snimio je “Stani bar na tren”, svoju prvu ploču. Krenuli su intervjui, pozivi da se sasvim preseli u Zagreb. Zabavna glazba počela mu je oduzimati puno vremena, odnosno više nije redovito svirao violončelo, niti odlazio na Akademiju. Morao je odlučiti što dalje. I odabrao je estradu. Uslijedili su hitovi “Ulica jorgovana”, “Sedam suza”…. Nije mogao normalno prošetati gradom, ali ta ga zaustavljanja nisu smetala i nije ih izbjegavao. Nikad, kaže, nije glumio zvijezdu. Volio je ići i na plac, u mesnicu, u dućan. Prepoznavali su ga i to mu je bilo drago.

Singlica „Ulica jorgovana“ prodala se u 100.000. Kasniji album „Put u raj“ s megahitom „Sedam suza“ imao je tiražu od 170.000, a „Ruže u snijegu“ prodao se u više od 250.000 primjeraka. Time je Domijan postao jedan od najtiražnijih pjevača bivše zemlje. Danas ne zna objasniti kako je izdržavao takav tempo nastupa. Primjerice, doček Nove godine u Stubičkim Toplicama trajao je tri noći. I to do 5.30 u jutro. Drugi dan je mislio kako su ljudi umorni pa sljedeće noći neće izdržati tako dugo. A ono, bilo je još duže. Pa treći dan opet, ponadao se „valjda će biti kraće“, no bilo je samo jedan sat kraće.

Mama mi nije znala pokazati koliko se ponosi mnome

– Ni danas ne razumijem kako sam izdržao. Ok, bio sam mlađi, u kondiciji, ali unatoč svemu… ali trebalo je i tad čuvati glas. Pamtim da su svi pjevali, a bila je i dobra zarada. Nitko si nije mogao dopustiti da kaže “Ove godine neću pjevati, ostajem doma” – priča Darko.

Pamti da je hotelski bar bio pun gostiju koji su nastavljali slaviti još od prošle noći, orila se pjesma po hodnicima, barovima, a on je sjedio u hotelskoj sobi. Jer, da se spustio, ne bi mogao pobjeći. Zvali bi ga da im se pridruži, a Darko je morao izbjegavati susrete da ga netko ne uhvati, da ne zaglibi, jer preda njim su bila još dva nastupa.

Njegova majka je bila sretna i zadovoljna takvim uspjesima, ali nikad nije znala pokazati osjećaje, barem ne u toj mjeri kojoj sam očekivao.

– Mislio sam da će skakati od veselja. I bilo joj je drago, ali nije znala to pokazati, izreći. Poslije sam i ja to shvatio, jer sam i sam takav. Prenijela je to na mene pa sam se zatekao da neki put nisam znao pokazati veselje, ponos prema svojoj djeci. I počeo sam se sam korigirati. Bila je jako vezana uz mene. Teško se nosila s putovanjima, izbivanjima iz kuće, dolascima u zoru… stalno je bila u pretjeranom, iracionalnom strahu, zabrinutosti, a ja sam bio neukrotiv – govori Darko.

Kad ga je euforija uspjeha prošla, kad je ušao u zreliju dob, razmišljao je što dalje. Žalio je što nije završio fakultet, Akademiju, ili bilo koji drugi. Odluka da upiše studij prava pala je u vojsci. Bilo je to, govori, pomalo i pod utjecajem društva, jer je živio okružen odvjetnicima koji su ga inficirali sporovima, slučajevima. Zvučalo mu je zanimljivo, po izlasku iz vojske, odlučio je upisati pravo.

Ne želim govoriti ‘u moje je vrijeme sve bilo bolje’

– Mislio sam da mogu učiti kad poželim, da pravo ne moram kao violončelo vježbati svaki dan, odnosno da učenje mogu uskladiti s koncertima, s estradom. Tako je i bilo, ali rastegao sam studij. Što zbog djece, što zbog turneja, ali završio sam. Došao je kraj – kaže.

U vrijeme “Ulice jorgovana” nije mogao mirno šetati ulicom, Foto: Privatni album

Dok govori o svojoj i današnjoj mladosti, prisjeti se vremena kad je kao klinac slušao starije kako ukazuju “Ova djeca danas su razularena, u naše je vrijeme bilo bolje”. Sad, kaže, i on to priča, a ne želi, jer svako vrijeme nosi svoje. Usjekla su mu se u sjećanje majčini savjete “Uči, uči, školuj se, nemoj biti kao ja, običan radnik”. Mama je, naime, bila švelja, u tvornici je šivala za mašinom i jako joj je bilo važno da se Darko obrazuje. I naravno, da ne sudjeluje u nepodopštinama, ne daj Bože da završi u popravnom domu. Ništa od toga Domijan nije prenio na svoje tri kćeri.

– Najvažnije mi je bilo da se školuju, da odrastaju u normalnom okruženju, da sve ima svoj tijek: Osnovna, prijateljice, igranje, pa srednja, prva zaljubljivanja, izlasci… Bilo mi je dosta nespretno postaviti se prema njima. Ženska djeca, a shvaćanja su počela biti slobodnija nego u moje vrijeme. Znao sam se šaliti i reći im “Tamo do prve bandere možeš s dečkom, dalje ne”. Neki put su to preozbiljno shvatile. Teško je bilo davati im savjete, jer društvo se u puno većoj mjeri uplelo u odgoj djece nego onda – govori.

Dodaje da je i radno vrijeme roditelja je drugačije. Njegova mama radila je od 6 do 14 i imala je cijelo popodne za njega, kuću, njih. Danas nikog nema doma prije 18 sati, a i kad dođu, opet ih doma čeka posao.

Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:

Ibrica Jusić: Ako nismo došli doma do 22 sata, spavali bi na ulici jer vrata su se zaključavala

Davor Radolfi: Odgovaranja starijima, neposlusi, ‘ovo želim, ovo ne želim jesti’…bili su neoprostivi

Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi

Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija

Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili

Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…

Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu

Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike

Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa

Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake