Preko usamljenih staraca do nekretnine: Dobre i loše strane ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

“Imamo ženu koja se brine o nama i ostavit ćemo joj kuću nakon smrti”, kažu umirovljenici iz Mostara koji su sklopili ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Sve je to divno i krasno dok funkcionira onako kako bi trebalo, ali postoji i mračna strana priče o kojoj se puno ne priča.

Tužna je sudbina starijih ljudi koji nemaju članove obitelji ili šire rodbine tko će se brinuti o njima u posljednjim godinama života. Srećom ili nesrećom, tu su ugovori o dosmrtnom uzdržavanju.

Najčešće ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklapa starija osoba ili par s mlađom osobom, a ta mlađa osoba se obavezuje da će im osigurati hranu, lijekove, obuću, odjeću i da će im pomagati u svakodnevnom životu, piše vecernji.ba. Naravno, ne rade to iz čistog altruizma nego kako bi nasljedili imovinu starijih ljudi, najčešće nekretninu.

Ti meni, ja tebi

I to je u redu, prvenstveno ako onaj koji uzdržava ispunjava sve svoje obaveze, a umirovljenicima tako i tako nekretnina neće biti od koristi kada odu na onaj svijet.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

“Supruga i ja već godinama smo bolesni, liječenja su skupa, a mirovina mala. Srećom, imamo jednu divnu ženu koja se brine o nama. Svaki dan nam dođe očistiti, skuhati i uraditi po kući sve što treba, zadovoljni smo s njom i ovu kuću koju imamo nakon smrti ostavit ćemo njoj”, ispričao je za Večernji list BiH jedan stariji Mostarac.

On i supruga nemaju djecu, a još jedna dobra stvar je i dugogodišnje poznanstvo između para i žene koje ih uzdržava.

Osobe srednje životne dobi sve teže dolaze do nekretnina pa ni podatak o sve više ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ne bi trebao biti iznenađenje. Iako zakonski nasljednici (šira rodbina) često pokreću tužbe zbog ovakvih slučajeva, na sudu u pravilu gube.

Ponekad u ugovorima o uzdržavanju stoji i da skrbnik mora i živjeti s primateljem uzdržavanja – mnogi stariji ljudi to ne žele, žele živjeti samostalno koliko god mogu.

Naizgled dobra opcija za sve

Uvijek treba dobro razmisliti s kime se sklapa ugovor. Najčešće se radi o široj rodbini, bratićima, sestričnama ili nećacima. Čak i ako nisu u rodu, veže ih neko poznanstvo prije nego što su sklopili ugovor.

U Federaciji BiH samo u 2017. godini sklopljeno je 1911 ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a pravila se razlikuju od ugovora do ugovora.

“Trenutačno najisplativija investicija je uzdržavanje starih i iznemoglih da se dođe do stana. Cijena stanova po m2 trenutačno je viša od 2000 konvertibilnih maraka, tako da je nemoguće čovjek sa srednjim primanjima doći do nekretnine”, komentira za Večernji jedan Sarajlija.

Djeca i rodbina se starijih sjeti tek nakon njihove smrti kada treba raspodijeliti njihovu imovinu, ali ako je sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, trud će im biti uzaludan.

“Žalosno je koliko starih osoba živi samo bez uvjeta za život, a djeca se rasula po svijetu. Ugovori o uzdržavanju su dobra opcija za sve. Starije osobe imaju brigu koju trebaju, a mladi dođu do stana koji na drugi način ne bi mogli priuštiti”, ispričala je srednjovjekovna gospođa novinarima Večernjeg.

Postoji i mračna strana priče

Iako je ovaj dio priče poprilično anegdotalan, sigurno se diljem Hrvatske događaju ovakve stvari.

Otprilike 15 kilometara zapadno od Osijeka, nalazi se vikend naselje Nehaj. U pitomoj šumi na južnoj obali Drave nalazi se 80-ak vikendica. Nešto manje od pola njih je stalno naseljeno, mahom umirovljenicima koji uživaju u prirodi i miru.

U Nehaju sam upoznao jednu vedru umirovljenicu koja tamo živi posljednjih deset godina. Zamolila me da joj pomognem ponijeti ljestve natrag u kuću. Stara je i pitao sam je što je uopće radila s tim ljestvama, a ona mi je rekla da je očekivala “gosta” koji bi trebao doći i popraviti dio krova koji prokišnjava. Ona im je pripremila ljestve, a oni se nisu ni pojavili. Taj “gost” nije bio nikakav majstor dobročinitelj, nego osoba s kojom je ona potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

Ugovor su potpisali prije nekoliko godina, nakon što je postala udovica. S tim da su se odmah u startu zamijenili za nekretnine – oni su dobili stan u Osijeku, a ona vikendicu u Nehaju. Pitao sam je koliko često dolaze, a ona mi se pojadala da dolaze sve rijeđe. Stara je i ne zanima ju ulaziti u pravnu bitku, ali je ogorčena jer se obitelj koja bi ju trebala uzdržavati često ogluši na njene molbe.

Problem s ovakvim slučajevima je upravo u njihovoj “nevidljivosti”. Ako je u ovom slučaju bilo zanemarivanja obećane skrbi prema umirovljenici, ona bi trebala imati pravo na neku vrstu odštete. Inače bi se jedan, barem na papiru, “fer” dogovor mogao pretvoriti u čisto iskorištavanje umirovljenika, njihovih prava i imovine.