Od II. stupa imate koristi čak i ako ga se odreknete, a bome ima i država

Josip Mihaljević
5. travnja 2022.
Novosti
A- A+

Iako Hrvatskoj tek kroz 10 do 20 godina dolazi razdoblje u kojem će se sa sigurnošću moći utvrditi je li uvođenje obveznog II. stupa mirovinske štednje bio dobar ili loš potez, u ovom trenutku od njega koristi imaju čak i oni koji ga se odreknu, a bome i država. Država je mirovinskom reformom 2019. godine omogućila “povratak” u prvi stup i onima koji su imali štednju u drugom stupu i to je u ovom trenutku većinski odabir umirovljenika koji sada idu u mirovinu. No, čak i u slučaju da se odreknu kombinirane mirovine od nje imaju koristi.

Ilustracija: Mirovina.hr/Pixabay

Jučer smo objavili tekst o hipotetskoj Mariji, 63-godišnjoj ženi s 40 godina staža koja odlazi u mirovinu s prosječnom plaćom od 7.056 kuna. Marija je primjer iz brošure Zavoda za mirovinsko osiguranje ‘Mirovinski vodič za građane’ u kojem se, između ostaloga, objašnjava glavni izbor kod odlaska u mirovinu, onaj između mirovine samo iz prvog stupa i kombinirane mirovine (I. + II. stup).

Tekst, u kojem se objašnjavaju njeni izbori, mogućnosti te izračunava buduća mirovina možete pročitati OVDJE. Puni primjer iz brošure Zavoda za mirovinsko osiguranje možete pronaći OVDJE.

Reforma iz 2019. godine omogućila povratak prvom stupu

Mogućnost izbora između navedene dvije vrste mirovina uvedena je stupanjem na snagu mirovinske reforme iz 2019. godine. Kod samog donošenja reforme bivši ministar rada Marko Pavić vrludao je između nekoliko scenarija, a neki od njih prijetili su potpunom urušavanju II. stupa. Velika bitka vodila se oko famoznog dodatka od 27 %, danas sastavnog dijela mirovine.

Prije nego što uđemo u detalje, napomenimo da se odabir kombinirane mirovine u pravilu isplati ljudima s nešto većim plaćama, a isključivi povratak u prvi stup onima s nešto nižim plaćama. Oko toga ne bi trebalo biti dileme.

Danas je na snazi kompromisno rješenje koje ipak ponešto ide u korist onima koji biraju prvi stup. Njima se dodatak od 27 % uračunava na čitav iznos mirovine iz prvog stupa i za cijeli radni staž. Što se tiče onih koji biraju kombiniranu mirovinu, oni će dobiti dodatak od 27 % na staž koji su ostvarili do 1. siječnja 2002. godine (kada je uveden II. stup), a za staž ostvaren nakon tog datuma dobit će dodatak od 20,25 %. 

Kako izgleda prebacivanje sredstava u iz II. u I. stup?

Drugi stup predstavlja individualnu kapitaliziranu štednju. Pet posto vaše bruto plaće odlazi u jedan od četiri mirovinska fonda, na vaš osobni račun. Mirovinci tijekom vašeg radnog vijeka skupljaju vaše doprinose, plasiraju ih u sumi na financijska tržišta i tako zarađuju prinose. Sada idemo vidjeti kako izgleda prebacivanje novca iz II. stupa u I. stup, citiramo brošuru HZMO-a:

starija zena
Marija (63) ima 40 godina radnog staža i plaću 7.056 kuna: Evo izračuna mirovine

“Hoće li Marija izgubiti novac koji je ulagala u drugi stup? Odgovor je – NE. Ako odabere primati mirovinu iz prvog stupa, njoj će se cjelokupan novac iz drugog stupa prenijeti u državni proračun i primat će iznos kao da je cijeli život uplaćivala samo u prvi stup. U tom slučaju iznos koji je Mariji izračunan iz prvog stupa uvećava se za 27 %”, stoji u primjeru Zavoda za mirovinsko osiguranje.

Međutim, Marija će u državni proračun i u pogledu ostvarivanja svoje mirovine prenijeti ne samo sve svoje uplate u II. stup, nego i ostvarene prinose. Drugi stup nije čarapa ili madrac da 500 kuna kojeg stavite unutra i za 40 godina bude 500 kuna. Prosječan prinos domaćih fondova procjenjuje se na oko 5,5 posto godišnje pa će naša Marija u državni proračun uplatiti više nego što je uplatila u II. stup.

Marijina plaća iznosi 10.000 kuna bruto (7.056 kuna neto). Tijekom radnog staža svakoga mjeseca u I. stup uplati 1.500, a u II. stup 500 kuna mirovinskih doprinosa. Ako to radi 40 godina, u drugom stupu će nagomilati 240.000 kuna uplata. Međutim, iznos u drugom stupu tada će joj biti znatno veći jer na sve te uplate treba uračunati i prinose. Tako da će u trenutku odabira povratka u prvi stup u državni proračun, za potrebe određivanja mirovine, Marija uplatiti više nego što bi uplatila da je doista “cijeli život uplaćivala samo u prvi stup”. Temeljem toga, naravno, dobit će i nešto veću mirovinu.

Nestić: Od prinosa mirovinskih fondova najveću korist ima sama država

O ovome mehanizmu pitali smo profesora Danijela Nestića s Ekonomskog instituta u Zagrebu koji se u profesionalnom radu bavi sustavim mirovinskog osiguranja.

Pogledajte 13 reformskih prijedloga za veće mirovine u Hrvatskoj

Za početak, ako se fokusiramo samo na činjenicu prijenosa cjelokupnog iznosa ušteđenog u drugom stupu, mislim da tu nema ništa sporno samo za sebe. Svako drugo rješenje bi bilo lošije, odnosno problematičnije.  Naime, država, odnosno HZMO preuzima na sebe buduću isplatu pune mirovine, a ona je očito povoljnija za korisnika mirovine uz sadašnje propise, tako da on/ona nisu oštećeni”, započinje Nestić.

Ipak, ističe da ovdje ipak postoji sustavni problem – pita se koja je svrha mirovinske štednje u drugom stupu ako trenutačno najveću korist od tog prinosa ima država.

“Pa to nije svrha mirovinske štednje. Uz pravilno podešen sustav, koristi od prinosa bi trebali imati svi umirovljenici koji su bili članovi nekog od mirovinskih fondova. Kada bi se pravilno uredilo pitanje dodatka na mirovinu od 27%, te na odgovarajući način riješilo pitanje najniže mirovine, već to bi učinilo da je „povratak“ u prvi stup nepotreban, pa bi se ta opcija mogla izbrisati iz zakona tako da koristi od prinosa isključivo ostaju umirovljenicima”, nastavlja Nestić.

Korist od prinosa moraju imati članovi, budući umirovljenici

Nestić argumentira kako država zapravo zbog oportunitetnog troška tehnički treba imati pravo na prinos mirovinskih fondova:

“Jedan pogled na te stvari slijedeći: da je država imala tih 500 kuna prije 10 godina, ona bi ih mogla uložiti u razvoj ekonomije, povećati GDP, što će povećati plaće, a što je onda povećati i prihode od poreza i doprinosa. Na taj način bi i država sama od tih 500 kuna mogla napraviti više, imati neki prinos koji se implicitno mjeri rastom BDP-a ili rastom plaća. Zato je u redu da kada povlači ušteđeni novac iz fondova i preuzima obvezu isplate mirovine, država dobije više od onih 500 kuna od prije 10 godina”, objašnjava Nestić.

No, tu je i druga, lošija strana priče:

“Drugi pogled na istu stvar je ako znamo da državi treba tih 500 kuna od prije 10 godina kako bi isplatila tadašnje mirovine. Kako ih nema, ona se zadužuje na financijskom tržištu i za to mora platiti kamate. Kad to uzmemo u obzir onda opet proizlazi da za propuštenih 500 kuna od prije 10 godina, država prilikom povratka mora dobiti i nadoknadu kamata koje je platila na dug. I iz takvog gledanja proizlazi da je u redu da se prilikom povratka sredstava u prvi stup preuzme i prinos koji su mirovinski fondovi ostvarili jer on kompenzira za a) propušteni rast i b) troškove kamata. Ovo je školski primjer, jer nema propuštenog rasta, ono što nije investirala država, investirali su fondovi i vjerojatno omogućili još brži rast BDP-a. A kamate koje plaća država su manje od prinosa fondova. Dakle, sve dok je prinos fondova veći od kamate na državni dug, odnosno od rasta plaća, mirovinski fondovi itekako imaju smisla i potrebe”, objašnjava Nestić.

Ipak, jasan je oko jedne stvari – koristi od prinosa moraju ići umirovljenicima, a ne državi. U protivnom nam prijeti da nam se mirovinski fondovi koji bi trebali biti u službi osiguranika ne pretvore u neku vrstu državnih investicijskih fondova.

“HZMO je integriran u državni proračun, svejedno je odakle se isplaćuje mirovina”

Nestiću smo postavili niz potpitanja. Između ostalog, zanimalo nas je kakav je to mirovinski sustav koji ide “na dug”. Pitali smo ga i o oportunitetnom trošku države iz gornjeg odlomka – je li država stvarno mogla s tih 500 kuna doprinosa nešto samostalno zaraditi kada znamo da mirovinski doprinosi imaju svoju namjenu, a to je isplata mirovina. Tu je i argument da je država tehnički imala tih 500 kuna, ali ih se svjesno odrekla uvođenjem II. stupa reformom iz 2002. godine

Državna tajnica Majda Burić: "Ne bih govorila o rupama u mirovinskom sustavu"

“Iako su mirovinski doprinosi specifičan prihod proračuna namijenjeni isključivo za isplatu mirovinu, u Hrvatskoj je HZMO integriran u državni proračun, tako da je tehnički gledano svejedno koji je izvor sredstava, jer se isplata mirovina mora pokriti. A ako nema dovoljno doprinosa (a nema) onda se rashodi pokriju iz općih prihoda. Naravno da nije dobro da se rashodi za mirovine pokrivaju zaduživanjem.

I točno, ako smo se odlučili jedan dio doprinosa “staviti na stranu”, u obliku mirovinske štednje, umjesto da ih odmah potrošimo na mirovine, logično bi bilo da onda smanjimo neke druge rashode”, smatra Nestić i argumentira kako to doga nije došlo.

Ovdje povlači paralelu s obiteljskim proračunom – ako netko planira dio novca odvojiti za školovanje djeteta, onda mora uštedjeti negdje drugdje u troškovima koje smatra manje važnima.

Kako Hrvati iz vlastitih džepova financiraju prinose u II. stupu

Pitamo ga radi li se ovdje o klasičnom sukobu između tržišne (drugi sup) i državne (proizvoljna prava i beneficije) logike. Jedini razlog zašto je povratak u prvi stup sada povoljniji umirovljenicima jest taj što je država tako uredila zakone, unatoč tomu što se deklarativno na sve strane zalaže za “jačanje” II. stupa:

Andrej Grubišić
Grubišić: Uz sve izazove koje imamo u narednih 20-30 godina, mirovine su među većima

“Točno.  Taj problem prvo treba riješiti”, odgovara Nestić.

Dobar dio ljudi koji ne odabire povratak u prvi stup radi to zbog jednokratne isplate dijela sredstava iz II. stupa i time svjesno zbog jednokratne isplate od nekoliko desetaka tisuća kuna bira nepovoljniju mirovinu. Ipak, ljudi pred penzijom žele riješiti terete, možda preurediti kuću za život u mirovini i slično pa im nekoliko desetaka tisuća kuna dobro dođe. Tu opciju, ako se vrate u prvi stup, nemaju. I to je točno, tvrdi Nestić, mada dodaje da nemamo podatke o broju takvih slučajeva.

Na Nestićev komentar da mirovinski fondovi postaju državni investicijski fondovi posežemo za argumentom da dobar dio prinosa financiraju sami osiguranici. Kako, pitate se? Većina novca iz II. stupa trenutačno je u državnim obveznicama. Dakle, mirovinci (a zapravo građani, osiguranici) kreditiraju državu. Država se potom zadužuje na financijskim tržištima kako bi vratila dug građanima, a čak i to zaduživanje na financijskim tržištima plaćaju sami građani – porezima:

“Da, to trenutno nije baš dobra situacija, taj zatvoreni krug, ali on se može riješiti. Državni proračun treba uravnotežiti, smanjiti dug i nova izdanja obveznica, a fondovima liberalizirati politiku ulaganja (dio će se automatski liberalizirati uvođenjem eura) te ponuditi kvalitetne domaće infrastrukturne projekte u koje bi oni mogli ulagati. No to neće riješiti problem da mirovinski fondovi postaju državni investicijski fondovi, to jest da zarađuju za državu umjesto za umirovljenike”, zaključuje Nestić.

Od II. stupa imate koristi čak i ako ga se odreknete, a bome ima i država
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap