Nestaje granica između mirovina i socijalnih pomoći: “Kako pravda postaje nepravda”
Jesu li zahtjevi predstavnika umirovljenika s motrišta pravednosti opravdani prema ostalim građanima? Tom temom pozabavio se Glas Koncila koji argumentira da nam se mirovinski sustav polako pretvara u oblik socijalne pomoći.
Foto: Unsplash
“Zlo nikada ne nastaje samo, nego je često posljedica propusta onih koji su formalni zastupnici interesa određenih društvenih skupina ili se tako barem sami proglašavaju”, piše autor Stjepan Androić za Glas Koncila.
Kritizirao umirovljeničke udruge i stranke
U fokusu su mu, u ovom slučaju, umirovljeničke udruge, stranke umirovljenika i brojni sindikati. Činjenica je da se oni često javljaju sa zahtjevima kako bi svojim članovima osigurali pogodnosti iz mirovinski, zdravstvenih, socijalnih i drugih prava:
“Iako su neki od tih zahtjeva na prvi pogled opravdani, upitna je njihova opravdanost s motrišta pravednosti prema ostalim građanima. Osim toga mnogi zahtjevi nisu primjereni gospodarskim mogućnostima”, piše Glas Koncila.
Androić piše kako se u svakoj krizi javljaju problemi, a s njima dolaze i zahtjevi spomenutih udruga i stranaka.
“Nitko od njih nije s manje od 15 000 kuna mjesečnih prihoda, u koje treba osim njihovih plaća i mirovina uračunavati i nagrade za njihova članstva u brojnim nadzornim odborima, povjerenstvima i komisijama (prosječno od 2000 do 4000 kuna mjesečno). Jasno da su s takvim mjesečni prihodima puni “razumijevanja” za životnu ugroženost onih koji primaju mirovine ispod 2000 kuna ili plaće na razini minimalne plaće”, sarkastično će Androić.
Kaže kako oni u tim slučajevima ispravljaju “nepravde” u zakonima, a državna vlast ih u pravilu prihvaća zbog demagoških razloga. Ipak, socijalno nezadovoljstvo utječe na glasačko tijelo i broj nezadovoljnih raste.
“Uvođenjem prava za neradnika stvara se nepravda prema radniku”
Androić se pita može li se u tomu pretjerati, a kao primjer navodi nacionalnu naknadu za starije. Radi se o mjesečnom prihodu od 820 kuna za sve hrvatske građane starije od 65 godina koji 20 godina borave u Hrvatskoj, a nisu ostvarili pravo na mirovinu te nemaju drugih prihoda.
“Usporedi li se to s visinom mirovine korisnika koji prima najnižu mirovinu za 15 godina rada i staža u nešto višoj svoti, očito je da su gotovo izjednačeni (izjednačeni su u siromaštvu). To je klasičan primjer kako se uvođenjem prava za neradnika stvara nepravda prema radniku”, piše Androić.
Međutim, ističe kako nema namjeru negirati socijalnu sigurnost ljudima kojima je to jedini izvor prihoda za život, niti mu predbacuje životne odluke. Ali napominje kako je to zadatak socijalne politike, a ne mirovina. Pita se je li moralno da najniža mirovina bude toliko izjednačena sa socijalnom pomoći.
“Takvo izjednačavanje klasičnog umirovljenika radnika s korisnikom nacionalne mirovine – razlika je samo u svoti od 252 kune u korist osiguranika koji je radio 15 godina, svo to vrijeme plaćao doprinose i poreze te svojim radom pridonosio bogatstvu nacije – prava je nepravda. Pojednostavljeno rečeno, rad osiguranika u odnosu na korisnika nacionalne naknade vrijedi samo 250 kuna mjesečno. Poruka je da se ne isplati raditi 15 godina ako se s navršenih 65 godina dobije 250 kuna više od onoga tko se tijekom života “izležavao” i snalazio bez svakodnevne utrke s odlascima na posao te s tim vezanim drugim stresovima”, piše Androić.
Sve ga to vuče na zaključak kako mirovinski sustav nije pravedan u općem smislu. Umjesto raznih socijalnih pomoći, radije bi htio čuti prijedloge o reformama koje će zaustaviti zaostajanje mirovina za plaćama.
“Takav odnos zakonodavca prema redovitom radi u prema urednom plaćanju svih obveza državi destimulativno djeluje na svakog radno sposobna čovjeka pa se ne treba čuditi da mladi odlaze u inozemstvo”, zaključuje Androić.
