Englezi su krajem 19. stoljeća izumili nogomet i podarili ga svijetu. Prvo nogometno natjecanje, FA kup, utemeljeno je 1871. i tu počinje priča o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Englezi su dugi niz godina s visoka gledali na razvoj nogometa u ostalim zemljama i poprilično arogantno nastupali u javnosti. Takav stav im nije donio ništa dobroga. Englezi su prošli trnovit put popločan neuspjesima, zatim su osvojili jedno Svjetsko, a od tada su poznatiji kao kompleksaši i luzeri.
Foto: Ilustracija | Youtube screenshot
I dok je ostatak svijeta entuzijastično prihvaćao nogomet, Englezi su odbili sudjelovati u osnivanju FIFA-e. Taj kompleks nadmoći potjecao je iz osvajanja zlatnih medalja na Olimpijskim prvenstvima 1908. i 1912. i neobjašnjivo se zadržao pedesetak godina, unatoč brojnim sramotnim porazima Gordog Albiona. Jednostavno su smatrali da nitko nije “dostojan” igrati nogomet s njima.
Malo su se opametili u pedesetim godinama nakon što su sramotno ispali od neiskusnog SAD-a, potom ih je pregazila legendarna mađarska Laka konjica na Wembleyu, “hramu nogometa”. Uzastopni porazi na Svjetskim prvenstvima 1954., 1958. i 1962., gdje su pokazali da im je maksimalni doseg proći skupinu bio je dovoljan dokaz – Englezi su izgubili uzde i nogomet više nije bio njihov.
“Nogomet dolazi kući”
Englezi su dobili svog čovjeka na čelu FIFA-e i uspješno su lobirali da se Osmo svjetsko prvenstvo 1966. odigra upravo u Engleskoj. Nogomanija je počela, a milijuni navijača su skandirali kako se nogomet vraća kući. Nakon što su se pogledali u ogledalo, Englezi su spremali osvetu za južnoameričke ekipe koje su ih slale kući u proteklim prvenstvima. Nogometni ugled im je bio narušen, a oni su imali plan kako ga povratiti.
Karte su se dobro posložile, a Englezi su sastavili jednu od najboljih momčadi na prvenstvu. Unatoč prijašnjim neuspjesima, bili su među favoritima za titulu. Izvrsni golman Gordon Banks ulijevao je nikad viđeno povjerenje svojoj ekipi, a protivničkim napadačima bio je prava enigma. “Dva Bobbya”, džentlmen u obrani Moore, i vitez u sredini Charlton činili su okosnicu ekipe.
Prvi puta u povijesti SP-a prvenstvo je otvorila žena, kraljica Elizabeta II. Otvorili su prvenstvo s Urugvajom, a rezultat nije bio baš obećavajuć. Završilo je 0:0, a zadržala se praksa grube igre iz proteklog desetljeća. Krvnik Nobby Stiles postao je sinonim za grubog igrača.
Turnir su nastavili s pobjedom nad Meksikom i Francuskom, u obje utakmice su igrali 2:0. Engleska je bila prvak skupine A s nula primljenih pogodaka. Šokantno ispadanje Brazila u skupini, koji su igrali bez Pelea, samo im je dalo vjetar u leđa.
U polufinalu su izvugli Argentinu. Popunjeni Wembley s više od 90.000 navijača jedva su dočekali početak utakmice. Englezi su napadali silovito, ali lopta nije htjela u gol. Kada je jedan argentinski igrač dobio crveni karton, njegov trener i suigrači su ga osam minuta morali nagovarati da napusti teren. I onda iz jedne sasvim bezazlene situacije, zamjenski napadač engleske Hearst zabija glavom i šalje Englesku u polufinale.
U polufinalu protiv Portugala, morali su igrati protiv najveće zvijezde prvenstva, portugalskog Eusebia. Poslali su luđaka Stilesa na njega, da ga čuva cijelu utakmicu s jasnim naputcima kako ne smije zaraditi crveni karton. Portugalci bez Eusebia nisu mogli ništa, Engleska je povela golovima Bobbya Charltona i u 80. minuti vodila 2:0. Eusebio je nakon igranja rukom u 83. minuti zabio s 11 metara, ali rezultat je ostao isti.
U finalu se čekao sraz između Savezne Republike Njemačke protiv domaćina. U sada već legendarnoj utakmici ostala je jedna kontroverza. Prvo poluvrijeme je završilo 1:1, a na kraju drugog poluvremena bilo je 2:2. Utakmica je išla u produžetke. U točno 100. minuti utakmice, Hearst je silovito pogodio donji dio prečke, a lopta se odbila iza gol crte, ili na crtu, teško je reći. Povijest će reći da je to bio gol, a vi sami možete procijeniti što se dogodilo.
Demoralizirani Nijemci su u nastavku utakmice primili još jedan gol, a Engleska se prvi i jedini put popela na tron svijeta. Nogomet je došao kući i osjećaj je bio sladak.
Pedeset godina patnje
Dovoljno je bilo jedno prvenstvo da se Englezi ukopaju u svoje stare rovove arogancije i kompleksa nadmoći. Iako se može reći da su u nadolazećim prvenstvima imali nesreće, rezultati su neumoljivi. Najdalje što su u svim prvenstvima nakon ovoga došli je polufinale, i to samo jednom.
Redom su dokazivali da je njihov maksimum prolazak skupine, a čak se tri puta nisu uspjeli niti kvalificirati za SP. Prvo su ’74. ispali od Zapadne Njemačke u četvrtfinalu, zatim se dva puta zaredom nisu uopće kvalificirali na prvenstvo, U Španjolskoj ’82. su neporaženi ispali s turnira nakon niza neriješenih utakmica, a onda se već ozbiljno šuškalo o luzerskom mentalitetu. Ako ste mislili da hrvatski mediji prave negativnu atmosferu oko reprezentacije, engleski mediji su u tome postali svojevrsni svjetski prvaci.
Imali su tu čast da ih ’86. izbaci Maradona onim golom, takozvanom Božjom rukom. Nakon toga je uslijedio niz turnira gdje su ispadali u penalima. Čak ni sa zlatnom generacijom u kojoj su igrali: Terry, Ferdinand, Cole, Lampard, Gerrard, Scholes, Beckham, Rooney i Owen nisu napravili iskorak.
Danas u 20.00 Englezi igraju igraju protiv Tunisa, ali ako je povijest učiteljica – nema smisla predviđati što će se dogoditi. Oni se svakako nadaju da će ponoviti uspjeh iz ’66., ali nogometni bogovi proteklih pedeset godina nisu bili na njihovoj strani.
