Premijer se predao u maniri krčmara, tako da se nitko ne osjeća kao pobjednik

Jasmina Grgurić
19. rujna 2019.
Kolumne
A- A+

Nakon neizvjesna tri mjeseca, koliko je prošlo otkako su tri sindikalne središnjice Saboru predale simboličnih 65 kutija s potpisima građana, Andrej Plenković danas je, gotovo hladno i onako usputno, baš u sebi svojstvenoj kaubojsko-štreberskoj maniri, izjavio kako će Vlada prihvatiti sve što sindikati traže po pitanju umirovljeničkih prava.

sabornica

Foto: Sabornica

Bila je to kapitulacija iz nemoći pred kakvom bi se našao svaki državnik kada bi gledao ravno u oči svakom petom ili šestom (nitko više ne zna koliko nas je ostalo) stanovniku zemlje na čijem je čelu. Gotovo nestvarna brojka više od 700.000 potpisa obvezuje, i to je činjenica.

Međutim, stvari su ipak malo kompleksnije od pukog uvažavanja volje naroda, a koja, svjedočili smo tomu toliko puta, često nije bila uvažena. Doduše, nikada nije bila toliko nedvosmislena i masovna pa je jasno da je Vlada posljednja tri mjeseca zapravo samo kupovala vrijeme. Činila je to kroz vrlo zamršenu, a samim time i komičnu proceduru prebrojavanja potpisa, jer je odmah bilo jasno da ih je dvostruko više nego što je potrebno.

Pirova pobjeda i za krčmara i za narod

Javnost se za to vrijeme zabavljala nagađanjima o idućem koraku, prizivao se Ustavni sud, a dežurni skeptici već su bili posve sigurni da će ova “gargamelska” institucija presuditi u korist politike i građanima poručiti da se traženi zakonski prijedlozi sindikata kose s hrvatskim pravnim temeljima na kojima drijema, više nego što bdije neumoljiva, ali iscrpljena Temida, božica pravde.

Sindikati: "Posao još uvijek nije gotov, a opcija referenduma nije isključena"

Tromjesečna agonija prekinuta je jednom jedinom rečenicom. To slavno “prihvatit ćemo sve“, izrečeno kao da se podmiruje račun u krčmi za sve prisutne, oduzelo je faktor narodnog veselja, nošenog na krilima vlastita uspjeha. Kao da su i sindikati ostali pomalo razočarani što neće biti referenduma. Nepovjerljivo šalju poruke da čitava stvar nije gotova, jer nemaju ništa crno na bijelo. Gomila pak kao da umjesto “raspni ga, raspni” viče “referendum, referendum“. Oni rijetki razumni u nevjerici pitaju: “Dobili ste što ste tražili, što sad više hoćete?”

Kada promatramo tu sliku, stječemo dojam da je ova situacija zapravo Pirova pobjeda i za našeg krčmara koji sve plaća i za narod na koji se poziva. Premijer je s jedne strane ispao faca, ali s druge strane njegova mirovinska reforma, koju je toliko puta gorljivo branio, je propala. Etiketu neuspjeha na nju je danas nalijepio sam. Ostaje jedino pitanje cijene. I tu zapravo dolazimo do same biti ovog državničkog poteza.

Za ostanak na vlasti 45 milijardi kuna je mala cijena

Sasvim je jasno da se predsjednik Vlade našao pred slijedećim pitanjem: Žrtvovati neuspjeh predsjedničkih izbora ili nekoliko odlomaka u Zakonu o mirovinskom osiguranju? Iako je procjena kako će nas potonje koštati 45 milijardi kuna do 2040. godine, što je to za gubitak vlasti? U tu računicu ionako malo tko vjeruje, a još ih se manje zamara pitanjem od kuda ćemo namiriti taj novac.

aladrović

Aladrović: "Ne smatram da je Pavić odgovoran jer je plašio javnost o 45 milijardi kuna troška sindikalnih zahtjeva"

Nije, dakle, samo volja naroda formirala premijerovu odluku. Posljednja tri mjeseca, nju su formirali i omanji gafovi aktualne predsjednice, ali mnogo više pojava neočekivanog konkurenta na desnom spektru, uz manje bitni povratak kakvog-takvog lidera s ljevice. Zaključak je toliko jednostavan da je gotovo prost.

U poljuljanoj kolijevki vlastite demokracije, HDZ si u vrijeme predizborne kampanje ne može dopustiti raspredanje oko raspisivanja referenduma i cijele mirovinske problematike. Jer, svi znamo da uz riječ referendum neminovno dolazi gnjevna gomila. Pritom, ne pričamo o apatičnoj polovini naroda, nego onima koji su spremni izaći na ulice, predvođeni svakodnevnim povicima o osiromašenim penzionerima čije ruke u potrazi za plastičnim bocama kopaju po kontejnerima.

Dobro pripremljena i odigrana utakmica

Zapravo, u današnjoj situaciji kao da je jedino premijer svjestan veličine uspjeha referendumske inicijative “67 je previše”. Da od svega neće biti ništa sumnjali su studenti, radnici, domaćice, umirovljenici… Pa ipak, pokazalo se da su u krivu te da razloga za slavlje i te kako imaju. Ovaj, u prvom redu politički motivirani, preokret šalje jasnu poruku da mehanizmi demokracije nisu tek zahrđali dijelovi potrganog stroja, nego da ih se isplati s vremena na vrijeme podmazati, bilo da je riječ o prosvjedu, referendumu, peticiji ili izlasku na izbore.

penzic veseli

Ne radi se samo o radu do 67: Pogledajte što su sve promijenili građani i sindikati!

Poruka je to i da se strateški dobro pripremljena i odigrana utakmica ne gubi, nego dobiva i prije nego što je završena. Tim u ovom slučaju čini 700.000 pojedinaca, osoba s imenom i prezimenom, ljudi koji su mogli ne potpisati. Sindikati u ulozi trenera odradili su više nego dobar posao, a narod sjajnu igru na terenu. Među njima su i brojni umirovljenici.

Prema nekim optimističnim procjenama, čak 60 posto potpisnika referendumske inicijative čine upravo umirovljenici, iako se ona njih zapravo direktno ni ne tiče. Ali, tiče se njihove djece, unuka, svih onih koji će zahvaljujući svakom pojedinom potpisu raditi dvije godine kraće i imati 150 kuna mjesečno više ukoliko odu u prijevremenu mirovinu. Otporni na kišu sustavne, ali providne promidžbe, građani su pobijedili, sad je to sasvim jasno, mirovinsku reformu!

________________________________________________

*Komentar je stav autora