[KOMENTAR] Uglađene fasade domova skrivaju sav jad naših staraca, gladnih i uspavanih u pelenama

Jasmina Grgurić Zanze
1. listopada 2020.
Kolumne
A- A+

“U tim strahotnim ustanovama se leži, spava, jede i obavlja nužda po narudžbi. Oni nisu ni stanari, ni korisnici ni pacijenti, već poniženi, stari, dementni i bolesni, sve prije nego ljudska bića koja su podigla djecu i radom zadužila državu. Istu državu koja im se već dva desetljeća uporno ne želi, kršeći vlastita obećanja, odužiti novim smještajnim kapacitetima. Javnim, transparentnim, umjesto da sa strepnjom ulaze iza vrata koja neminovno vode u njihov kraj, lišen svakog dostojanstva i sadržaja.”

Ilustracija: Rawpixel

Kuda sa starima i bolesnima? Jedno od ključnih pitanja naše zemlje toliko je, uslijed sustavnog zapostavljanja, zamršeno, da pravog odgovora više ni nema. Egzistencija prosječnog hrvatskog radnika takva je da od plaće jedva podmiri režije i kupi hranu, a kamo li osigura svu potrebnu logistiku, uz plaćenog njegovatelja, u vlastitu domu.

Država ne plaća djeci za brigu o roditeljima, dok istovremeno već desetljećima odbija izgraditi ikakve nove, a kamo li dostatne smještajne kapacitete za svoje starce. Odgovaraju stoga Hrvatskoj preblagi uvjeti za otvaranje privatnih i obiteljskih domova, alternativni biznis koji u nedostatku konkurencije cvjeta uz pomoć jalovih zakona, pravilnika i manjkavih kontrola.

Država mora preuzeti brigu o starima i nemoćnima

Te uglađene fasade naoko lijepo uređenih kuća, pored kojih prolazimo često ni ne znajući da su domovi, skrivaju sav jad naših staraca, gladnih, samih, na sedativima i u pelenama, dementnih bez adekvatne stručne pomoći u domovima upitne kvalitete za cijenu cijele mirovine, a nerijetko i veće.

Okolni parkovi ne služe ni šetnji, ni druženju, ni izlasku u invalidskim kolicima u koja ih nema tko staviti… Njima se govori kao maloj djeci, bez poštovanja, njima se dozvoljava, umjesto daje sloboda koju uostalom plaćaju cijelom mirovinom i dijelom plaće djece i unuka, jer nemaju dovoljno vlastitih prihoda.

Obiteljski domovi: Uvjeti za pokretanje biznisa minimalni, ne moraju zaposliti ni stručnu osobu

U tim strahotnim ustanovama se leži, spava, jede i obavlja nužda po narudžbi. Oni nisu ni stanari, ni korisnici ni pacijenti, već poniženi, stari, dementni i bolesni, sve prije nego ljudska bića koja su podigla djecu i radom zadužila državu. Istu državu koja im se već dva desetljeća uporno ne želi, kršeći vlastita obećanja, odužiti novim smještajnim kapacitetima. Javnim, transparentnim, umjesto da sa strepnjom ulaze iza vrata koja neminovno vode u njihov kraj, lišen svakog dostojanstva i sadržaja.

Uostalom, živimo u državi u kojoj građanin nakon moždanog udara ili operacije kičme jedva može dobiti toliko potreban oporavak u toplicama, iako bi takav vid terapije trebalo barem jednom u životu omogućiti baš svakom pa i onom najzdravijem umirovljeniku. Vrhunske bolnice za rehabilitaciju nemaju dovoljno medicinskih sestara, fizioterapeuta, njegovatelja, logopeda… Čovjek je broj koji leži u krevetu, na čijem se obroku štedi, čija je tablica zakačena za krevet ispunjena kvačicama za vježbe koje s njim nikada nitko nije napravio. Sretan je ako se ne uguši u krevetu i ako mu je posteljina čista.

Dok se tragedija ne dogodi o starima ni ne mislimo

Početak godine obilježila je jedna od najstravičnijih tragedija ikad. Šestero nepokretnih živi su izgorjeli u ilegalnoj drvenoj straćari nekog tamo obiteljskog doma za kojeg inače nitko nikada ne bi ni čuo ni znao da se nisu bez nadzora grijali na neispravni kalorifer. Država je najavila strože pravilnike i kontrole za obiteljske i privatne domove kroz novi Zakon o socijalnoj skrbi, no ni devet mjeseci kasnije učinjeno nije ništa.

aladrović josip
Ministarstvo diže optužnicu protiv doma u Dugom Ratu, povećat će i broj inspektora na terenu

Morao se dogoditi novi požar i moralo je izgorjeti još dvoje ljudi u obiteljskom domu da bi se naši ministri uopće i sjetili da postoje na tisuće staraca smještanih u takvim sličnim ustanovama. Država im je dala blagoslov da posluju uz toliko minimalne uvjete da je svaka izbjegnuta tragedija samo pitanje puke sreće, a ne svih mogućih poduzetih mjera, od tehničkih do zdravstvenih uvjeta nužnih za život dostojan ljudskih bića.

Josip Aladrović postupio je u “manjem” zlu daleko odgovornije nego nekadašnja ministrica Vesna Bedeković koja nije napravila apsolutno ništa od onoga što je obećala. Zahvaljujući još jednoj tragediji, već nas ovoga mjeseca, ako je vjerovati ministru, čekaju izmjene Zakona o socijalnoj skrbi uz strože kriterije i sankcije za vlasnike domova. Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, koje je u novom mandatu Vlade preuzelo i resor socijalne skrbi, utrostručit će i broj inspektora. No, trenutno ih je samo devet pa je pitanje hoće li i njih 27 moći nadzirati na stotine ustanova za smještaj starijih i nemoćnih.

_____________________________________________

*Komentar je stav autora

Popularno
Copy link
Powered by Social Snap