[Intervju] Nenad Burcar: Na slike reagiraju djeca, starci i stranci - publika u nas je neinformirana i nezainteresirana

„U otvorenom atelijeru Burcar u Rakušinoj 32 u Folnegovićevom naselju u Zagrebu, svatko je dobrodošao“, govori slikar, književnik i scenarist kojemu umjetnost znači samo jedno – radost. Ipak, kaže, to je posao kao i svaki drugi. Cilj je raditi i od rada preživjeti.

Nenad Burcar rođen je 1952. u Zagrebu. Cijeli se život bavi medijima i umjetnošću. Prvi javno prikazan Burcarov rad je mural “Kekec u Kulušiću” (9,20 x 3,05 m), izveden za otvaranja Univerzijade 1987. godine. Jedan je od autora scenarija za film Samo jednom se ljubi redatelja Rajka Grlića. Sredinom 90-ih godina Burcar osniva na Trešnjevki Udrugu autsajderskih slikara, potpuno se posvećuje slikanju i od tada sustavno javno izlaže. Njegov rad Alien izložen je na Times Squareu u New Yorku 2012. Proglašen je jednim od 1000 najzanimljivijih slikara svijeta, a u Zagrebu svoje radove prodaje na ulicama i trgovima. Iako je radio cijeli svoj život, ne prima mirovinu. Zarađuje od prodaje svoje umjetnosti, no Hrvati su za nju uglavnom nezainteresirani ili si ju, kaže, ne mogu priuštiti.

Možete li reći više o Udruzi autsajderskih slikara osnovanoj u Zagrebu 90-ih godina?

Prije 20-ak godina pokret autsajder umjetnosti se prostro i u naše krajeve. Taj poticaj je iznjedrio i na scenu postavio iznimno zanimljive slikarske rukopise. Ljudi su skriveni od mnoštva i u svojoj intimi, u svom zatvorenom društvu, proizvodili slike koje su bile kliktave na način da su bile zanimljive, i alternativa dosta uštogljenoj srednjoj liniji koju je slika zauzela u nas. Neki od njih okupljeni pod okriljem, nažalost pokojne, Nade Vrkljan Križić koja je radila u Muzeju suvremene umjetnosti, koji je tada još bio u Gornjem gradu, su dobili priliku da se predstave publici. Iza njih je postojala čitava jedna plejada zanimljivih likova koji su nakon toga, ohrabreni, pokazali svoje radove. Potaknut time, ja sam zajedno s Brankom Delfin, otvorio u Hrvatskoj gospodarskoj komori, znači na elitnom mjestu, prvo jednu, a zatim i dvije galerije, koje su sustavno u nekoliko godina predstavile ono što je bilo zanimljivo pokazati publici. Tu je preko 20 autora dobilo priliku da napravi svoje ozbiljne samostalne izložbe, a recepcija publike je bila vrlo pozitivna. Ja sam onda postao predsjednik Udruge Autsajder i to se, za onoga tko zna potražiti, još uvijek može naći na internetu, podaci o tome. Kako se svakih deset godina mijenjaju trendovi i stilovi, interes za autsajder art nestao je jer je prestao biti zanimljiv publici i kritičarima.

Mislite li da je autsajderska umjetnost prije ljudima bila zanimljiva, a sada se to promijenilo?

Ne, to je bio jedan svjetski pokret i moje je mišljenje, koje ću Vam vrlo hrabro izreći, da naša sredina niti reagira na ono što se stvarno događa na likovnoj sceni u svjetskom smislu, a i zaostaje po svojoj percepciji i ukusu nekakvih 40, 50 godina. Prevedeno – ili jednostavnim riječima – ovo je staromodna, nezainteresirana sredina koju likovnost, u svom nekakvom uzbuđujućem i uvijek novom stvaralačkom poticaju, zapravo ne zanima.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Smatrate li da je isto i s novim generacijama?

Ne mislim tako, već posve suprotno. Interes za autsajder art je nestao. To vam je isto kao i u rock’n’rollu. Recimo, punk je bio kliktav desetak godina, nakon toga je izgubio tu svoju atraktivnost, došli su novi stilovi, izričaji, trendovi.

Biste li mogli definirati pojam autsajder umjetnosti kao pojam koji obuhvaća određene stilove u slikarstvu i likovnosti?

Nije na meni da donosim definicije, ali njegova je značajka da ljudi neopterećeni kanonima – tržišnim,  umjetničkim ili kritičkim – iznjedruju jednu slobodu stvaralaštva koja je u svojim dobrim izdanjima –  zanimljiva, vesela i kliktava. A osim toga je nesputana bilo kakvim predrasudama i često ima u sebi socijalne motive.

Mislite li da je autsajderska umjetnost nestala dijelom i zbog sve većeg napretka tržišta i ovisnosti društva o tržištu?

Doba je Adventa, bliži se Božić, vrijeme je darivanja i poklona. Slika, govorim o većini ljudi, je pri dnu interesa da se kupi kao poklon. To je ono što svima govorim, ako nekome poklonite bocu pića – piće se popije i nema ga. A ako nekome poklonite sliku, to je dvostruka poruka – jedna je da ćete nečime što se vama dopada pokušati obradovati nekoga, a druga je da slika ostaje. Ivica koji dobije sliku na poklon uvijek će se sjećati onoga od koga ju je dobio na poklon. Danas u Hrvatskoj vlada jedno otuđenje i uglačanost neljudskim terorom u kojem ljudi u svojoj svakodnevici nemaju više vremena ni volje za to.

Otkud vrijeme i volja da prodajete svoje radove u Tkalčićevoj ulici i na Cvjetnom trgu?

Ja pokušavam preživjeti. To je posao kao i svaki drugi. Ta romantična i ushićena percepcija slikara svodi se na sljedeće: Nitko nije odozgo poslao boje, platno niti bilo koji materijal, a ljudi kupuju multiplicirane stvari, konfekciju koja se proizvodi masovno i uvozi ovdje, a ništa ne znači.

Mogli ste izabrati slikarstvo koje je više komercijalno, a odabrali ste ići putem autsajderstva, gdje ste izopćeni i u svom svijetu stvarate ono što želite stvarati. Kako to? Jeste li ikada pomišljali o „komercijalizaciji“ svojih radova?

Što se komercijalnog slikarstva tiče, slika vrijedi onoliko koliko je plaćena. Volja da se plate slike koje nisu unutar uvriježenog i od svih prihvaćenog fokusa, a to su dosta izlizani i uvijek isti motivi, je u nas vrlo upitna. Međutim, Vas zanima moje sudjelovanje unutar autsajder arta, a to je zapravo prošlost. To je jedan period koji mi je donio puno zabave, dobrih poznanstava i lijepih iskustava i iznjedrio je jako lijepih i zanimljivih izložbi, no to je stvar koja je završila prije više od deset godina. Ukoliko se netko želi baviti time, otvoren je prema novim izazovima, novim poticajima i novim avanturama.

Pratite li novu mladu umjetničku scenu? Mislite li da je tu moguće i dalje pronaći autsajdera u svakoj vrsti umjestnosti, ne samo slikarstvu?

Nomenklatura ništa ne znači. Postoji zanimljivo i nezanimljivo stvaralaštvo. Postoji visoko kvalitetno i ono drugo, nezanimljivo stvaralaštvo. Pitanje stila neki od velikih svjetskih kritičara su nazvali idiotizmom. A inače, riječ idiot izvorno znači „čovjek koji se ne bavi javnim poslovima“. Autsajderi, kao umjetnici, nisu se bavili javnim poslovima  nego svojom strašću i željom da se izraze. A drugi dio je na publici koja je, ponavljam, u nas neinformirana i nezainteresirana. Moje recentno iskustvo, jer sam već više od pola godine ulični slikar, to jest slike prodajem na cesti i u kontaktu sam sa stvarnošću, je da su umirovljenici kao dobna skupina zainteresirani za slike. Reagiraju, za razliku od ljudi mlađe dobi, znaju prepoznati i iskreno govore što im se dopada. I vrlo često su oduševljeni. A prava je istina, ujedno i istina o plaćanju unutar umjetničkog stvaranja u nas – ta skupina nema baš novaca za takvo što. I kada kupe nešto, plaćaju skromno i unutar svojih mogućnosti.

Mislite li da su oni ti koji najviše cijene umjetnost, a najmanje si ju mogu priuštiti?

Nema tu pravila. Između oka promatrača i objekta nema nikoga. I tu neka umjetna podjela na dobne, klasne i socijalne skupine po meni ne postoji. Radi se o tome uoči li oko promatrača neku ljepotu i je li na to spreman i voljan reagirati.

Kažete da su autsajderski umjetnici izabrali raditi ono što vole i posvetiti se svojoj strasti prije svega, ne mareći za sustav oko sebe. Kako doživljavate svoj izbor da se bavite slikarstvom umjesto nečime za što ste mogli biti sigurniji da će Vam omogućiti stalne prihode i financijsku stabilnost?

Zainteresirani prate moj rad i ovih dvadeset godina koliko traje ta avantura značajka je neponavljanje. Postoji toliko prostora unutar stvaralaštva – unutar slikarstva, i to je taj dio koji je avantura, koji vas potiče da otvarate nove stranice, iskušavate sebe i svoj izričaj na nove načine. To uključuje i tematiku i izbor materijala… Ja sam do sada imao 34 izložbe, imao sam ih i u inozemstvu, priredio sam preko 30 tuđih izložbi. Moje iskustvo govori mi da je zajednički nazivnik svega toga poštivanje publike. Radi se o naporu da se na lijep način publici predstavi nešto što bi moglo potaknuti njihovo zanimanje i vratiti sve nas na teren ljubavi prema slici i slikanju.

Dosta ste aktivni i na Facebooku. Pomaže li to u komunikaciji s publikom i prodaji?

Od djeteta od četiri godine do umirovljenika, danas svi imaju mobitele, na internetu su i to nije nikakvo čudo, to je najnormalnija stvar. Biti na Facebooku je na još jedan način predstaviti sebe i svoj rad. Putem Facebooka ljudi javljaju što im se sviđa. Iza lajkanja nema ničega. To je kao što su ljudi nekada 50-ih godina iz dokonosti koristili telefone, nije bilo drugih medija, pa su svoju dokonost potrošili na komuniciranje s drugima – Facebook ima to mjesto, ali to nije pravi način predstavljanja slike. To je samo informacija o onome što se događa.

Prije nekoliko godina na jednom stranom portalu objavljena je vijest o mladoj umjetnici iz Amerike koja je osnovala prvi atelijer otvorenog tipa gdje je moguće iznajmiti umjetnička djela. Vi to radite već godinama. Kada ste otvorili vrata svog atelijera i otkud ideja?

Postoje umjetnici koji rade u osami i ne vole svjedoke pri svom stvaralaštvu. Međutim, atelijer kakav ja imam ima ideju da u domaćoj atmosferi ljudi mogu vidjeti radove na način koji je drukčiji od onoga na koji su oni prezentirani na izložbama. Što će reći da mogu prelistati radove, vidjeti u naravi kako radovi izgledaju, a osim toga, što je velika stvar, mogu vidjeti slike velikog formata što je inače dosta nespretno u našim galerijama koje su pretežno malene i  nezainteresirane za takvo što. Poruka je veoma jednostavna: U otvorenom atelijeru Burcar u Rakušinoj 32 u Folnegovićevom naselju u Zagrebu, svatko je dobrodošao. Mjesečni najam slike je 150 kuna, bez obzira na format. Ukoliko unajmljujete sliku onoliko dugo koliko ona košta, onda ste postali njenim vlasnikom. Svaki mjesec sliku možete vratiti ili zamijeniti za drugu.

Aktivni ste i na književnoj sceni. Kako ste se počeli baviti pisanjem i imate li planu neke nove projekte?

Kao mlad, radio sam kao urednik i novinar u tjednicima i časopisima tipa Poleta, Omladinskog tjednika. Kao mlad, radio sam i  na televiziji kao prevodilac i kao autor. Kasnije sam bio autor video spotova svih velikih rock’n’roll bendova koji su bili početni, a to govorim zbog toga što sam se sustavno bavio medijima. Kroz cijelo to vrijeme pisanje je na različite načine bila aktivnost kojom sam se sustavno bavio. Moje kratke priče objavljivane su u časopisima, na radiju i u drugim medijima. U ovom sam trenutku u pregovorima da se objavi moja knjiga kratkih priča, a ono što je zanimljivo, barem meni, je da je za moju dramu Po nalogu ravnatelja, zainteresirano nekoliko kazališta. Da rezimiram, ja se nadam da ću imati sreće i napraviti monografiju, pa sažeti svoj likovni rad i dvadesetogodišnji trud, da pokažem gdje sam bio i što sam radio. Ali moje namjere i ambicije u ovom trenutku su da na terenu pisanja izađem – upotrijebit ću tu riječ – na tržište.

Jedan ste od scenarista filma Samo jednom se ljubi. Kako je došlo do suradnje s redateljem Rajkom Grlićem i što Vas je dovelo do filmske scenaristike?

U Zagreb filmu u njegovo zlatno doba imao sam tu sreću da je to bila jedna od najzanimljivijih kuća koje su se bavile animacijom i iznjedrila je stvarno velika imena. Oni su me angažirali kao scenarista i više sam godina s njima surađivao. Po mojim scenarijima ili uz moju suradnju, a volio sam raditi i u timovima, je realizirano dosta novih radova. U to doba sam surađivao i s novim ljudima koji su se pojavili, nažalost je to zadnji val koji je oživio Zagreb film, primjerice Krešimir Zimonić, Boris Matas, to su imena koja su trebala biti novi sloj, novi naraštaj Zagreb filma. Kao što svi znamo, ta priča je završila, a iza nas je ostala jedna riznica jako zanimljivih djela – i to u svjetskim razmjerima – na polju animirane umjetnosti. Ja sam rado surađivao sa svima njima i kao scenarist i autor sinopsisa.

Kako gledate na svoju generaciju i smatrate li se izuzetkom u nekom smislu?

Nemam o sebi nikakvo posebno mišljenje niti se ni po čemu razlikujem od ljudi svoje dobi. Moj je pristup tome da se prema svojim godinama ljudi odnose s onoliko energije koliko im je na raspolaganju i koliko volje imaju da i dalje budu aktivni i prisutni u životu.

Planirate li još dugo stvarati?

Ja planiram preživjeti. Ovo o čemu smo dosad razgovarali u ovom trenutku je uistinu teška disciplina za zaraditi za život.

Mislite li da bi država u tom smislu nekako mogla olakšati slikarima i umjetnicima, posebice onima starije dobi?

Tu se ne radi o pomoći države. Ljudi koji su visoke srednje dobi ili pred penzijom, ili u penziji, su zaslužili svu moguću pažnju, a ljudi koji su za to školovani trebali bi za njih raditi programe koji barataju s činjenicom da oni sada imaju više vremena za ono što zbog svojih radnih i životnih obaveza ranije nisu imali. Ljudi koji bi to trebali raditi, trebali bi biti maštovitiji, otvoreniji i srdačniji.

Možete li navesti primjer države u kojoj ta organizacija bolje funkcionira?

U Danskoj je netko iz državnog aparata – tko je načešće nezainteresiran za stvarne želje i potrebe ljudi u onom ljudskom smislu – shvatio da, ako se ljudima koji odlaze u mirovinu pokloni komplet za slikanje, da će oni s radošću i veseljem, skupa sa svojim unucima, slobodno uživati u onome što slikarstvo jest – radosti. I to se pokazalo točnim.

Primate li mirovinu?

Ne. Nisam umirovljen jer zbog svojih slobodnih aktivnosti imam svega 14 godina staža, a radio sam cijeli život.

Prije otprilike godinu dana održali ste izložbu Volim Japan u gostionici Pod mirnim krovovima na Gornjem gradu. Zašto ste izabrali tu temu za izložbu i je li bila posjećena?

Jedna od stvari koja potiče umjetnika je i znatiželja. Za nekog tko je znatiželjan postoji i fascinacija drugim kulturama. Japan je na drugoj strani svijeta, potpuno drugačiji i zanimljiv. Moj pristup i odabir da potrošim vrijeme i napor da uobličim izložbu posvećenu Japanu bili su temeljeni na dvije stvari:: ljubavi prema njihovoj likovnosti i želji da se komunicira s nečim drukčijim. Nažalost, izložba je potaknula malu pažnju i upravo pregovaram da ju ponovim. Kao autor, mislim da je zanimljiva i na nju sam ponosan.

Kako doživljavate povratne reakcije ljudi na Vaša djela i jesu li Vam one relevantne?

Bit ću otvoren i reći da su ljudi koji reagiraju na moje slikarstvo i kojima se ono dopada, ohrabrenje da se nastavi s radom.

Na portalu see.me uvršteni ste u 1000 najzanimljivih slikara svijeta. Kako ste do doživjeli? Smatrate li da u Hrvatskoj Vaš rad nije dovoljno prepoznat?

Ne radi se o mom radu. Stjecajem okolnosti ja imam ulično iskustvo i slike sam stavio na različita mjesta u gradu sa željom da ih kupe oni kojima se dopadaju. Prava istina je da su djeca, starci i stranci bili oni koji su reagirali na slike. I to je za mene jedna vrlo jaka povratna informacija. S druge strane, mi živimo u sredini koja je vrlo ignorantna prema autorstvu, prema nečemu drukčijem i prema stvaralaštvu. Osim ako nisu u sprezi sa dnevnom politikom, ljudi za nekakvu širu prezentaciju gotovo da nemaju prilike u nas. To nije kritika, nego činjenica, koja se vidi po medijima – televizija koju svi gledaju na jedan vrlo zastarjeli način i s vrlo čudnom selekcijom pristupa prezentaciji umjetničkog rada u nas. Niti je zainteresirana, niti ga prezentira na pravi način. Moj rad je prepoznat u svijetu, u New Yorku su na najvećem screenu na svijetu prikazali moju sliku Alien, pozvali su me da imam izložbu, što je veoma prestižno. Zvali su me u Firenzu na predstavljanje 50 vrhunskih europskih umjetnika, a ja nisam imao novaca za otići na taj put jer ovdje ljudi ne kupuju slike koje su originali. Ne žalim se, nego konstatiram.

Osim medijske pokrivenosti, što se tiče prezentiranja umjetničke scene široj javnosti, kako mislite da je moguće usaditi ljudima u Hrvatskoj osjećaj za umjetnost i želju za upijanjem umjetnosti?

Mene zanima komunikacija. Ako se nečime baviš, da su oni kojima prezentiraš svoj rad zapravo 50 posto rada, druga polovica. Ja sada namjeravam pokrenuti nešto sasvim novo – biblioteku zvučnih knjiga. Ciljana skupina za koju mislim da će u takvom nečemu uživati su umirovljenici i slijepi. Mislim da bi se kroz zvučnu knjigu njima moglo prezentirati vrlo zanimljive i poticajne stvari koje bi im pružile užitak. Namjeravam napraviti biblioteku od 12 autorskih naslova. To je ono čime se namjeravam intenzivno baviti u idućih pola godine i raduje me ta nova avantura.