"Čitam, šećem i s unucima sam. Volim koncerte, a križaljke mi već idu na živce"

Nekom je čaša poluprazna, a nekom polupuna. Kada si umirovljenik, ostati optimist nije ni najmanje lako. Međutim, gospođi Ljerki ipak nekako polazi za rukom gledati onu vedriju stranu umirovljeničkog života zahvaljujući zdravom životnom stavu, ali i aktivnostima. Vedru i nasmijanu unatoč nedaćama sreli smo je dok je čekala autobus…

“Bila sam prosvjetni radnik, mirovina nije Bog zna kakva, ali ako se pazi što se radi i ono što nama treba, može se proći jedan mjesec. Radila sam dvije godine duže nego što sam trebala, predavala njemački i engleski jezik” – kaže 78-godišnja umirovljenica Ljerka. 

Mirovina, kaže, ima ljepših strana od one egzistencijalne, ali pod uvjetom da je čovjek zdrav.

Umirovljenica Ljerka nikada ne kuka: "Da imam veću mirovinu, ne znam što bih s njom"

“Suprug mi je bolestan pa doma imam obaveza, idemo često na kontrole u Dubravu. Koliko mogu provodim s unucima, šećem, čitam, ali nama umirovljenicima čitanje nije hobi, bez njega jednostavno ne ide, to se podrazumijeva. Križaljke mi idu već na živce. Volim koncerte, jer su mi sve tri kćeri vezane za glazbu, dvije su profesorice, a treća je bila u Bambi Molestersima. Ne možemo si baš često priuštiti kazalište. Ako ti je karta preskupa, ne ideš pa gledaš na televiziji” – kroz smijeh ovu zadnju rečenicu izgovara nekadašnja nastavnica Ljerka. 

S nama je podijelila i svoje razmišljanje o ovom korizmenom vremenu pa i odricanju koje se uz njega veže, iako se umirovljenici više i nemaju čega odreći.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

„Nije hrana ono osnovno čega se treba odricati. Tako gledam i kod sebe. Zna se da se petkom jede riba, posno… Tako bi trebalo i inače, ne samo u korizmi. Znam da mi stariji nismo obvezni na to, ali ne budemo od toga umrli. Neke navike vučemo iz mladih dana i zašto ih ne zadržati, pogotovo ako je čovjek koliko-toliko pri zdravlju” – zaključila je gospođa Ljerka.