Umirovljenica Ljerka nikada ne kuka: "Da imam veću mirovinu, ne znam što bih s njom"

“Cijelog života sam vodila računa o novcu, nikada se na ništa nije rasipalo. Nikada se nisam zadužila, niti sa mirovinom  išla u minus, to mi je nepojmljivo… I kada sam radila, uvijek sam bila skromna. Znala sam što si mogu priuštiti, a o čemu neću ni sanjati”

Da umirovljenici u Hrvatskoj žive loše, poznata je stvar. No, ima i onih koji su unatoč tomu odučili zauzeti pozitivan stav. Jedna od njih je i 80-godišnja Ljerka čiji pogled na život u toj dobi doista može poslužiti kao inspiracija.

Najvažnije joj je da može brinuti sama o sebi

„Živim sama i imam 80 godina, ali ne želim biti nezadovoljna, jer kako ću onda sa sobom izići na kraj? Ne kukam nikada, ne želim si zagorčavati život nepotrebno. Nema razloga. Mogu se brinuti o sebi, što je najvažnije, a zdravlje služi koliko-toliko. Vidim da se organizam poslije 80-e rapidno mijenja, ali dobro je, još uvijek mogu” – kaže ova 80-godišnjakinja. 

Kao pripadnica zlatne generacije koja je stvari radije popravljala, nego bacala zamjenjujući ih novima, istu životnu filozofiju njeguje i danas.

“Znate što? Jako puno čitam. Cijele noći čitam, trebam naočale, ali služi me taj vid i ne osjećam da su mi oči umorne, tako da vam se moj život u tome sastoji. Kako je već u kući, uvijek nešto napravite. Uvijek gledam ako treba negdje nešto od garderobe zašiti, prišiti gumbe ako ne kupim nešto novoga. Nema ni izbora za naše godine, onda makar gumbe promijenim. Ništa se ne smije baciti što se može na neki način iskoristiti” – kaže nam.

A kada je riječ o novcu, tajna je u – skromnosti.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Skromna je bila i dok je radila

“Cijelog života sam vodila računa o novcu, nikada se na ništa nije rasipalo. Nikada se nisam zadužila, niti sa mirovinom  išla u minus, to mi je nepojmljivo. Racionalno nekako sa svime u životu. Radila sam 35 godina, koliko je tada bilo potrebno. Htjela sam još raditi, ali bio je rat. U penziji sam od 1993. godine. I kada sam radila, uvijek sam bila skromna. Znala sam što si mogu priuštiti, a o čemu neću ni sanjati” – poručuje skromna gospođa Ljerka. 

Penzija joj je, kaže, solidna, a izabrala je dio one suprugove, koja joj se ipak nešto više isplatila nego njezina vlastita.

“I da imam više, ne znam na što bih ju uopće potrošila. Sada sam bila na placu, kupila sam što mi treba za ručak, malo voća i sad što mi više treba? Moramo znati svoje granice” – zaključila je.