Ivanka Boljkovac: Sve smo dijelili, rajnglicu variva mi djeca skupa smo jeli na pragu kuće

Tatjana Pacek
23. listopada 2022.
Istaknuto
A- A+

Televiziju je naša proslavljena sopranistica odlazila gledati kod susjeda, osjećala se kao u kinu. Tijekom ljeta susjed bi spustio televizor u dvorište pa bi se mali prijatelji poredali, donijeli stolice, sjeli bi i gledali. Plesalo se, pjevalo, pričalo… u svakoj prilici. Nije se, ističe, tijekom obiteljskih okupljanja, gledalo u mobitel. Nije bilo ni sjedenja po birtijama, jer nije bilo novca. Pamti puno iskrenog i toplog druženja, ljubavi i poštovanja.

Ivanka Boljkovac kao curica na Korani, Foto: Privatni album

– Mami je bilo najvažnije da završim školu i da budem poštena. U dvorištu sam jednom našla ondašnjih pet dinara. Pohvalila sam se mami, a ona je pitala tko nam je dolazio. Odgovorila sam susjeda, a ona zaključila da je sigurno njoj ispalo. I morala sam joj otići vratiti. Isto tako bilo je i s glavicom luka koju sam našla na tržnici, na podu.I opet je mama pitala što je bilo na štandu iznad, ja rekla luk. I bogme sam se morala vratiti na plac i vratiti čovjeku glavicu luka. Nema veze što mu je ispalo. Smatrala je da to nije moje i da moram vratiti – prisjetila se Ivanka Boljkovac.

Sopranistica i umirovljena nacionalna prvakinja Opere HNK Zagreb o svom odrastanju priča kao o prekrasnom periodu. Nisu imali ništa, niti igračaka niti novca, ali pamti pregršt smijeha i veselja. Odrastala je u Karlovcu, u Kineskoj četvrti, nazvanoj tako jer je bilo puno djece. U vrijeme njezina djetinjstva ulica još nije bila asfaltirana. Samo kamenje i blato.

Tečaj €/kn: 7,53450

– Ipak smo stalno bili vani, igrali se. Kad bi mame zvale “ajde doma, ručak je gotov”, uvijek smo molili za još samo pet minuta. Igrali smo se skrivača, svega s loptom, školice, radili igrokaze. Graničara smo igrali, nogomet također. Ništa nismo imali ali svoje odrastanje pamtim po sreći – kaže.

Čim je zatoplilo i moglo se kupati, redovito su odlazili na Koranu. Ivanka je odmah počela pecati. Uhvatila bi jednu ili dvije klije, pa ih je mama morala navečer ispržiti. Da dokaže kćeri kako je u samim počecima postala ozbiljan ribič. Kad su se preselili u Baniju, sve što je Ivanka upecala, donijeli bi u dvorište, pa bi se svi susjedi, i mali i veliki okupili.

– Zajednički smo to pojeli, bile su nam to najfinije ribice. Čak i kasnije, do starijih dana, mama mi je znala reći da joj ulovim kliju. Govorila sam da ću donijeti srdele ili inćune. Nije htjela ništa drugo – priča Ivanka.

Mi djeca smo starijima naslagali i po dva hvata drva

Sjeća se kad su kupili drva. Već su bile na Baniji i djeca su se okupila i pomagala. Mamu su istjerali i vikali “Teta Kate, ti nemoj ništa raditi, skuhaj nam nešto za kasnije, a mi ćemo pomoći Iki”. Nije to bilo malo, po dva hvata, poprilično za djecu. Uglavnom, sve bi oni to napravili, a Ivankina mama ih je častila.

– Pa bismo ju zadirkivali da iza nas ona mora počistiti piljevinu, jer mi smo sve drugo napravili. Ništa nam nije bilo teško, nikad nikome od nas nije bio problem pomoći, uskočiti, sve smo radili sa zadovoljstvom i veseljem, svaki posao shvaćali kao igru. Što god se radilo, uvijek je bilo uz žamor, smijeh, pjevanje – govori.

Vremena su to koja pamti kao puno toplijima nego današnja. Ima, ističe, sreću da i danas ima susjede koji su međusobno bliski. Voli reći da će dobronamjerni ljudi biti okruženi prijateljstvom, da će im se dobrota vraćati. Uz zajedništvo, pamti i nesebičnost, dijeljenje.

– Kad je moja mama skuhala varivo, uvijek bi došao netko od mojih prijatelja. Pa bismo sjeli na prag, mama bi stavila rajnglicu između nas i zajedno bismo jeli. Što god smo imali, dijelili smo. i bili smo sretni s time što smo imali – kaže.

Uistinu, nisu imali puno. Televizora nije bilo, tek pokoji u susjedstvu, nije bilo ni puno radio prijamnika, većinom su imali tranzistore. Televiziju su išli gledati kod susjeda, osjećali su se kao u kinu. Tijekom ljeta spustio bi televizor u dvorište pa bismo se mi svi poredali, donijeli stolice, sjedili i gledali. Plesalo se, pjevalo, pričalo u svakoj prilici. Nije se, tijekom obiteljskih okupljanja, gledalo u mobitel.

Na predstavljanju svoje monografije, Foto: Promo/HNK

– Neshvatljivo mi je ovo danas. Ljudi se nađu, pozdrave, svatko uzme svoj mobitel i gleda u njega. Kaj god. Umjesto da se priča, ili da se čak i šuti. To buljenje u mobitel je nepoštivanje tog drugog s kime sjediš. Zato ljudi i jesu otuđeni, nema više bliskosti – smatra.

Čuvari parka su nas lovili, a mi se smijali i bježali

Obiteljska okupljanja njezine mladosti bila su sasvim drugačija. Nakon njih se, subotom ili nedjeljom, obvezno išlo u šetnju. Hodalo se i po 10, 20 kilometara. Nije bilo sjedenja po birtijama, jer nije bilo novca.

– Bilo je zanimljivo i malima i velikima. Mama i bake su štrikale ili heklale i pazile na nas djecu. Stalno neka akcija, priče radi kojih bismo mi djeca raširili oči. Kad smo došli na selo, znali su nam pričati neke priče kojih smo se bojali, pa navečer nitko od straha ne bi išao u toalet. Netko od starijih morao nas je pratiti – prisjeća se.

Nedopustivim se tad smatralo ne slušati roditelje, tad bi, kaže, dobili po riti. Ako bi i uspjela pobjeći mami, onda bi ona za njom vikala “Eeee, doći ćeš ti meni na kor’to”. Iz kor’ta su prasci jeli, i to je značilo “doći ćeš mi na jelo, na kor’to i dobit ćeš po turu”. Uglavnom su svi slušali, roditelji su uvijek znali gdje su djeca i što rade.

– U Karlovcu smo voljeli ići na promenadu. Okupilo se veliko društvo i silno smo se zabavljali. Zimi smo se sanjkali, pa bi nas dva čuvara, jedan s biciklom, drugi bez, ganjali, jer nam nisu dali da se vozimo po travi. Samo po cestici smo smjeli s našim biciklima, a nama to nije bilo zanimljivo. Puno veća fora bila je juriti nizbrdo. Lovili su nas, mi se smijali i bježali – priča.

Roditelji su uglavnom bili u blizini, a djeca skakala naokolo, po promenadi. Nije se tad izlazilo u 22, 23 sata. Tad se već, govori Ivanka, trebalo biti doma.

– Ograničenja u izlascima nije bilo jer se podrazumijevalo da se doma ne vraća u ponoć ili kasnije. Samo ako su roditelji bili s njima, ako se na Badnjak išlo na polnoćku… – kaže.

I danas s veseljem okupim djecu i vodim ih na Koranu

Pamti samo jedan mamin savjet “Pamet u glavu”. Uvijek ju je svugdje puštala, i kao dijete, i kao tinejdžerku, pritom bi samo rekla “Ivanka, pamet u glavu. Idi, pazi što radiš”. Mama je podržavala svaki njezin odabir, tako i pjevanje. Čak nije trebala biti odlična učenica. Bilo je važno samo da redovito uči, da ima pristojne ocjene i vladanje. Sjeća se da je svirala violinu, pa joj se nije dalo.

Ivanka Boljkovac (Crkvenjarka) u operi Jenufa u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Foto: Promo/HNK

– Izmišljala sam da sam gladna, žedna, samo da prestanem vježbati. I kad sam trebala pjesmicu naučiti na pamet,mama bi rekla “Deset puta pročitaj pa ćeš znati”. Mijesila je rezance, mislila sam da ne gleda i rekla sam da sam pročitala. A ona kaže “Nisi, nisi”. Stavila je uz sebe deset zrna graha i kad bih jednom pročitala, maknula bi jedno zrno na stranu – prisjetila se Ivanka.

Sad, kad je djetinjstvo samo lijepo sjećanje, i dalje nalazi vremena za svoja veselja poput druženja s prijateljima, odlaska u ribičiju. Zbog njezine jednostavnosti, poštenja… posebno je vole djeca. Kad dođe u rodni Karlovac, opet se djeca okupljaju oko nje, operu joj auto, zajedno uređuju vrt. Ivanka ih svaki put, za nagradu, potrpa u auto i vodi na Koranu ili na sladoled. Nikad se nije dogodilo da ih prevari, da jednom dam bombon, a za drugog nema.

Danas su iza nje četiri desetljeća u operi i barem 45 godina koncerata. Nikad nije izgubila vedrinu, a recept njezina trajanja je – uživaj u svom poslu, pa će uživati i svi oko tebe. Smatra da je imala sreću, da je publika osjetila koliko im se davala i zdušno joj vraćala ljubav. Taj aplauz ju je uvijek dizao i tjerao u daljnji rad.

Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:

Pero Juričić: Klečanje na kukuruzu bilo je bolno, radi toga nam se nije dalo biti zločestima

Vlasta Ramljak: Ni nakon nastave u gimnaziji nije bilo sjedenja po kafićima, nego uvijek ravno kući

Mirjana Bohanec: Djeca su u školi jela sendvič sa šunkom, a ja si ga nisam mogla priuštiti

Stephan Lupino: Da nije bilo maminog odgoja, ne bi bilo ni poštenja, časti, svjetske slave…

Darko Domijan: U moje vrijeme bilo je sasvim normalno od profesora dobiti pet packi po ruci

Ibrica Jusić: Ako nismo došli doma do 22 sata, spavali bi na ulici jer vrata su se zaključavala

Davor Radolfi: Odgovaranja starijima, neposlusi, ‘ovo želim, ovo ne želim jesti’…bili su neoprostivi

Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi

Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija

Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili

Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…

Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu

Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike

Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa

Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake

 

Ivanka Boljkovac: Sve smo dijelili, rajnglicu variva mi djeca skupa smo jeli na pragu kuće
Popularno
Tečaj €/kn: 7,53450
Share via
Copy link
Powered by Social Snap