[Moji korijeni] Vlasta Ramljak: Ni nakon nastave u gimnaziji nije bilo sjedenja po kafićima, nego uvijek ravno kući

Tatjana Pacek
9. listopada 2022.
Priče
A- A+

Prvakinja drame zagrebačkog HNK Vlasta Ramljak pamti prostranstva po kojima je trčala s drugom djecom, babinu puru, penjanje i skakanje s drveća, padove, ožiljke koje i danas ima. Nagovara unuke da se igraju graničara, oni pak ne znaju ni što je to. Njezino djetinjstvo nije trajalo do kraja osnovne škole, nego se i s 15, 16 godina igrala u prašini. Danas djeca s 13 ili 14 izlaze van, imaju piercinge, mobitele, i na svim su mrežama.

Vlasta Ramljak kao studentica, Foto: Privatni album

– Nikad nisam išla u kaznu jer sam uvijek prebacila krivnju na drugog, na sestrične, bratiće. Jednom sam ih ubacila u guvno i pobjegla. Nastala je panika, tražio se krivac i naravno da su svi bili krivi samo ja ne – prisjetila se Vlasta Ramljak.

Tečaj €/kn: 7,53450

Danas ti odrasli ljudi, bratići i sestrične, još govore kako je uvijek prolazila lišo, kako ju nitko nije smio dirati. I potvrđuju da se uvijek prebacila krivnja na nekog drugog, a Vlasta bila nedodirljiva. Miljenica obitelji.

Glumica zagrebačkog HNK i profesorica na osječkoj Akademiji dramskih umjetnosti pamti igranje u šljiviku, trčanje po kukuruzima, pravljenje igračaka od kolušina. To su, pojašnjava, suhi listovi kukuruza. Od toga su radili lutke. Uz nadzor odraslih palili su vatru, pekli kukuruz, krumpire, jeli i igrali se.

– Penjali smo se i po ringlovama, skakali s njih, ne znam koliko me puta mama vozila u bolnicu pa su me tamo šivali. I danas imam te ožiljke. Ukratko, mi djeca, nismo sjedili u kući, igrali smo se. Sasvim drugačije djetinjstvo od ovog današnjeg – govori.

Kod nje, dodaje, nije bilo “kod bake i djeda” nego kod babe i dida. U Osijek su iz Dalmacije došli prije vlaka bez voznog reda. Još kad je Pavelić preseljavao i naseljavao. Već 1939. na 1940. baba i did su došli, ali s njime ne i cijela obitelji. Veliki dio njezine obitelji i danas živi u Dalmaciji, Splitu. Vlasta pamti i odlaske u Dalmaciju, u Koprivno, iznad Klisa, kruh ispod peke, koji nije htjela jesti. Imala je tek šest ili sedam godina i smetao joj je pepeo. Dok nije shvatila što je to i onda s užitkom jela.

Sami smo si smišljali igre i radili igračke

[Moji korijeni] Mirjana Bohanec: Djeca su u školi jela sendvič sa šunkom, a ja si ga nisam mogla priuštiti

Sjećanja na obiteljska druženja, na nedjeljni ručak, posebno su joj draga. Baba je pekla kokoš pa su djeca za stolom vukla prsnu kost. Zgrabili, povlačili svaki na svoju stranu i uvijek je bilo natezanje tko će to dobiti, tko će to pojesti… Za Božić su jelke kitili s jabukama, narančama koje bi stigle iz Dalmacije, s bombonima. Nikakvih poklona, pretjerivanja što, govori, mi danas radimo djeci i unucima.

– Moje djetinjstvo i djetinjstvo mojih unuka apsolutno je drugačije. Njihovo nema tu ljepotu odrastanja, kontakta s prirodom što smo mi imali. Zatvoreni su u svojim prostorima, s mobitelima i slobodnim aktivnostima, hodanjem po centrima, igraonicama. Mi ništa od toga nismo imali. Samo široke prostore, livade, svoje igre koje smo sami smišljali. Ganjali smo se po prostranstvima, livadama, trčali, išli na kupanja, igrali se skrivača, sve što je danas nepoznato i što djeca danas ne rade. Njima je danas sve servirano. Ponekad pokušam nagovoriti unuke da se igramo graničara, ne znaju ni što je to. Objasnim, a njih ne zanima – kaže.

Izgubio se, dodaje, štih istinskog i pravog druženja, okusi prekrasnog djetinjstva. I nije to bilo samo do bilo šeste, sedme, osme godine. Vlastino djetinjstvo trajalo je do 15-e, 16-e, jer i u toj dobi igrala se u prašini.

– Danas djeca s 13 ili 14 izlaze van, imaju piercinge, mobitele, na svim su mrežama. Najveće zadovoljstvo mi je bilo bosa proći kroz tu prašinu. To sad pričam unukama, ali ne shvaćaju, čude se “Isuse, bako, kako si mogla?”. Pamtim i babinu peći na drva, satima je miješala svoju puru. Sjedila bih uz nju, to mi je bio doživljaj. Taj okus, miris pure pamtit ću cijeli život – priča Vlasta.

Kao sutkinja Danica u seriji Nove TV “Kumovi”, Foto: Promo

Nije svako kućanstvo imalo televizor. Susjedi su dolazili gledati kod babe i dida gledati Dnevnik, družili se. Djeca su manje-više bila pod konstantnom prismotrom.

Mama se jako naljutila kad je doznala da studiram glumu

– Kakvi samo ono “Pamet u glavu”? Još kao curica, dok sam se igrala, morala sam se pojaviti u neko doba. Ako u igri zaboraviš doći doma, traže te, pa završiš u kazni. Moralo se poštovati vrijeme od kad do kad se možeš igrati.Kasnije, kad sam bila u gimnaziji, poslije nastave nije bilo sjedenja po kafićima. Ravno kući. Ako me nije bilo, odmah se dizala panika – prisjeća se.

Samo je vikendom mogla prošetati s prijateljicama i to do 21 sat. Danas, uspoređuje, tek izlaze u 23 ili ponoć. Ona se tek u četvrtom gimnazije izborila za produljenje, da više ne mora doma u 21, nego u 22,30 ili 23 sata. Mama je, kaže, nije pratila u stopu, ali je uvijek znala gdje joj je kćer, s kime i što radi. Što se škole tiče, provjera nikad nije popustila. Ocjene su morale biti najbolje, a vladanje uzorno.

– Mama mi je uvijek savjetovala da budem profesorica hrvatskog jer ću raditi na školi i imati dva mjeseca godišnjeg. I tad sam puno čitala i iz toga je zaključila da bi bilo dobro da predajem hrvatski jezik. A ja sam otišla na Akademiju. Prvo sam upisala jugoslavistiku, a paralelno i Akademiju. Za ovo drugo nije znala. Gurala sam oboje, pa kad više nisam mogla, odustala sam od književnosti, jer sam na Akademiji morala biti na vježbama, na književnosti ih nije bilo – priča.

Jako joj se mama naljutila kad je doznala za glumu. Govorila je da to baš i nije neki posao, riječi tipa “što bi ti falilo da si u razredu i predaješ hrvatski?”. I obvezno ona dva mjeseca godišnjeg. Kad je došao prvi kazališni uspjeh, bila je ponosna. A onog “Moja Vlasta” bila su joj puna usta.

– Završila sam Akademiju ali kasnije se vratila književnosti i magistrirala. Ipak je došlo na mamino. I rekla mi je “Jesam ti rekla da ćeš se kad tad vratiti na to. Sad si svoj na svome”.

Mama joj je bila centar svijeta, ali baba i danas u Vlastinom sjećanju ima posebno mjesto. Pamti njezine mudrosti. Jedna od stalnih babinih bila je “sinko moj, pamet u glavu, pazi što radiš”. Dvije, tri godine unazad Vlasta se lovi kako babine riječi ponavlja najstarijoj unuci.

– Sve što su mi mama i baba govorile, a meni se tad činilo glupim, sve to ja ponavljam. I odmah se sjetim kako sam se nekad na to narogušila. Uhvatim se kako pričam iste priče, dajem iste savjete – kaže.

Jako volim svoje studente, puno sam naučila od njih

Vlastin osamostaljenje, odlazak od kuće teško su prihvatili. Posebice mama. Stalno ju je ispitivala “Je li baš moraš? Zar ti nije dobro kod mene?”. Došla bi kćeri u posjet i držala joj predavanja “daj ovako, daj onako” dok Vlasta presjekla i rekla: “Vidi, ovo je sad moja kuća. dobrodošla si, ali ne možeš mi voditi domaćinstvo”.

Vlasta Ramljak uvijek je bila miljenica obitelji, Foto: Privatni album

– Odvojila sam se od roditelja godinu dana prije udaje. Htjela sam živjeti sama, a mami je to bilo prestrašno. Nije joj to bilo normalno, ali je naposljetku prihvatila. Koliko god je na početku i na mog pokojnog supruga Zvonka bila narogušena, kasnije je iskazivala veću brigu prema njemu nego prema meni. Držala je njegovu stranu, govorila “možda ona to i nije dobro napravila”, sve u dobroj namjeri, pa ju je Zvonko zvao Kraljica majka – prisjeća se.

I baba je Zvonku pričala kako se nisam micala od nje. Kad je bio potres, baba nije htjela ostaviti puru, da ne zagori. Svi su izletjeli van, samo je Vlasta ostala s babom.

Danas smatra da ima sreću jer je kao profesorica na Akademiji okružena mladošću, studentima. Nekad joj bude i previše koliko je traže savjete, ali nikad ih ne odbija. Sa svojim studentima sad i radi, snima i ponosi se što su je uvijek vukli za rukav.

– Pomažem što god im treba. Dajem im podršku, bez špotanja, kritiziranja. Važno im je dati im do znanja da su vrijedni i da moraju nastaviti dalje, reći im da je to što rade dobro i da tako nastave. To mladima danas nedostaje – smatra.

Puno je i sama naučila od te mladosti. Vjerojatno je jedna od rijetkih profesorica koja prima znanje od njih. Kroz razgovor, nastavu, komunikaciju. Rado ističe da puno uči od studenata.

– Koliko ja njima dajem, toliko daju i oni meni. To je dobitna kombinacija – završava.

Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:

Mirjana Bohanec: Djeca su u školi jela sendvič sa šunkom, a ja si ga nisam mogla priuštiti

Stephan Lupino: Da nije bilo maminog odgoja, ne bi bilo ni poštenja, časti, svjetske slave…

Darko Domijan: U moje vrijeme bilo je sasvim normalno od profesora dobiti pet packi po ruci

Ibrica Jusić: Ako nismo došli doma do 22 sata, spavali bi na ulici jer vrata su se zaključavala

Davor Radolfi: Odgovaranja starijima, neposlusi, ‘ovo želim, ovo ne želim jesti’…bili su neoprostivi

Mladen Burnać: Zbog jedinice nas je mama poslala da sami otkinemo šibu u šumi

Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija

Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili

Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…

Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu

Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike

Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa

Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake

[Moji korijeni] Vlasta Ramljak: Ni nakon nastave u gimnaziji nije bilo sjedenja po kafićima, nego uvijek ravno kući
Popularno
Tečaj €/kn: 7,53450
Share via
Copy link
Powered by Social Snap