Fabijan Šovagović bio je hrvatski kazališni i filmski glumac, redatelj i pisac, te nesumnjivo jedan od najvećih hrvatskih glumaca čija su ostvarenja tijekom desetljeća obilježavala i određivala smjer i kvalitetu hrvatskoga glumišta. Tko se još ne sjeća njegovih „Đuke Begovića“, „Sokol ga nije volio“ ili „Prosjaka i sinova“?
Fabijan Šovagović / Foto: you tube screenshot
Fabijan Šovagović, Šovo za prijatelje i kolege, rođen je 1932. u slavonskom selu Ladimirevci, nedaleko Valpova, kao jedno od četvero djece u zemljoradničkoj obitelji Josipa i Tonke. Srednju školu građevinskoga smjera završio je u Osijeku. Već je kao srednjoškolac glumio u amaterskim predstavama u Ladimirevcima i omladinskom KUD-u “Milica Križan” u Osijeku. Studij glume polazio je na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu gdje je i diplomirao 1957. Tijekom godina bio je članom kazališta “Gavella”, HNK u Zagrebu, sudjelovao u radu “Teatra u gostima”, djelovao kao slobodni umjetnik, nastupao na svim našim najvećim festivalima te objavio zbirku eseja, pisama, bilježaka i feljtona pod nazivom „Glumčevi zapisi“.
Jednako uvjerljiv u širokoj lepezi uloga
Kazališni glumac široka raspona, na filmu debitira u „Svoga tela gospodar“. Jedan od najboljih hrvatskih glumaca uopće, sugestijom iznimnog unutarnjeg života te dubokih i proturječnih poriva, ostvario je bogat filmski, kazališni i televizijski opus. Podjednako je uvjerljiv kao razočarani intelektualac i cinični promatrač društvenih mana u „Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja“, bešćutni ubojica u „Događaju“ ili žrtva društvene represije u „Lisicama“. U žanru komedije glumio je ozbiljne, često mračne i nervozne likove, primjerice u „Imam dvije mame i dva tate“, kao i u TV seriji „Prosjaci i sinovi“ Antuna Vrdoljaka. Markantne osobenjake u „Brezi“ i „Ritmu zločina“ tumači s iznimnom psihološkom uvjerljivošću, a psihološku slojevitost unosi i u plošno zamišljene likove, poput uloge u „Izbavitelju“. Prema vlastitoj drami, s Brankom Schmidtom napisao je scenarij za film „Sokol ga nije volio“ s temom iz zavičajne Slavonije.
U karijeri je utjelovio više od 130 likova; spomenimo još filmove „Seljačka buna 1573“, “Pucanj“, “Povratak“, „Ambasador“, „San o ruži“, „Đuka Begović“, kao i TV-serije „Kuda idu divlje svinje“, „Prosjaci i sinovi“, „U registraturi“, „Velo misto“ i druge.
Ne dirajte mi ravnicu i Šovine suze
Domovinski rat i agresija na njegovu voljenu Hrvatsku dodatno su pogoršali Šovino već načeto zdravstveno stanje. Naime, 1990. doživio je prvi moždani udar. U jeku rata, 1992. sa Zlatnim Dukatima snima pjesmu Miroslava Škore „Ne dirajte mi ravnicu“ koja je – osim po domoljubnoj tuzi i bolu – mnogima ostala u sjećanju upravo po Šovagovićevim suzama za krvlju natopljenim rodnim krajem.
Drugi moždani udar dogodio se kada je slušao vijesti o napadu na Dubrovnik, a treći nakon povratka s prve linije gdje je gardistima recitirao Prospera iz Shakespeareove ‘Oluje’. Kada se opraštao od matične „Gavelle“ opet je završio u bolnici. Od 2000. pa do smrti bio je smješten u privatnom sanatoriju „Gornji grad“.
Preminuo je u Zagrebu, u zoru 1. siječnja 2001. i pokopan na svoj nedoživljeni 69. rođendan, a na zagrebačkom Mirogoju od njega su se oprostili i tamburaši uz stihove „Ne dirajte mi ravnicu“.
U rodnom selu podignut mu je spomenik, a jedna od najprestižnijih nagrada Festivala igranog filma u Puli nosi njegovo ime.
