[2.5.] Ivan Kukuljević Sakcinski u Saboru prvi progovorio na hrvatskom jeziku

Josip Mihaljević
2. svibnja 2018.
Vremeplov
A- A+

Ivan nam dolazi i plemenite hrvatske obitelji Kukuljevića-Sakcinskih. Bio je hrvatski povjesničar, književnik i političar te osnivač arheološke znanosti u Hrvatskoj. Nakon školovanja u Hrvatskoj, odlazi u Austriju na vojnu akademiju gdje je, samo tri godine poslije, postao časnik u Beču. Nakon što je upoznao Ljudevita Gaja, daje ostavku, vraća se u Hrvatsku i uključuje se u političku borbu protiv mađarizacije i cenzure.

ivan kukuljević sakcinski

Foto: Ivan Kukuljević Sakcinski | Youtube screenshot

Njegova politička djelatonost obuhvaća dva različita perioda: u prvom razdoblju (do 1850.) bio je radikalni pobornik oslobođena Hrvatske od Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja. U drugom periodu vladao je tzv. Bachov apsolutizam (1851.-1860.) i Kukuljeviću je uvelike bio onemogućen politički rad. U tom prvom razdoblju posebno se istaknuo govorom u hrvatskom Saboru na hrvatskom jeziku koji je sačuvan u cijelosti. Iako će taj govor u povijest ući kao prvi govor na hrvatskom jeziku u Saboru, tome nije baš tako. Pronađeni su govori na hrvatskom jeziku 1809. Vinka Kneževića od Svete Helene (praujak bana Josipa Jelačića) i Zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca 1832. godine.

Ipak, Kukuljevićev govor je sačuvan u cijelosti i posve je namjerno izveden na hrvatskom jeziku. Održao ga je na današnji dan 1843. godine.

Inače, službeni jezik Hrvatskog sabora bio je latinski.

Najbolji dijelovi govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog 2. svibnja 1843.

Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski –  to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo.

“…Znam ja, da mi kako smo ovde sakupljeni s veće strani naš jezik dobro neznamo, i da se u celoj našoj domovini osobe obadvojeg spola, koje u svom maternjim jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, lahko na parste prebrojiti bi mogle; a šta je tomu uzrok nego to: da ga mi u javnom životu i poslovih nigde neupotrebljavamo, i š njim se samo tako zabavljamo, kao gizdavi gospodar svojim plaćenim slugom.

Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!!!

“A ja pitam slobodnim duhom: tko može celomu jednomu narodu, ako je taj i Bog zna, kako malen, nu ako istinitu i krepku volju ima, zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori, da ga na parvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i srne slobodnomu narodu, kao što su konštitucialni Harvati i Slavonci, to zaprečiti.”

“Vodimo dakle i mi već naš jezik k njegovomu cilju, i daržimo se u tom primera ostalih narodah europejskih koji svi martvi jezik s živimi zameniše, i po tom k narodnomu svojemu razvitju najviše doprinesoše; pogledajmo samo na susedne puke, koji s nama pod jednim žezlom austrianskim stoje, svaki od njih Nemac, Talian i Magjar postavio je svoj jezik na parvo mesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih u Carstvu 17 milionah ima, samo mi plašljivi Harvati i Slavonci, koji u domovini našoj s nikakvimi drugimi puci smešani nismo, bojimo se našega jezika, volimo služit tudjemu, tudjoj volji, i činimo samo ono, što se drugim lepo i krasno vidi, i što je drugim hasnovito.”

“Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo surovii i siromašnii “Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!” 

___________________________

Pročitajte što se dogodilo jučer [1.5.] na linku ovdje.

[2.5.] Ivan Kukuljević Sakcinski u Saboru prvi progovorio na hrvatskom jeziku
Popularno
Share via
Copy link
Powered by Social Snap