Zdravko (67): Život je proveo u službenom Stojadinu, a Kiki i Peki danas su mu najbolji prijatelji

Gospodin Zdravko je proputovao cijelu Europu zahvaljujući poslu. Na svojim putovanjima imao je razne anegdote. Sada živi mirno s golubom Kikijem i psom Pekijem.

Većinu svog radnog vijeka umirovljenik Zdravko proveo je u servisnoj službi koja se bavila održavanjem i popravljanjem strojeva za proizvodnju plastike i preši za gumarstvo. Stalno je išao na terene i proputovao je cijelu Europu. Sada živi miran život sa svojim kućnim ljubimcima i vrijeme provodi tako što ide u šetnje i na kave sa svojim psom Pekijem.

Život proveo u službenom crvenom Stojadinu

“Star sam kao Biblija, ali se osjećam mlado, što mene briga?
Završio sam elektrotehniku u Osijeku. Zaposlio sam se u Kombinatu, nigdje drugdje nije bilo posla. Svi su iz Belišća, zapravo, barem malo radili u Kombinatu. Nekih 5 godina sam radio na energetici. Bio sam i na omladinskoj akciji Sava ’82. Kopali smo kanale za cijevi u toplani. S poslom sam išao svugdje po terenima” – priča nam 67-godišnji gospodin Zdravko.

Naš sugovornik nam govori kako nema gdje nije bio. Dok je radio u energetici, obišao je cijelu bivšu Jugoslaviju, većinom je bio u Sloveniji, Švedskoj, Rusiji. Kada je prešao u servisnu službu tvornice strojeva za proizvodnju plastike i preša za gume prošao je i ostatak Europe. Govori kako je proveo život u službenom crvenom Stojadinu jer samo da bi došao do Ohrida koji je bio udaljen 1001 km od točke polaska, trebalo mu je 14 sati. Odlučio je s nama podijeliti jednu anegdotu za koju govori kako se, još uvijek, smije sam sebi.

“Izbacio sam kontakt, stavio u ler i polako, na kočnici, dolje”

“Svako putovanje je imalo nešto svoje. Jednom sam gledao kartu, nova autocesta u Bosni, uz granicu sa Srbijom. Došli smo na kraj puta i stijena pred nama. Nema ceste više i gotovo. Na karti ima ceste. Ne možemo nikud, a iza nas išli Švabe valjda na godišnji. Oni mislili da mi znamo cestu, a mi kao slijepci. Oni išli Mercedesom, mi stojadinom. Ja pored ceste vidim vododerinu nizbrdo. I ja kažem kolegi: “Stevice, ja ne idem 200 km nazad.”.  Na kraju vododerine, koja je oko 4 ili 5 km, neko selo. Izbacio sam Stojadinu kontakt, stavio u ler i polako, na kočnici, dolje. Za nama, opet, Mercedes. Rek’o “Kud ćete vi, još ćete ostati visiti na nekom kamenu”.

Stojadin je barem visok, a Mercedes i dugačak i nizak. Spustimo se mi, preznojeni od straha i od svega, sjednemo u gostionu na kraju sela se osvježiti, Nijemci skupa s nama. Gazda gostione, srednjih godina, kaže: “Ja sam u ovom selu rođen, ali nikada nisam vidio da je netko ušao u selo s te strane. Ovo ću cijelom selu pričati, imate besplatnu rundu” – prisjeća se gospodin Zdravko.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Najbolji prijatelji su mu njegovi ljubimci

U mirovini sada su mu hobiji šetanje njegovog psa Pekija i povremeno ispijanje kave. Prije Pekija je imao Oli koja je 13 godina bila s njim. Kaže da su ju svi u Belišću znali. Na koljenu mu je uginula, kaže da je jako tugovao za njom. Ali nije mogao biti sam, nije imao s kime pričati. Na internetu je vidio Pekija i odmah sve dogovorio i s prijateljem otišao po njega. Kaže da se Peki jako brzo prilagodio.

Nakon što je izgubio suprugu, umirovljenik Petar uz Lunu nije sam

“Ujutro kad se probudim, prvo Pekiju dam energetsku pločicu. Onda ja odem obavim što ujutro moram, očistim stomu, vrećicu i slično.  Dam golubu Kikiju njegovo jer ako njemu ne dam prije nego Pekiju, onda je to fešta. To je ljubomora velika. Onda Peki mora sa mnom doručkovati što i ja” –  govori nam mazeći Pekija.

Inače, goluba Kikija je gospodin Zdravko pronašao slomljenog krila i odveli su ga veterinaru. Trebalo je mjesec dana da mu krilo zaraste i naš sugovornik ga je pustio kad je to bilo gotovo. Kiki se vratio za tri dana na prozor gospodina Zdravka i nije htio otići. Njegova nećakinja je onda kupila najveću krletku koju je mogla pronaći i Kiki je tako ostao kod gospodina Zdravka.