Obitelj Šafranec proizvodi nagrađivane štruklje: 'Trebamo sačuvati ono što znamo'

Najbolje štrukle rade Šafraneci iz Brezničkog Huma u Zagorju. 'Štruklji' su se u obitelji Ružice Kišur Šafranec (52) i Josipa Šafraneca (56) radili oduvijek, to je jelo koje posebno pamte iz djetinjstva. Ako nije bilo drugog, kaže nam Ružica, mame i bake bi uvijek složile štrukle sa sirom ili jabukama. Oboje su ljubitelji tradicije i nasljeđa zato danas uživaju što im je pravljenje tradicionalnih štrukli, ali i onih koje su malo 'pomaknute', svakodnevna preokupacija. Njihove štrukle hvale svi, i stari i mladi, a koliko su kvalitetne potvrđuje i niz nagrada koje su za njih dobili. Jedna od njih je i zlatna medalja na Svjetskom prvenstvu kulinarstva i slastičarstva u dalekom Tunisu.

'Mama je bila glavna učiteljica'

Odani su tradiciji, ali vole iskušavati i nove okuse štrukli. Po prirodi je dosta znatiželjna, kaže nam gospođa Ružica, a takav je i njezin suprug Josip pa se u tom dijelu sjajno nadopunjuju. Danas štrukle prodaju ispred svoje radionice na varaždinskoj tržnici, to je njihova zajednička 'priča'. 

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Naši su naravno kao i mnogi drugi roditelji, bake i djedovi pekli doma štruklje, ali klasične. I kod Josipa isto, pekli su štruklje sa sirom, od jabuka i bučnice... Neki od naših susjeda radili su i štruklje od zelja. Mama je bila glavna učiteljica kod mene, a kasnije se čovjek nadograđuje, usudiš se sam stvarati neke nove okuse. Na placu u našoj trgovini podjednako idu klasične i nove kombinacije, jabuke-šljive, jabuke-smokve, jabuke-maline, pa jabuke-orasi ili borovice. Usudili smo se u one bazične tradicijske recepte dodati nešto novo, neke nove 'okusne divote'. To podržavaju i umirovljenici, dođu kod nas s pitanjem 'kaj ste nam danas fino pripremili?'. Oni jednostavno dopuste da ih mi iznenadimo, to je simpatično na jedan poseban način, priča nam Ružica.

Baza je tradicija, ali cijene i nove okuse

Uvijek je baza tradicija, naglašava Ružica, nešto što su naučili odavno. Ipak, cijeni i nove stvari i smatra da svijet ne bi zapravo išao naprijed da nema ljudi koji pokušavaju nešto novo u bilo kojem području ljudskog djelovanja pa tako i u tradicijskim okusima. Kada su prvi put u štrukle stavili vrganje, to je bila revolucija, prepričava nam, bilo je prefino, a danas i ljudi pitaju kad će opet raditi štrukle s vrganjima, što znači da su ih uvjerili koliko su i novi okusi dobri.

– Veseli me i to što se ljudi vraćaju okusima koje možemo naći doma za stolom. Možda više ne posežu toliko za industrijskim pripravcima koliko se vraćaju domaćoj kuhinji. Ponovno se više cijeni domaća kuhinja, rad ruku, možda više nego prije 20 godina. Mislim da će tradicija opstati jer se osim starih za tradicionalne recepte zanimaju i mladi, autohtoni proizvodi tako imaju budućnost. Nekako mislimo da trebamo sačuvati ono što znamo i što imamo za naše buduće generacije, prvo za naše obitelji, a onda dalje za naše mjesto i društvo, ispričala nam je gospođa Ružica.

'Tijesto treba odmor, ne podnosi žurbu'

Majstorica za tradicionalne štrukle otkrila nam je da tajne ustvari i nema. Tijesto je najzahtjevnije, priznaje, mora se pripremiti dan ranije kako bi se sljedeći dan s njim moglo raditi. Nakon što tijesto odmori, sljedeći dan ga je potrebno prvo s valjkom rastanjiti. Zatim se stavi ulje, razmaže po tijestu i ostavi se odmoriti jedno desetak minuta, pojašnjava Ružica, tako da se ulje malo upije u tijesto koje je pripremljeno i dalje se razvlači s rukama.

– Tajne nema, ono što smo uočili je da tijesto treba odmor, mora se odmoriti preko noći, to je ono s čime mi baratamo u našoj radioni. Tijesto se treba dobro odmoriti da se razvije taj prirodni gluten koji postoji u brašnu. Kada se izvadi iz frižidera mora se još malo temperirati oko pola sata i zatim se jako lagano razvlači i oblikuje, zato se zove vučeno tijesto. Posebnije tajne nema, ako ćemo staviti frišku zrelu slatku jabuku štrukli će biti fini, ako stavimo svježi sir koji nema nikakvu kiselinu u okusu, opet će biti fin, stavimo samo sol ili šećer ovisno koje radimo, objašnjava Ružica.

Za dobre štrukle potrebno je vrijeme, kvalitetni sastojci, ističe gospođa Ružica, ali i malo prakse. 

– Tijesto za štrukle ne podnosi žurbu. Možemo razgovarati i o kvaliteti brašna, ako netko smatra da se može staviti bilo kako brašno, mi smatramo da ne može. Mora biti fino, glatko, mekano brašno. Najčešće pogreške su u tome što se žuri, sve mora biti gotovo sad i odmah, a zapravo ne mora. Treba vrijeme da se to tijesto dovoljno rastegne i da se odmori, onda za štrukle nema problema, naravno malo prakse je potrebno. Recimo kad smo napravili štruklje od mandarina, onda su pitali ljudi pa kako idu mandarine u štruklje, a mi kažemo samouvjereno 'probajte'. Kad dođe netko nov tko još ne zna za naše okuse i ne zna za naše eksperimente pitaju 'pa kako mislite štrukle s mandarinama ili bučnica s medom i makom', priča nam Ružica i dodaje da na kraju većina kaže kako im paše.

'U Tunis smo donijeli okus Hrvatske'

Uz zlatnu medalju u Tunisu, jednom su osvojili i treće mjesto na Štrudlafestu, zatim drugo, a naposljetku su bili i zlatni. Pozvali su ih opet da ponove taj 'zlatni rezultat', ali su zaključili da više nema potrebe i da se ne žele natjecati sa samim sobom.

– U Tunisu smo ih zapravo osvojili onim što smo donijeli, a to je bio okus prave hrane, mi nismo upotrebljavali praškaste proizvode kao što ih ne upotrebljavamo ni tu. Zamijesili smo tijesto, ribali jabuke, napravili nadjev od sira, vodu, sol, brašno. Sve smo donijeli iz Hrvatske, donijeli smo okus Hrvatske, objašnjava Ružica i kaže kako su osim zlata za štrukle tada osvojili i zlatnu medalju za medenjake.

'Uz štruklje se puno puta doslovno preživjelo'

Imaju i tradicijske medenjake, klasične, ali i s dodatkom crnog tartufa. U šumama kod Novog Marofa nalaze se crni tartufi, a budući da je varaždinski kraj poznat po bučama i kvalitetnom bučinom ulju, stavljaju i bučine sjemenke u medenjake. Za medenjake koriste med, naglašava Ružica, a u obzir ne dolaze neke gotove mase ili pripravci. Najveća vrijednost u medenjaku za njih je hrvatski med, odnosno med iz Zagorja. Pred kraj je s nama podijelila i neka sjećanja iz djetinjstva.

– Redovito su bile štruklje na meniju kod mene, slatki, slani sir i jabuka. Prije su bili kao glavno jelo, više od deserta. Sa štrukljima se dočekivalo, ispraćalo, kad je netko dolazio, odlazio, kad su se ljudi rađali i umirali, uvijek su bili prisutni u našim krajevima. Uz štruklje se puno puta doslovno preživjelo, jer kad nije bilo ničeg, bilo je možda malo nekakvog žita, bili su domaći mlinovi, ljudi su i doma imali mlin ili netko u selu... Sjećam se da mi je baka koja je bila rođena 1911., ona je nažalost umrla, ali mi je znala pričati da su čak samo od raženog brašna radili. To je bilo tijesto koje se nije moglo rolati toliko puta kao danas nego su to preklopili i to su bili nekakvi štrukli. Taj čas su prehranili mnogobrojnu i gladnu obitelj, jabuka, sira, krumpira ili oraha je uvijek bilo, zaključila je Ružica.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.