Narodne nošnje u Hrvatskoj: Danas su dio folklora, a nekad su bile pokazatelj statusa

Hrvatska se može 'pohvaliti' s bogatom tradicijskom kulturom pa tako i raznovrsnim narodnim nošnjama. Bogatstvo tradicijske i povijesne odjeće vidljivo je u svim hrvatskim krajevima. Kao što se mi odijevamo danas, narodne nošnje nekada su isto tako primarno služile za odijevanje, ali su bile i pokazatelj statusa, objasnila nam je kustosica Katarina Bušić iz Etnografskog muzeja u Zagrebu. Danas se narodne nošnje najčešće nose na folklornim priredbama. 

Kako se razlikuju panonska, planinska i primorska nošnja? 

Različiti hrvatski krajevi bili su, ali i ostali sve do danas, poznati po svojim specifičnim narodnim nošnjama. S obzirom na različite geografske predjele i način života, stanovnici su se i drugačije odijevali. Odjeća je bila stvorena od različitih materijala i tehnika prilikom izrade, ali i drugačije ukrašena. Narodne nošnje prepoznavale su se po posebnim regionalnim ili lokalnim karakteristikama. Posebno je vrijedno bilo što se odjeća izrađivala kod kuće. Za to su uglavnom bile zadužene žene koje su šivale preko noći tako da se sa sigurnošću ni ne može reći koliko je vremena trebalo da se jedna cijela nošnja izradi.

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Tako su prostrana područja nizinske i središnje Hrvatske, omeđena plodnim riječnim dolinama, bila pogodna za ratarstvo i, primjerice, uzgoj kvalitetnog lana. Na krševitim planinskim područjima dalmatinskoga zaleđa i dijela otoka stanovništvo se u najvećoj mjeri bavilo ovčarstvom, dok je uski obalni jadranski dio s otocima bio orijentiran na pomorstvo, ribolov i tijekom 20. stoljeća na turizam. Uzimajući u obzir slična prirodna i kulturna obilježja na određenim područjima, etnolozi su definirali četiri kulturne zone, prema kojima se onda određuje i primarni tip narodne nošnje, panonska, točnije nizinska Hrvatska, središnja i sjeverozapadna Hrvatska, dinarska ili gorska i jadranska, to jest primorska, pojasnila nam je kustosica Bušić. 

Panonska nošnja obiluje brojnim regionalnim i lokalnim inačicama ruha i upotrebom velike količine lanenoga i pamučnoga platna kao temeljnom karakteristikom. Zatim, dinarska, planinska ili gorska, koja obuhvaća brdske i planinske dijelove središnje Hrvatske i dalmatinsko zaleđe, opisuje kustosica, imala je vunu kao glavnu sirovinu za izradu odjeće. Jadranska i primorska nošnja koja obuhvaćala je uski obalni dio i otočje. Posebno je zanimljivo što je na nju ranije utjecala građanska moda te je ranije došlo do prestanka upotrebe nošnji u svakodnevici.

Narodna nošnja kao pokazatelj statusa 

Narodna nošnja je odjeća izrađena na selu, najčešće u okviru kućne radinosti, od sirovina i materijala također domaće izrade, objasnila nam je kustosica Bušić. Materijali kojima se tradicijsko ruho izrađivalo bili su lan, konoplja, vuna i svila. Osim što su tadašnji žitelji hrvatskih krajeva, većinom žene, izrađivale, šivale i ukrašavale odjeću za sebe i obitelj, same obitelji su uzgajale i obrađivale tekstilne sirovine. Kasnije je krenula i sve veća primjena tvorničkih tkanina poput baršuna i kašmira. Umirovljenici su pokazali kako je izgledala tradicionalna žetva žita na Žetvenim svečanostima u Trnovcu Bartolovečkom, o čemu čitajte ovdje.

Narodno odijevanje podrazumijeva cjelokupno odijevanje, obuvanje, pokrivanje, uljepšavanje lica i tijela, što uključuje i frizuru, bradu, nakit, oglavlje, ali i dodatke poput torbi ili oruđa. Narodna nošnja je u početku 'objedinjavala' brojne komunikacijske funkcije, bila je pokazatelj društvenog, dobnog, imovinskog, obiteljskog i trenutnog životnog statusa osobe.

– Osobito se to odnosilo na djevojke i udane žene čije je ruho, prije svega koloritom i ukrasom, frizurom ili složenom opremom i ukrasima na glavi, odražavalo aktualnu i naglašavalo svaku iduću promjenu životne situacije, djevojaštvo, dob za udaju, status mlade udane žene, rođenje djeteta ili korotu, pojasnila je kustosica Bušić.

Kustosica Katarina Bušić | Foto: Snimka zaslona/YT/Etnografski muzej

Seljaci su sredinom 20. stoljeća preuzeli civilnu odjeću

Starinski tip odijevanja pripada većem dijelu 19. stoljeća, rekla nam je kustosica Bušić. Utjecaji su bili raznoliki, od praslavenskih, rimskih, staropanonskih i starobalkanskih, orijentalnih pa do utjecaja umjetničkih stilova poput renesanse, baroka i rokokoa. Nošnje su se stvaranje i pod srednjoeuropskim i građanskim utjecajem.

– Novije ruho odijevalo se samo u svečanim prigodama, za crkvene blagdane, odnosno istaknutije datume godišnjega i životnoga ciklusa, prilikom obilježavanja povijesnih događaja, političkih svečanosti. Tijekom druge polovice 20. stoljeća većina seoskog stanovništva Hrvatske potpuno je preuzela građanski, takozvani civilni stil odijevanja, a primjeri svakodnevnog nošenja tradicijskog ruha danas se još mogu pronaći tek u rijetkim sredinama, kazala je kustosica Bušić.

Od 1960-ih ponovno se budi zanimanje za folklor, naglasila je kustosica. To je dovelo do obnove starih i organizacije novih smotri. U Zagrebu se od 1966. godine održava Smotra folklora (od 1967. Međunarodna smotra folklora), a pokrenut je i niz većih regionalnih smotri, poput Vinkovačkih jeseni, Đakovečkih vezova, Brodskog kola i Smotre folklora Moslavine. Domovinski rat bio je doba kada je predstavljanje narodne tradicije bilo izrazito značajno, od 1991. do 1995. godine. Narodna tradicija je tada predstavljala simbol identiteta, otpora i opstanka hrvatskog naroda. 

– Poslije se diljem Hrvatske razvio pravi kulturni pokret obnove nošnji i tradicijskoga tekstilnoga rukotvorstva. Pokrenute su brojne regionalne, županijske i lokalne smotre, na kojima su se prije svega predstavljale reaktivirane i novoosnovane folklorne skupine, često upravo s novoizrađenim, obnovljenim narodnim nošnjama, zaključila je kustosica.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.