Umirovljenica Renata: ‘Svi mi imamo razloga kukati, ali treba ići dalje i biti pozitivan’
Umirovljenica Renata (82) iz zagrebačkog Doma za starije osobe Centar dokaz je da starost može biti jednako vesela i ispunjena kao i mladost. Iako hoda uz štap, ne odustaje od plesa, smijeha i druženja, a mirovinu vidi kao priliku za uživanje u svemu što prije nije stigla. Pozitivna Renata smatra da ne treba trošiti vrijeme na žalovanje te da loše stvari treba pustiti u prošlosti i gledati kako uživati u vremenu koje je preostalo.
Umirovljenica Renata | Foto: Mirovina.hr
Umirovljenica Renata Božičković (82) pravi je primjer da je mirovina vrijeme za uživanje u stvarima koje vas ispunjavaju, ali i za isprobavanje novih iskustava. Razgovarali smo s Renatom o tome kako provodi vrijeme u mirovini i kako izgleda život u zagrebačkom Domu za starije osobe Centar, u kojem stanuje već pet godina. Umirovljenice Jelena i Katica također žive u Domu, a kako se snalaze u glumačkoj skupini, pisali smo ovdje.
‘Volim biti in, volim biti aktivna’
Dotjerana od glave do pete jer, kako kaže, treba držati do sebe, Renata mirovinu doživljava kao priliku za uživanje u životnim radostima te druženju i zabavljanju s dragim ljudima. Kaže da je u Dom došla neopterećena prošlošću i zadovoljna što je uopće dobila mjesto. Bilo je to u vrijeme korone, a kad god je imala priliku, prijavljivala se na bilo koje dostupne aktivnosti i radionice.
– Volim biti in, volim biti aktivna. Najgore je biti pasivan i ništa ne raditi i kukati. Preporučujem svima, mladima i starima, držite do sebe, odite naprijed, ne razmišljajte loše što je bilo u prošlosti, nego samo lijepo i tako će vam biti sve ljepše i ljepše dok starite. Starost može biti jako lijepa, samo trebate doživjeti i trebate osmisliti kako uživati. Ono što niste mogli prije, uradite sada, poručuje pozitivna Renata.
Renata: Ako ste u domu to je ‘hura’, a ne ‘ajoj’
Odmah po odlasku u mirovinu, Renata je upisala engleski jezik u Pučkom učilištu, gdje je stekla mnoge prijatelje s kojima se i danas druži, ali ipak manje nego ranije jer su oni većinom mlađi od nje i još uvijek nisu u nekom od domova. No, u Domu je pronašla društvo koje joj odgovara i s kojim se druži i ono najvažnije, kako ističe, društvo s kojim se puno smije. Njezina obitelj živi blizu Doma tako da i njih često viđa te zaključuje da joj je život ispunjen.
– Mi imamo grupu za stolom, nas šestero, i mi se toliko znamo smijati. Nekad ni ne znate više čemu se smijete, ali smijeh je jednostavno zarazan. Mi smo zajedno i budeš baš ponosan da nešto lijepo doživljavaš. Znate, vi kad kažete ‘ja sam u domu’, zna biti komentara ‘ajoj ne u domu’, ali nije ‘ajoj’ nego je ‘hura, prekrasno’, samo pozitiva. Kod mene ljudi odmah vide pozitivu, to se vidi u očima se. Baš mi je taksista jučer rekao ‘gospođo vi ste tako pozitivna, čim progovorite. I u očima vam se vidi da ste čista pozitiva’, ispričala je Renata.
‘Ja maknem štap i zaplešem’
Iako hoda uz pomoć štapa, Renata i dalje uživa u fizičkim aktivnostima. Otkrila je ljubav prema nordijskom hodanju i s obzirom na to da više ne može na velike udaljenosti, trenira u dvorištu Doma. Okušala se u boćanju i kuglanju, ali zbog, kako kaže, ‘tehničkih’ problema s nogom, shvatila je da te aktivnosti ipak nisu za nju. Kod nordijskog hodanja se koriste štapovi pa joj to odgovara. Oduvijek je voljela ples, pa je s tim nastavila i u Domu, koliko može. Varaždinski umirovljenik Stjepan Habunek osvojio je srebrnu medalju iz nordijskog hodanja na Europskom prvenstvu u Finskoj, više o tome pisali smo ovdje.
– Plešem što mogu – tango, valcer, engleski valcer, ali sa štapom. Ali interesantno – ja maknem štap i zaplešem. To mi je ostalo još od prije, prije sam uvijek bila negdje gdje se pleše. Imam osjećaj za ritam i to nije nestalo. Imamo i pjevanje, ali ja, nažalost, nisam baš od tih koji mogu zadovoljiti grupu. Imam sluha, ali očito mi s glasom nešto ne štima. Imamo i radionice glume u Domu, to bih još mogla probati, priča Renata.
‘Najviše mi nedostaju koncerti’
Dok je bila mlađa i dok ju je zdravlje bolje služilo, Renata je i planinarila pa zbog toga u posebno uživa čitati putopise. Kaže da ju oduševljavaju putopisi Stipe Božića. Osim što čitanje može biti zabavna i zanimljiva aktivnost, starijim osobama može pomoći očuvati pamćenje, pažnju i bistrinu uma, smanjiti stres i osjećaj usamljenosti. Više o tome razgovarali smo s psihologinjom Milom Podgornjak. Prije nego što je 2017. godine slomila bedrenu kost, Renata je često išla na planinarenja i razna druženja, uključujući odlaske u kazalište i koncerte u Lisinskom. Upravo joj koncerti u Lisinskom najviše nedostaju.
– Sad tu i tamo idem u kazalište, ali na koncerte sam prestala. Malo je problem jer bih trebala s nekim ići, a nemate s kim ići. Dosta ljudi tu se stišalo, naprosto nemaju više volje ići. Ja bih još uvijek išla na koncerte, ali malo mi je neugodno zbog zdravstvenih problema da idem sama, moram s nekim ići. Svi su se ovdje došli odmoriti, neki od lijepog života, meni je bio lijep život, ne mogu se potužiti, ali želim i dalje da mi lijepo, a to mi ovaj Dom pruža. Ne treba kukati. Svi imamo razloga za kukati, svaki od nas je nešto u životu proživio. I meni je bilo teško kad je suprug umro, ali ideš dalje, moraš ići dalje. On bi bio nesretan da se ja sad opustim i kleknem. To je sve u glavi, pozitivna je Renata.
‘Najbitnije je da želite doći u Dom’
Renata je inače diplomirala povijest umjetnosti i njemački jezik, ali kako nije mogla naći posao u struci, radila je u vanjskoj trgovini pa je tako imala priliku koristiti njemački barem u komercijali. Iako nije imala priliku raditi u muzeju ili u školi, kaže da se ne može žaliti jer je bila uspješna u onome što je radila. Djeca i unuci stanuju nedaleko od Doma pa ih redovno viđa i rekla nam je da je baš dan radnije cijeli dan provela s njima. Za život u Domu i njihovo osoblje ima samo pohvale, a ima i savjet za one koji planiraju budućnost u domu za starije.
– Morate željeti doći u Dom, to je najbitnije. Sve svoje odnose, obiteljske, prijateljske, ostavite u normali, znači da možete na njih računati i oni na vas. I družite se. Ja sam društveno biće koje voli društvo i volim se smijati. Kod mene se vidi na licu čim nešto nije u redu, ne mogu to sakriti. Mene ljudi ne prepoznaju čim nisam nasmijana, odmah svi pitaju gdje je osmijeh. Ali ne mora to ni značiti da sam tužna, nekad sam samo zamišljena, rekla je Renata. Da je mirovina puno više od čekanja idućeg rođendana unučadi ili vlastite smrti, naglasila je psihologinja Željka Babić koja radi u psihološkom savjetovalištu Sindikata umirovljenika.
Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.
